Miloš Isailović: voljen

Ako misliš da se snovi ostvaruju ili da se ne ostvaruju, ovo je tekst za tebe. Ako misliš da je život unapred ispisan od trenutka rođenja do trenutka smrti ili da smo sami kovači svoje sudbine, ovo je tekst za tebe. Treba da pročitaš ovaj intervju, čak i ako te ne zanima savremeni ples, balet, umetnost uopšte, jer je pred tobom, pre svega, iskrena, topla, ogoljena, na zanimljiv način ispričana priča o životu punom prepreka, uspona i padova, koji našeg sagovornika nisu sprečili da postane jedan od najboljih na svetu u poslu kojim se bavi.

Najveći broj ljudi izabere profesiju kojom se ne bavi nikada ili se bavi sa manje ili više uspeha. Ali kada profesija izabere tebe, bićeš jedan ili jedna od najuspešnijih u sredini u kojoj živiš ili najuspešnijih na svetu. Kada profesija izabere tebe, ne postoji prepreka. Ne možeš zakasniti. Ne možeš odustati. Nebitno je koliko je tvoja početna pozicija neobećavajuća. Seti se nekih od najznačajnijih ljudi. Mislimo na ljude koje od zaborava čuva neizbrisiv trag, koji su ostavila njihova dela u nauci, umetnosti, sportu… U najvećem broju slučajeva, oni nisu potekli iz salonskih stanova Beograda, Zagreba, Pariza, Londona… Ali „skromno” poreklo ili odsečenost na početku njihovih života od glavnih tokova zbivanja značajnih za njihovu karijeru, nisu ih sprečili da pomere granice u oblastima svog profesionalnog delovanja.

Miloš Isailović, izvor: lična arhiva sagovornika

Razgovaramo sa Milošem Isailovićem, vrhunskim igračem savremenog plesa i klasičnog baleta domaće i internacionalne plesne scene, koreografom… Miloš je rođen u Loznici 1988. godine. Tokom školovanja u Baletskoj školi „Lujo Davičo”, kao jedan od najtalentovanijih učenika, postao je stipendista Baletske akademije u Cirihu. Kao solista Narodnog pozorišta igrao je u baletima: Uspavana lepotica, Labudovo jezero, Žizela, Don Kihot, Nečista krv, Ukroćena goropad, Interval, Dama s kamelijama… U Bitef dens kompaniji igrao je u plesnim predstavama Voljen, Božanstvena komedija, Alpha Boys, Otelo, Izopačeni, Don Žuan, Ptice, Magbet… Dobitnik je nagrade Dimitrije Parlić, najprestižnije nagrade u sferi baleta u Srbiji. Jedan je od ukupno dva Srbina koji su kročili na scenu Boljšoj teatra. Možemo do sutra da nabrajamo, ali je red da pustimo Miloša da nešto kaže.

Preuzeto sa: lična arhiva sagovornika

Ivana: Hajde da krenemo od Loznice, tvog i mog mesta rođenja, danas grada, u kojem si načinio prve plesne korake. Šta bi izdvojio kao bitno iz prvih 12 godina života koje si proveo u Loznici? Po čemu pamtiš taj rani period?

Miloš: Loznica… Vrlo zanimljivo, zato što je to jedan jako specifičan grad i jako specifično mesto i jako specifično mesto za mene. I dalje ne mogu da verujem da sam potekao odatle. Prvo ne mogu da verujem da sam potekao od roditelja, porodice, familije, gde niko nema nikakve veze sa plesom, niti sa pokretom. Sa umetnošću uopšte, a kamoli sa plesom. Plesna škola „Ouky Douky”, u kojoj sam napravio svoje prve plesne korake,  bila je prva plesna škola u podrinjskom okrugu ikada, tako da je tamo početak cele moje plesne umetnosti, celog mene, celog mog postojanja.

Ne mogu da kažem da sam bio dobar đak, to jest nikada me knjiga kao takva nije interesovala. Rado sednem da pročitam knjigu, koja me zainteresuje u datom trenutku, ali matematika, srpski, hemija, biologija… Biologija i geografija su me još i zanimale. Ostalo nikako, ali nikako. Nadam se da će ovaj intervju čitati neki moji, ako Bog dâ da su živi, profesori, koji su uvek bili okej: „Idi na takmičenje, donesi zlatnu medalju i dobićeš 2.” I ja sam tako prošao 5. i 6. razred, sa dvojkama, ali sa mnoštvom zlatnih medalja. Rano sam pokazao svojima da želim da budem samostalan, nezavistan i nisam baš bio poslušno dete. Jako rano sam počeo da izlazim, da se družim sa „problematičnim” drugarima. U Loznici sam, sa 12 godina, popio prvu čašu vina, zapalio prvu cigaretu. Jesam bio mlad, ali u poređenju sa klincima danas, ja sam bio zlatno dete. Pamtim izlaske na bedemu, izlaske kod Anta Bogićević škole, kod Cvijine – moje škole (OŠ „Jovan Cvijić”), kod spomenika Stepi Stepanoviću. Gde god da smo izlazili, gde god smo pili i zezali se, pamtim da sam konstantno radio špage, zabavljao društvo radeći salto, premete, skokove, okrete, piruete. Bio sam ekskluziva svima i ne samo vršnjacima napolju, već i u kući kada neko dođe, na slavu, preslavu, proslavu, šta god… Da nije bilo Loznice, ne bi bilo ni mog talenta, tako da sam zahvalan do neba. Taj mali gradić i taj mali plesni klub „Ouky Douky” i moj čuveni Milenko Vujić, koji je otkrio mene i moj talenat. Vojvode Putnika L2/6, moja kuća, moj stan. Ljubav. Čista ljubav.

Preuzeto sa: lična arhiva sagovornika

Ivana: Male sredine često nemaju šta da ponude detetu, čoveku uopšte koji ima specifična interesovanja, pogotovo ako je reč o sferi umetnosti. Pored toga što nemaju šta da ponude, jer je u najboljem slučaju ponuda nezadovoljavajuća, male sredine su nemilosrdne prema svemu što je drugačije, lepo, posebno, i imaju potrebu da (u)guše posebnost, čak  i da je (ružno) etiketiraju, kako ne bi bila narušena „lepota” močvare. Nekada iz nerazumevanja, a nekada iz zavisti i iz, ničim izazvane, mržnje. Kako si doneo odluku da svoju igru, podigneš na viši, profesionalni nivo, da pokušaš da postaneš učenik Baletske škole „Lujo Davičo” u Beogradu, s obzirom na to da u Loznici nisi bio u prilici da pohađaš časove klasičnog baleta? Ipak, pomenutu školu upisuješ sa čak 12 godina i završavaš nižu školu, odsek klasičnog baleta za nepune dve godine, iako inače traje četiri. I drugo pitanje s tim u vezi. Da li si osećao nemilosrdnost male sredine, u smislu zašto balet, a ne fudbal, na primer, i kako je to uticalo na tebe?

Miloš: Tadašnji predsednik jugoslovenske plesne asocijacije Miodrag Kastratović je mojim roditeljima na jednom takmičenju, posle moje osvojene šezdesete zlatne medalje (za četiri godine u nizu, u mnoštvu plesnih disciplina), rekao da bi trebalo da nastavim svoje usavršavanje u Beogradu. Moja majka naravno kao i svaka majka jako posebna, bila je veoma vezana za mene, tako da joj je jako teško palo to odvajanje. Otac me je podržao. Samo je rekao: „Vidi, Zore (on me je zvao Zore), ako je to ono što želiš, ja te podržavam.” U mojoj glavi je bilo – „Balet? Hajde, može. Gde idem? U Beograd. Toooo! Ludilo.” O Beogradu sam tada jedino znao da postoje zgrade koje imaju više od pet spratova, da postoji McDonald’s gde mogu, konačno, da uzimam Hapy Meal, jer je tada postojao neki mali Mek u Šapcu, koji je ubrzo zatvoren. Bilo je slavlje kad se ide u Šabac, ne znam ni ja zbog čega, uglavnom, morali smo u Mek da svratimo. Tad je bio jako skup Hapy Meal, tako da sam molio moje da mi ponekad kupe, jer smo bili baš u nemaštini. Tako da sam razmišljao: „Videću u Beogradu zgrade više od pet spratova i ješću Hapy Meal svaki dan’’. Apsolutno nisam obratio pažnju pre svaga na balet. Otišao sam u Beograd na audiciju, za nižu baletsku školu koja traje četiri godine, završio sam je za nepune dve. Moja profesorka je rekla mojoj mami i sestri, koje su bile sa mnom na audiciji, da nikad nije videla takav talenat. Da budem iskren, nisam jeo svaki dan Hapy Meal, zato što je bio i dalje skup. Završio sam nižu Baletsku školu i 7. i 8. razred OŠ „Stari Grad” u Beogradu. Tako, u stvari, kreće ceo moj put. Ali kad se vratim malo unazad, otkako sam otišao iz Loznice sa 12 godina nikada se nisam, ni mentalno ni emotivno vraćao, i čak nisam dozvoljavao da čujem nečije komentare, stavove, jer sam već tad, bio načisto da je ovo to čime želim da se bavim do kraja svog života, tako da sam već tada imao cilj i već tada sam se osećao, da ne zvučim prepotentno, ali nekako, većim od svih. A ta odskočna daska je bila fantastična i mekana, što se mene tiče.

Opet lična arhiva sagovornika

Ivana: Dva puta si odustajao od baleta. Prvi put zbog nesuglasica sa direktorkom baletske škole. Patrijarhalan model, koji je dominantan u glavama ljudi na ovim prostorima, između ostalog podrazumeva bespogovorno poštovanje autoriteta. Kada sa današnje distance posmatraš nesuglasice sa tom direktorkom i neke druge nesuglasice koje su se dešavale tokom godina na polju profesije i uopšte, da li misliš da si bio buntovnik s razlogom ili da si  bio „bezobrazan”? I, bez obzira na to, da li misliš da stresne situacije i konflikti, koje „običnom” čoveku zadaju samo glavobolje, umetniku otvaraju nove horizonte, i što ih je više, da je to za umetnika, to jest za njegovu umetnost bolje?

Miloš: Prvi put sam odustao od baleta, na samom kraju školovanja. Napustio sam četvrti razred srednje škole i želeo sam da upišem defektologiju, zato što sam tada bio u jednogodišnjoj vezi sa gluvonemom osobom. Bio sam opčinjen gestovnim govorom i bio sam opčinjen time što me to interesuje. Želeo sam da upišem surdo smer, to jest smer za gluvoneme i osobe sa slabim sluhom. Apsolutno nešto nesvakidašnje. Zahvaljujući tome, znam gestovni govor i zahvaljujući tome sam preživeo karantin bez ikakvog problema. Sve vesti, svako obraćanje Vučića, kriznog štaba, gledao sam sa ugašenim tonom, igledajući u uglu prevodioca za gluvoneme, razumeo sam apsolutno sve. Tako da sam se malo i podsetio toga, zaista mi je drago… To je taj prvi put kada sam hteo da napustim balet. Toliko sam bio voljen u toj školi, držali su me kao malo vode na dlanu, zbog deficita baletskih igrača. Jednostavno, u mojoj klasi smo bili nas dvojica. Dva Miloša, zamisli. Prva godina nije imala nijednog, u drugoj smo bili nas dvojica, u trećoj je bio još jedan. Bilo nas je ukupno četvorica, plafon petorica od 150 đaka. Tako da nam se, nekako, gledalo kroz prste. I da bežimo sa časova, i da lažemo, i da mažemo, i da nam svake subote neko „umre”, pa nismo došli zbog toga, ili nam je neko u bolnici… Ja sam sahranio pola porodice koliko sam lagao, ali nekako ti se to dȃ. Razmazili su nas. Kada sada posmatram sa ove tačke gledišta, ja jesam bio buntovnik, ali sve vreme sam imao tu neku preslatku harizmu i provlačio sam se onako kao malo štene, koje samo vijuga repićem i svi su u fazonu: „Što si bezobrazaaaaan, al’ ću ipak da te pomazim.” Shvatio sam da mogu tako, pa sam iskorišćavao, ali sam bio buntovnik zato što sam sve to radio iz unutrašnjeg impulsa, jer meni đavo nije davao mira. Kao ni dan-danas. OK, ja danas jesam zreliji, ozbiljniji, uspešniji, pametniji, mirniji, ali sam znatiželjan, i dalje isti. Ako mi „dune” u utorak: „Šta li se dešava na trgu u Portugalu?” U sredu ili četvrtak ću sesti u avion i otići da vidim. E, to je to. Tako da jesam bio buntovnik, ali sam bio i malo bezobrazan. Sada kada se vratim, zahvalan sam svim profesorima i direktorki što me nisu izbacili, što su me razumeli i što su mi, pored svega toga, dali neki vetar u leđa i zbog toga sam sada upravo gde jesam. Tako da, hvala Baletskoj školi Lujo Davičo. Što se tiče drugog pitanja, umetnik nikad neće uspeti iz senke. Mislim da upravo konfliktne situacije, ne otvaraju nove horizonte, ali guraju umetnika napred i time ga čine jačim, inspirativnijim, maštovitijim. Ali te, stresne situacije, konflikti, su umetniku izuzetno značajne, ako su u vezi sa samim umetnikom u odnosu na drugog umetnika ili u odnosu na rad drugog umetnika. Konflikti, stresne situacije, moraju da budu u sferi umetnosti, da bi to imalo nekog uticaja za otvaranje novih horizonata.

„Alpha Boys”, preuzeto sa: teatar.bitef.rs

Ivana: Osećam potrebu i obavezu da pomenemo jedine prave, vredne poštovanja, duhovne autoritete. Stroge i pravične, nežne i pune razumevanja istovremeno, koje većina ljudi nema sreću da sretne u životu. U tvom slučaju, reč je o profesorki Mirjani Nešić koja više nije među nama, a koja je bila dugogodišnji baletski pedagog u Baletskoj školi „Lujo Davičo”, koja te je nakon prvog susreta prozvala čudom od deteta, zahvaljujući kojoj si prevazišao nesuglasice sa direktorkom škole, i koja ti je, kako si rekao, bila druga majka. Zamolila bih te da nam ispričaš nešto o njoj, i uopšte o tom periodu života koji je zaista bio trnovit, s obzirom na to da si bio dete, ali i uzbudljiv.

Miloš: Mira Nešić, Mirjana Nešić… Dok pričam ovo, zadrhtaće mi glas i krenuće mi suze na oči, zato što sam se pre neki dan setio nje, pogledao ka gore, gde god to bilo i rekao sam: „Znam da me gledate, još samo malo i ostvariće se ono što ste rekli, da ću imati svoju plesnu kompaniju, gde će se moj stil poštovati.” Ona je bila moja majka u toj školi. Moja profesorka baleta. To je jedno divno biće. Od čupanja za uši, za kosu, štipanja za dupe do lepljenja flastera preko face usred časa baleta, jer ja volim da pričam. Ona ustane, zalepi mi flaster u obliku slova x preko usta i kaže: „Čuti više! Ako progovoriš na dupe, zalepiću ti i dupe.” To mi je stalno govorila. Ooh, koliko bih sada želeo da je vidim, ali valjda je ovo život, ovako mora. Valjda moraju ljudi da odlaze da bismo se što više sećali, da bi naše uspomene bile jače. Jedna, velika, velika, osoba. Jedna mirna osoba. Tiha. Jako strpljiva, jer trebalo je pored sebe imati jednog malog ludog Lozničanina. Srce mi je puno, što sad pričam o njoj…

Trnovit put Miloša Isailovića. Jeste bio trnovit, i jesam se ja tu nešto, zaista, stalno borio, ali hvala Bogu nisam se borio s bolešću. Borio sam se za hleb. I to mi je pričinjavalo ekstremno zadovoljstvo, zato što je ta borba bila krajnje nesvakidašnja. Meni je bilo (pre)zanimljivo, što sam na Bajlonijevoj pijaci, na tezgi prodavao lubenice kod čuvenog Mileta, oca moje drugarice. Drugarica je na istoj tezgi prodavala šampinjone, a ja lubenice. I bio je, bogme, jako dobar bakšiš. Pošto sam imao 40 kila sa traktorom, a morao sam da podignem lubenicu, da je stavim na vagu, onda bih lepo zamolio tog ko hoće da kupi poveću lubenicu, ako može umesto mene da je podigne, jer ja fakat ne mogu, zato što će mi ispasti rame i lakat. Izlazili su mi ljudi u susret i još sam dobijao ekstra bakšiš. Takođe, u vreme kada sam se tripovao kako sam neshvaćen, kako je meni teško u životu, družio sam se sa jednom ekipom metalaca i gotičara koji su odlučili da napuste svoje porodice, da krenu putem samostalnosti. Njih isto niko nije shvatao, oni su veliki umetnici. Ma kakvi umetnici, klinci bez pola grama mozga, al’ nema veze. I svi smo spavali nekoliko dana u napuštenom vagonu, dole u Savamali. Par njih je imalo akustične gitare, pa su svirali, pa smo pili dvolitarku piva, grlili se u fazonu zajedno zauvek. Čak smo pokušali i da se tetoviramo zajedno, pa priča kako ćemo zauvek ostati prijatelji. Jaoj, detinjstvo moje ludo. Naravno, niko se ni sa kim više ne čuje, niti vidi. Jednostavno, to je život i pogotovo taj mladalački, klinački vakuum gde nemaš blage veze o životu, al’ važno je da ćemo biti zauvek zajedno, da ćemo biti prijatelji do kraja života. Volim te, voleću te zauvek sestro moja, brate moj. I spavamo u napuštenom vagonu. Bože, kako bih voleo da napišem knjigu, al’ za sad još ne.

foto: Milan Živković

Ivana: Drugi put si odustao po završetku srednje Baletske škole. Odlučan da staviš tačku na balet, upisao si studije defektologije, ali na svu sreću, na toj (u tvom slučaju) stranputici nisi dugo ostao. Ubrzo si primljen u Narodno pozorište u Beogradu, i od tog trenutka nisi više pokušavao da skreneš sa svog, tebi namenjenog puta. Kako je došlo do toga da se vratiš? U kakvom sećanju ti je ostao rad u Narodnom pozorištu? I kaži nam nešto o ulozi Faustina u „Dami s kamelijama” i saradnji sa našom  primabalerinom i koreografkinjom, nažalost skoro preminulom, Lidijom Pilipenko?

Miloš: Nedugo posle raskida te „gluvoneme” veze, vratio sam se u školu, završio vanredno četvrti razred srednje, i posle toga sam počeo da radim kao trener u jednoj od plesnih škola, i bio sam baš u fazonu, ne želim da se vratim na balet, ne treba to meni. Mislio sam da ću da upišem neki drugi faks, a onda mislim: „Crno dete, zadnje što si pročitao je Bela Griva i Tri praseta, znači ćuti, bolje ti je.” Nedugo zatim sam otišao na audiciju u Narodno pozorište i primljen sam kao stalni član baleta. To je bila neka 2008. ili 2009. Više ne mogu ni da se setim koliko vreme brzo leti. Narodno pozorište pamtim kao jednu veliku lekciju, kao jedan zanimljiv put. Bio sam nepune tri sezone tamo. Bio sam član ansambla, ali sam takođe imao par solističkih rola, od kojih se pamti čuveni Faustin u „Dami s kamelijama” u koreografiji Lidije Pilipenko, o kojoj sam nedavno pisao divan osvrt.

Narodno pozorište je kao i svaka firma, samo što je ono ogromna firma, puna ludih, egoističnih umetnika, puna žive vatre, erotizma, sebičluka, talenta, mržnje, zavisti, ali i prijateljstva. U svakom poslu postoji sve ovo što sam nabrojao, ali ovde je izraženo, zato što je ples, balet, igra, specifičan rad, specifična vrsta posla, i po ceo dan si „osuđen” na znojenje sa drugim ljudima, maženje sa drugim ljudima, telo o telo. U zavisnosti od priče, konteksta, nekada smo goli spojeni. Tu je čista intima, koža o kožu, miris na miris i baš zbog toga je sve što sam nabrojao više izraženo u odnosu na neke druge profesije. Zaista, zaista je rad u Narodnom pozorištu bio mnogo lud. Zahvalan sam na toj šansi, zahvalio bih se Konstantinu Kostjukovu, koji mi je dao tu šansu, i koji me je zaista cenio i video moj talenat. Imao sam divno iskustvo sa Lidijom Pilipenko. Divna sećanja imam. Jako mi je žao što je na takav način umrla – da je pre toga sahranila svog sina Igora Pervića, pa je onda nedugo zatim otišla i ona. Naša velika balerina, veliki umetnik. Takođe poznat koreograf. Rad u Narodnom pozorištu, definitivno ću pamtiti zauvek. I zