Preslušavanje: april 2016.

Ko je pravio limunadu, kome je slomljeno srce, a od koga smo očekivali više? Saznajte u preseku aprilskih albuma!

Dobro došli u Preslušavanje, gde vam predstavljamo najnovije muzičke albume koje smatramo relevantnim.

ALBUM MESECA

M83
Junk

m83 - junk

Premda se proslavio tek pre pet godina hitom „Midnight City“, Entoni Gonzalez u svoj projekat M83 (nazvan po istoimenoj galaksiji) uložio je preko 15 godina rada, a Junk je njegov sedmi album, čija je zvučna estetika pod žestokim uticajem svemira i osamdesetih godina prošlog veka. Opisivan je kao „kolekcija retro zvukova koji ne bi trebalo da funkcionišu zajedno, ali se nekom magijom savršeno uklapaju“ i to uopšte nije daleko od istine. Već prve dve numere, singlovi „Do It, Try It“ i „Go!“ (duet sa pevačicom Mai Lan, koja gostuje na još tri pesme, pojačan solažom jednog od gitarskih bogova, Stiva Vaija) stvaraju atmosferu žurke iz nekog sna obasjanog neonskim svetlom i ne puštaju. Ističu se i nešto laganija „Walkaway Blues“, „Bibi the Dog“, koja prati istinitu avanturu jednog psića, „Time Wind“, na kojoj vokale pruža Beck i „Sunday Night 1987“, sint-balada sa završnicom na usnoj harmonici u stilu Stivija Vondera. Međutim, Junk ima i slabije strane. Instrumentalne pesme („Moon Crystal“, „The Wizard“, „Tension“), u ravnomernim razmacima raspoređene po sredini albuma, dosadnjikave su i, iako dokazuju da je Gonzalez sposoban da skoro savršeno imitira zvuk osamdesetih, takođe ukazuju na nedostatak inventivnosti i nadgradnje postojećeg, a taj osećaj se onda prenosi i na ostale pesme, koje, sagledane u tom svetlu, manje „vrede“.

Moguće je prodati nostalgiju, samo treba umeti. Tako su to Daft Punk uradili pre tri godine sa Random Access Memories. M83 je takođe uspeo, samo se postavlja pitanje: koja je granica eksploatisanja retro zvuka nakon koje on postaje parodija samog sebe?

The Last Shadow Puppets
Everything You’ve Come to Expect

The-Last-Shadow-Puppets-eycte

Aleks Tarner, frontmen Arctic Monkeys i jedan od trenutno glavnih „loših momaka“ rokenrola (molimo, primetite ironičnu upotrebu navodnika), i njegov najbolji prijatelj, takođe zvezda indi roka, ali u razumno manjem obimu, Majls Kejn, nastavljaju svoju (b)romansu osam godina nakon fenomenalnog prvenca The Age of the Understatement. Nažalost, novi album ne opravdava svoje ime. Očekivali smo više. Dobar deo pesama zvuči kao da je smišljen na brzinu, da popuni prostor: neinspirisano, upravo kao side project (što TLSP nesporno jesu, ali su postavili neverovatno visok standard). Najavni singl „Bad Habits“ je ubedljivo najgora stvar na albumu, dok „Aviation“ najviše podseća na stari fazon. Nadrealna „The Dream Synopsis“ je jedna od najlepših koje su ikad snimili, a može da prođe i „Sweet Dreams, TN“.

Weezer
Weezer (The White Album)

weezer - white album

Izgleda da su Weezer napokon izašli iz svog predugačkog adolescentskog perioda. Okej, Everything Will Be Alright in the End iz 2014. je zapravo bio solidan, ali maltene svi albumi ovog benda u prethodnih petnaestak godina su bili ili loši ili osrednji, pokušavajući da prilagode svoj polusprdački, štreberski rok (lošim) tendencijama mejnstrimu dvehiljaditih. „Beli“ album nema nikakve veze sa kultnim magnum opusom Bitlsa, već mu boja omota služi za razlikovanje od ostala tri istoimena izdanja Weezer-a (odličnog „Plavog“ prvenca, diskutabilnog „Zelenog“ i zanemarljivog „Crvenog“). Uz to, ovaj album spada i u kategoriju konceptualnih: prati jednu priču kroz sve pesme; krajnje očekivano, to je priča (u tri čina) o giku koji upoznaje devojku, njihovoj ljubavi i raskidu. Izbor „Thank God for Girls“ za glavni singl nije najsrećniji; to mesto su mogli da zauzmu „California Kids“ ili „King of the World“. Odjeci starog zvuka se osećaju u simpatičnoj „L.A. Girlz“ u kojoj protagonista poredi svoj odnos sa devojkom sa onim koji su imali Dante i Beatriče.

Niki & the Dove
Everybody’s Heart Is Broken Now

niki - ehibn

Švedski duo koji čine Malin Dalstrom i Gustaf Karlof (o kojima smo nedavno pisali) na svom drugom albumu manje prate elektro-pop nego što pozajmljuju elemente iz laganog fanka i soula sedamdesetih odlučujući se za sporije, senzualnije ritmove. Tako se, recimo, na uvodnoj „So Much It Hurts“ oseća prizvuk starijeg Prinsa, dok „Pretty Babies“ kanališe Donu Samer. Najavni singl „Play It on My Radio“ i „You Want the Sun“ su kao stvorene za neke letnje dnevne bleje, sa suptilnim auto-tune efektima na vokalu Dalstromove. Ova ploča načelno jeste o slomljenim srcima, ali njena melanholija nikad ne prelazi u depresiju.

The Lumineers
Cleopatra

lumineers - cleo

Četiri godine nakon što su uzjahali radijske talase pesmom „Ho Hey“ The Lumineers se vraćaju sa zrelijim drugim albumom. Gotovo odmah je jasno da je nešto drugačije, mada se ta razlika ne primećuje na prvih par slušanja: u pitanju su perkusije, koje su svedene na minimum, naročito na drugoj polovini ploče. Nema naročite uzlazne putanje i iščekivanja i zato Cleopatra tako lako i prijatno teče. To nikako ne znači da su pesme dosadne (istini za volju, nekoliko pesama pred kraj zvuče malo sliveno, ali većina je jako lepa). „Ophelia“ i „Cleopatra“ su zarazne i nešto živahnije, ali prava snaga albuma leži u tihim i emotivnim baladama („My Eyes“, „White Lie“) koje se primećuju kasnije.

Edward Sharpe and The Magnetic Zeros
PersonA

edwardsharpe-persona

Nakon što je pevačica Džejd Kastrinos napustila ovaj, sada desetočlani ansambl, harizmatični frontmen Aleks Ebert odlučio je da malo smiri svoj alter-ego (Edvarda Šarpa) i prepusti kreativni proces ostatku benda umesto da radi sve sam. To potenciranje zajednice ispred pojedinca primetno je na albumu, ali i na njegovom omotu, koji implicira da on više nije ni „prvi među jednakima“, već samo deo kolektiva. Tople, šarmantne pesme ukorenjene u šezdesetim i dalje dominiraju, dok produkcija varira od lakog psihodeličnog folka („Free Stuff“) do neo-gospela („Uncomfortable“), pa čak i uglađenog vokalnog džeza u Sinatrinom stilu („Perfect Time“). Jedna od najlepših pesama je „No Love Like Yours“, na kojoj se najbolje oseća sinergija svih članova sastava.

PJ Harvey
The Hope Six Demolition Project

pj harvey - thsdp

Ovaj album, u najavi jedan od najsnažnijih ove godine, se bolje može razumeti kao svojevrsna muzička reportaža nego kao set pesama. Naime, Poli Harvi je zajedno sa fotografom i dokumentaristom Šejmusom Marfijem putovala po Avganistanu, Kosovu i Vašingtonu, gde su beležili užase rata i siromaštva. Objavili su i zajedničku knjigu – zbirku poezije i fotografija sa tog puta, a The Hope Six Demolition Project je organski nastavak tog narativa. Muzika kao takva meandrira između električnog bluza, garažnog roka i glema i neverovatno je koliko Harvijeva neretko uspeva da veselim pevanjem zamaskira potresnost svakog pojedinačnog teksta. „The Community of Hope“ oslikava beznađe siromašnih krajeva Vašingtona iz ugla lokalnog novinara; „A Line in the Sand“ govori o izbegličkom kampu u kom se porodice doslovno ubijaju zbog hrane; „Dollar Dollar“ je samo jedna slika koja se ponavlja dok se ne ureže u pamćenje – dete koje prosi. Najzad, „The Wheel“ opisuje decu u selu blizu Prizrena kako se bezbrižno igraju u parku pored zgrade oblepljene izbledelim fotografijama druge dece stradale u etničkom čišćenju; „Chain of Keys“ je pripovest stare Kosovarke koja čuva ključeve od kuća svojih bivših komšija, koji su pobegli, za slučaj da se jednog dana vrate. (Neće se vratiti.)

FEMME
Debutante

femme_debutante

Iza pseudonima FEMME krije se Engleskinja Lora Betinson, devojka sa stavom i još jedna od „mladih nada“ savremenog popa koja ima nešto novo da donese na scenu. Uzevši u obzir činjenicu da je sama kompletan autor svoje muzike i da je odbila velike izdavačke kuće jer nije htela da se prilagođava zahtevima tržišta, možda i možemo da poverujemo u to za sad. Ono što njen zvuk najviše diferencira od mejnstrim elektro-popa jeste jak uticaj sinkopiranih afro-beat ritmova („Romeo“, „Shout Out Loud“), koji uz pozadinske sintisajzere i prenaglašen bas daju savršenu podlogu za njene bezobrazne, slobodne tekstove. Ljubav, požuda, feminizam, mladost i neskriveni bes su teme kojima se ona kao prava mlada debitantkinja bavi. Svakako zanimljivo, ali ima dosta prostora za napredak u pevanju („Fever Boy“).

Beyoncé
LEMONADE

cover

„Vizualni album“ Lemonade objavljen je bez naročite najave, odmah nakon emitovanja specijala na HBO. Komentarisan kao muzički odgovor na neverstvo Bijonsinog muža Džej Zija, ipak nije toliko površan. Upravo suprotno. Emotivno nabijene i žanrovski raznovrsne pesme su sve do jedne napisane sa jakom porukom. Brojni gosti, počevši od Džeka Vajta na „Don’t Hurt Yourself“ (koja je, ruku na srce, ipak slabija nego što je mogla da bude, a sempluje deonicu iz „When the Levee Breaks“ Led Zeppelin-a!) i The Weeknd-a na „6 Inch“ do Džejmsa Blejka na sporoj elektronskoj „Forward“ i Kendrika Lamara na odličnoj „Freedom“, pomažu da album zvuči bogatije i potpunije. Jedan od najzanimljivijih trenutaka je džez-kantri pesma „Daddy Lessons“; sve od gospela preko roka i R&B do trepa je u nekoj meri zastupljeno dok Bijonse prolazi kroz tugu, bes, razočaranje, pomirenje i ponovni optimizam – ono što svako od nas ima u svom životu.

Druga tema koja prožima album jeste povezivanje ličnog bola sa bolom crnih ljudi, konkretnije crnih žena kroz istoriju – disekcija ciklusa nasilja: verbalnog, spiritualnog, fizičkog. Reakcije publike i kritike dostigle su dva ekstrema: veličanje do nivoa Arete Frenklin i Nine Simon sa jedne strane, odnosno nipodaštavanje i tumačenje ovakve veze kao prepotentne (čak i uvredljive) sa druge. Bijonse nije jedina zvezda koja u poslednje vreme pomera granice svog zvuka. To su u prethodnih par meseci pokušali Rijana (ANTI) i Kanje Vest (The Life of Pablo). Razlika je u tome što su ti albumi bili zbrkani. Lemonade je trijumf nekoga ko ipak drži sve konce u rukama jer „kad ti život da limune, od njih napraviš limunadu“.

the heavy - h&tmThe HeavyHurt & the Merciless

Sirovi garažni rokenrol u samostalnoj, gruboj produkciji. Ovog puta u pitanju su nove verzije neobjavljenih demo snimaka sa početka njihove karijere. Energična buka.

.

explosions in the sky - wildernessExplosions in the SkyWilderness

„Reči su precenjene“, poručuje ovaj instrumentalni post-rok sastav na svom prvom albumu u poslednjih pet godina (u međuvremenu su snimali filmsku muziku, što je ostavilo traga na njihovom zvuku). Dinamična kombinacija minimalizma i bogatih aranžmana.

Parquet-Courts-Human-PerformanceParquet CourtsHuman Performance

Nakon prošlogodišnjeg neslušljivog EP-ja Monastic Living, ova garažna/post-pank četvorka nastavlja sa izbacivanjem novih izdanja zabrinjavajućim tempom. Budući da im je prisustvo na društvenim mrežama gotovo nikakvo, postavlja se pitanje da li uopšte promovišu svoje radove ili samo konstantno snimaju novu muziku.

pet shop boys - superPet Shop BoysSuper

Nil Tenant i Kris Lou ravno trideset godina koketiraju sa sintetičkim zvukom, nekad uspešnije, nekad manje uspešno. Čini se da žele da se dopadnu novim klincima a da zadrže stari stil koliko god mogu. To malo kome polazi za rukom. Njima nije.

mark knopfler - altamiraMark Knopfler & Evelyn GlennieAltamira

Instrumentalni album/saundtrek biografskog filma o čoveku koji je „otkrio“ praistorijske pećinske crteže u pećini Altamira na severu Španije 1879. On se zvao Marselino Sanc de Sautuola i de la Pedrueka, igra ga Antonio Banderas ali ovo nije filmska rubrika. Nofler ima dosta iskustva sa filmskom muzikom, perkusionistkinja Evelin Gleni diskretno upotpunjuje njegove delikatne gitarske deonice inspirisane keltskom i iberskom muzikom.

jb & zazou - the atlantic cultureJohnny Borrell and ZazouThe Atlantic Culture

Frontmen nekadašnjih Razorlight, koji su bili jedno od velikih imena indi roka sredinom prošle decenije dok nisu jednostavno izvetrili u zaborav, se nakon neuspešnog prvog solo albuma povukao na nekoliko godina. Izgleda da sa novim pratećim bendom nema naročite ambicije. I da ima, verovatno ne bi daleko dogurao. Ali nije loše čuti ga ponovo.

The Dandy Warhols - Distortland (2016)The Dandy Warhols – Distortland

Iako je većina ljudi počela da sluša The Dandy Warhols zbog hita „Bohemian Like You“, a prestala nedugo zatim, ovaj bend je uporno nastavio da postoji, da snima i izbacuje muziku. Na svom devetom albumu zvuče potpuno neinspirisano i dosadno, sa izuzetkom jedinog singla „You Are Killing Me“.

frightened-rabbit-painting-of-a-panic-attackFrightened Rabbit – Painting of a Heart Attack

Uz pomoć Arona Desnera, jednog od gitarista The National, u ulozi producenta, Frightened Rabbit, projekat Skota Hačinsona koji je evoluirao u petočlani bend donosi peti album za ljubitelje zrelog, nepretencioznog alternativnog roka. Komponovan i snimljen „preko okeana“, dobacivanjem mejlovima, zvuči iznenađujuće kompaktno. Prelaz ka digitalnim bubnjevima i elektronskim ukrasima mestimično deluje kao nesuvisla promena, ali na „Get Out“ je sasvim odgovarajuća, budući da ta pesma podseća na mešavinu Arcade Fire i The Killers.

mogwai - atomicMogwaiAtomic

Škotski post-rok veterani se vraćaju sa LP-jem Atomic, koji čine nove verzije pesama snimljenih namenski za BBC-jev dokumentarni film Atomic: Living in Dread and Promise, o nuklearnim tehnologijama i opasnostima. U skladu sa temom, pesme imaju distopijski, preteći prizvuk, ali nisu naporne koliko Mogwai umeju da budu.

deftones - goreDeftonesGore

Gore je prvi album Deftones otkako je njihov basista Či Čeng preminuo od posledica saobraćajne nesreće. Očekivano, atmosfera je primetno drugačija, ali daleko od toga da je izgubljen fokus; bend se češće nego do sad upušta u istraživanje metalu srodnih žanrova, potpuno se udaljivši od nu-metal korena s početka karijere.

brian eno - the shipBrian EnoThe Ship

Ambijentalni, minimalistički solo radovi Brajana Ina već četrdeset i kusur godina zvuče kao beskrajno usporeni snimci koji se tope ali se nekad ne istope. The Ship, njegov 25. uradak prati taj manir, u, kako sam kaže, „muzičkom romanu“ inspirisanu Titanikom i Prvim svetskim ratom.

tpc-melonTokyo Police ClubMelon Collie and the Infinite Radness (Part One) EP

Ovi kanadski indi rokeri su bezrazložno potcenjeni, a njihov novi EP (čiji naziv je omaž kultnoj ploči Smashing Pumpkins) istovremeno se vraća počecima inspirisanim The Strokes, samo malo više pop. Zabavno, đuskavo i kratko; priprema za novi talas slične muzike koji sledi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *