Dođavola sa Emili, Damin gambit je eskapizam koji nam je zaista bio potreban

Zbog čega odsustvo kvaliteta u romantičnim komedijama još uvek opravdavamo njihovom eskapističkom funkcijom?

Netfliksovi usponi i padovi (danas češće padovi, ranije proslavljeni usponi) predmet su debate u dokolici već mesecima, ako ne i godinama. Prelazak ove platforme sa isključivo distribucije na distribuciju i proizvodnju filmova i serija, u početku je predstavljao – najpre i zbog izuzetnog pritiska na Netfliksovu produkciju da bude i kritički i komercijalno priznata – najviše domete u području serijalizovane drame i komedije. Kreativnost iza serija poput Orange Is The New Black i Bojack Horseman postavila je nove standarde za televizijsku industriju, a za „zlatno doba televizije“ neko vreme je delovalo da će se trajno preseliti na kompjuterski ekran.

No, kako to obično biva, Netfliksov model poslovanja po principu „toplička mućkalica“ ubrzo je i pokazao da njihov apetit za novim sadržajima i pretplatnicima daleko prevazilazi njihovu želju da očuvaju kvalitet produkcije. Ova produkcijska papazjanija najuočljivija je u prazničnim mesecima, najpre oko Božića, a tu i tamo i oko Noći veštica, kada na Netfliks proračunato pristižu prigodne filmske bombonjere kakve su pre koju deceniju odlikovale sve kanale na kablovskoj televiziji. Da se razumemo, ne bunimo se mi previše, naročito oni među nama s viškom slobodnog vremena, niskim stepenom probirljivosti, i uživanjem u proždiranju „toliko je loše da je dobro“ programa.

Kompleksnost kadra jednaka zapletu. Da, to je Emili. Da, ona je u Parizu. Izvor: imdb.com

No, Netfliks nekad ume, bogami, i da pretera, i da umesto ispunjavanja najnižeg mogućeg koefecijenta intrige i zabave, u svojim serijama sažme svu perfidnu prostost drame na nivou petparačkih aerodromskih ljubića. Uživanje u treš serijama i plitkoj fikciji je svačije bogomdano pravo; ali, taj treš, da bi bio dobar, mora održavati našu suspenziju neverice, posedovati određen nivo samosvesti, ironičnog otklona i kempa, i biti, zaista biti zabavan. U zabavan treš se, stoga, definitivno ne može svrstati, ma koliko to oni pokušavali da nam prodaju, serija Emili u Parizu, najnoviji projekat Darena Stara. Živeti od stare slave (Seks i grad, Beverli Hils 90210, Mlađa, Merlouz plejs) nije uvek preporučljivo, no izgleda da Staru to pali, čim je uspeo da spakuje i proda jednoj od najvećih produkcijskih kuća na svetu jednu ovakvu bljucu. I nismo jedini s ovakvim mišljenjem: tokom oktobra je delovalo kao da je više ljudi seriju bindžovalo iz potrebe da je ispljuje, nego da u njoj zapravo uživa. Javna polemika koja se izrodila iz brojnih negativnih prikaza Emili u Parizu naročito je interesantna; u njoj smo dosta uživali, ali iz nje i dosta naučili o tome kako još uvek, u 2020. godini, postoje dvostruki standardi kada je reč o „ženskim“ i „muškim“ serijama.

Naime, iako je najveći deo publike ocenio da je serija nezabavna, nerealistična i po svakom parametru užasno plitka, pojavio se i određen broj onih koji su branili ovu smešu ocvalih tropa i klišea, govoreći – Pa šta i ako je plitko i opštemestaški, to je romantična komedija, to je namenjeno da se pri gledanju mozak isključi.

Ovi argumenti podsetili su nas na večiti teret zlosrećnih rom-komova u očima javnosti – a to je da oni predstavljaju „žanr za žene“, devojačku razbibrigu, stilizacija bez sadržaja. Svaka validna kritika Emili u Parizu, zapravo, opovrgavana je činjenicom da je ova serija osmišljena kao čist eskapizam.

Eskapizam je jedna kompleksna reč prepuna suptilnih konotacija, koja odlikuje savremeno konzumiranje pop-kulture možda više od bilo kog drugog pojma. Dok smo bili u karantinu, servirane su nam liste eskapističkih sadržaja: posetite muzej onlajn, konačno odslušajte sve epizode svog omiljenog podkasta, otputujte u daleku prošlost ili utopističku budućnost kroz video igre ili filmove, čitajte, slušajte, gledajte, gutajte, utopite se u fikciju, izbrišite se iz sadašnjosti. Skrenite pogled od 2020. godine, deponije u plamenu, i gledajte kako ova influenserka, od glave do pete u Šanelu, šeta kroz dva najbelja pariska arondismana. Žene ste, zar ne? Ovo je ono što vi želite, je l’ tako?

Pre nego što autorka ovih redova zapeni pri uglovima usana, odgovor je, svakako, i naravno, da ne. Nijedna definicija eskapizma ne ističe da sadržaji koji nam isti omogućavaju moraju biti niskog kvaliteta. Stoga bi bilo dobro rastumačiti jednom za svagda (slušate li, o vi multimilioneri u skupim kožnim foteljama, dok žvaćete cigare po ćoškovima produkcijskih kuća?): šta je to kvalitetan eskapizam, i kako ga prepoznati od silnih drugih pretenzija na isti? Kakva serija predstavlja mirno utočište od turbulentnog danas, a da nam istovremeno ne umrtvljuje svaku od i ovako malo preostalih moždanih ćelija tupom Lubutan štiklom?

Odgovor ćemo lako pronaći, gde drugde do opet u jednom od novijih izdanja Netfliksovog ekstenzivnog kataloga.

Sav glamur vremena kada je šah uživao naročitu popularnost. Izvor: imdb.com

Radnja Daminog gambita, smeštena u SAD tokom Hladnog rata, ne interesuje se previše za bilo koju od potencijalno škakljivih tema iz ovog politički turbulentnog perioda. U dobu u kome ozbiljne drame sve više biraju da čitava svoja poglavlja posvećuju perspektivama sekundarnih likova (izbegavajući, na taj način, i kritike da zastupaju narative bele privilegije koje su ipak, najčešće, centralne) ova serija fokusira se isključivo na svoju glavnu junakinju i kamerni univerzum šahovske table – a rezultat je pravolinijska priča ispeglana do savršenstva. I tako nas Damin gambit utapa, poput tople kupke, u svet meke muzike, elegantnih kadrova i vrhunskih enterijera – sve odlike dobrog eskapizma. Glavni lik serije je Bet Harmon (Anja Tejlor-Džoj), genijalna šahistkinja mučene prošlosti i ekstravagantne sadašnjosti. Nakon turobnog detinjstva provedenog u sirotištu, Bet biva usvojena; naoružana oskudnim poznavanjem elitističke i uskogrudne kulture takmičarskog šaha a izuzetnim darom za samu igru, u tinejdžerstvu se uz pomoć svoje majke počinje probijati kroz rang-liste.

Damin gambit ima sve: uzdržan i domišljat saundtrek, opasno dobru kostimografiju, izvrsnu glumu, i zaplet koji je dovoljno jednostavan za razumevanje a dovoljno intrigantan da vam u svakom trenutku drži pažnju. Najimpresivniji je kvalitet scenarija, koji, neverovatno, pronalazi način da svaka pojedinačna partija šaha i strateška diskusija (od okvirno hiljadu) tokom serije deluje dinamično, sa jedinstvenim, uzbudljivim odnosima moći između igrača. Protivnici Bet Harmon su u isti mah privlačni i zastrašujući; neki postaju njeni poznanici, prijatelji, saradnici, ljubavnici, a drugi predstavljaju impozantne i nedokučive figure koje obigravaju po ivicama njenog sveta poput senki. Još je nekoliko wish-fulfillment elemenata koji ovu seriju udaljavaju od ciničnosti realistične drame i smeštaju je u snolike prostore eskapizma – glavna junakinja koketno korača kroz život na pomodnim potpeticama, zavodeći skoro svakog podobnog momka koga sretne uz samo sugestivni pogled ispod trepavica i trzaj usana. Osim spokoja koji Bet uz dosta muke dostiže u privatnom životu, prosečna gledateljka će sa čežnjom promatrati i glamur koji donosi svetski priznat uspeh koji naša heroina postiže u svojoj izabranoj profesiji. Eskapistički je, naposletku, i pomalo naivan ali i u svakom smislu lepo opravdan i zarađen kraj drame, koji vam nećemo pokvariti sad i ovde.

Prazna mi je gajba, dođi da igramo šah i proučavamo sovjetske strategije. Izvor: imdb.com

Sama struktura serije prati, zapravo, klasični tročinski narativ romantične komedije (početni flert, vrtoglavi uspon, nagli pad i konačni trijumf) – iako centralni zaplet ne čini odnos junakinje sa nekim romantičnim partnerom, već sa njenom najvećom ljubavlju, šahom. Kao i sve druge kvalitetne fantazije, Damin gambit nas ušuškava u internu logistiku kompetitivnog šaha i igre same, u kojoj su pravila dosledna i jasna, te se na njih možemo osloniti i onda kada se drugde osećamo nesigurno. Prema rečima naše protagonistkinje: „U pitanju je ceo jedan svet, na samo 64 polja. Osećam se sigurno u njemu. Mogu da ga kontrolišem. Mogu njime da vladam. I predvidivo je, tako da, i ako negde omašim, imam samo sebe da krivim.“

Zašto onda, kada Damin gambit ima toliko zajedničkih odlika sa Emili u Parizu – atraktivne lokacije, aspiracioni stil življenja, centralni ženski lik i temu koju bi poneki magarac optuživački nazvao „bledim feminizmom“ – u ovom tekstu jedno ovako spremno vrednujemo toliko iznad drugog?

Posebno dirljiv je odnos između Bet i njene mamadžerke Alme. Izvor: imdb.com

Odgovor je jednostavan: Damin gambit je kvalitetno napisana drama; njena protagonistkinja je zaokružen i trodimenzionalan lik a ne silueta od kartona. Iako, možda, ne možemo da se poistovetimo sa svakim aspektom njene ličnosti (autorka, avaj, nikad nije bila dobra u šahu, a ni zloupotreba pilula joj nije bliska), možemo je s lakoćom upoznati i razumeti. Njena posvećenost je opsesivna, njen rad mukotrpan. Odnosi koje ona izgrađuje sa jednako kompleksnim likovima oko sebe fino su nijansirani, i ispunjeni često nedorečenim mislima i neizrečenim osećanjima. Bet Harmon je, konačno, aktivna junakinja (da li zaista moramo objašnjavati ovo pripovedačko pravilo br. 1?). Trud i rad koji ona ulaže u svoju karijeru serija dokumentuje do najsitnijih detalja, čineći da, iako je protagonistkinja možda u kojem trenutku objektivno nesimpatična, gledalac u svakom trenutku poštuje i razume njenu želju za uspehom po svaku cenu. Bet Harmon potvrđuje da je „ženska fantazija” mnogo kompleksnija od onoga što Holivudaši misle, te da nije dovoljno da u svoje eskapističke narative uglaviš brojne Meri Su, tanje od flis-papira i navodno idealne za samo-insercije gledatelja, već da publici pružiš likove sa čijom će mukom ona moći da se poistoveti.

Više pitanja no odgovora

Zašto su javnim diskursom o Emili u Parizu toliko dominirale jednačine poput „rom-kom = šund“ ili „chick flick = najniži zajednički imenitelj onoga što bi se moglo nazvati dramskom radnjom”? Zašto, onda kada i Damin gambit ispunjava mnoge od preduslova za ostvarenje fantazije eskapizma, ovakav rečnik i argumenti izostaju iz dosadašnjih kritika? Da li se tajna zaista krije u arbitrarnosti jedne etikete, budući da Damin gambit pripada žanru istorijske drame? Kakva bi prijem serije bio, i kakvim rečnikom oblikovan, da se ona ne bavi intelektualnom igrom šaha (tradicionalno „muške oblasti”), već prati uspon Bet Harmon na polju, na primer, modnog dizajna ili profesionalnog šminkanja, koja su i dalje u javnoj percepciji prevashodno „ženska” zanimanja (mada je to, naravno, danas daleko od istine)? Da ova serija kojim slučajem i nije ostvarena na visokom nivou, da li bi njen krah komentatori opravdavali činjenicom da je ona bila namenjena da bude eskapistička, ili bi je mnogo oštrije kritikovali od banalne Emili u Parizu, koja je još i dobro prošla? Da li je sudbina rom-komova da zauvek budu osuđeni na naoko kvalitativnu zaostalost u odnosu na takozvane prestižne drame, a da se ispraznost produkcija opravdava prirodom zapleta, kao da je ona diktira? Ne vređajte nam inteligenciju, s’il vous plait. Nešto može biti i zabavno i pitko i romantično i eskapističko, bez da bude totalni krš. Damin gambit je primer svega iznad, a da kvalitet drame ni u jednom trenutku nije žrtvovan.

Podvukli bismo ovo, za neke možda nategnuto poređenje dve naoko dosta nesrodne serije, jednom činjenicom – obe su zasnovane na pričama o dve izuzetno talentovane „ribe na suvom”, koje se moraju dokazati u svojoj novoj sredini, na prvu loptu same protiv svih. Kao što su brojni razjareni tekstovi marketinških stručnjaka to i objasnili, Emilin dar za njenu branšu nikada nije adekvatno objašnjen niti kompetentno predstavljen, dok je trajektorija karijere Bet Harmon mapirana prilično ubedljivo, na način koji u potpunosti obuzima gledalačevu pažnju. Potencijal za zanimljivu i zabavnu dramediju je uvek postojao i u osnovnom konceptu Emili u Parizu utoliko je više razočaravajuće što je lenjošću nadležnih izabrano da se ide klišeiziranim prečicama koje smo odavno prevazišli, a da se to pravda chick-flick etiketom. I Emilin posao u danas često preterano nipodoštavanoj sferi (setimo se samo kako je inteligentno kopirajting tretiran u seriji Mad Man, smeštenoj u doba kada je marketing bio prevashodno muško zanimanje), odgovorno tvrdimo, sadrži jednaku dinamičnost kao i takmičarski šah; a na piscima je da tu dinamičnost prepoznaju i pretvore je u kvalitetan dramski impuls. Iz želje da se ovaj tekst ne protumači pogrešno – ne tražimo mi od Emili da postane sedmočasovna istorijska drama, već da svoje likove i zaplet tretira sa makar 10 posto one pažnje, produbljenosti i domišljatosti koje je Damin gambit vešto demonstrirao. Onda bismo u tom eskapizmu zapravo mogli bezrezervno da uživamo, umesto da se osećamo kao da je inteligencija ciljne publike (koja je slična za obe serije) drastično, uvredljivo potcenjena. A u ocenama vrednosti, moramo istaći, ciljna grupa i žanr serije nemaju nikakvu ulogu, niti su ovi parametri ikada opravdanje za gluposti koje nam s vremena na vreme serviraju.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *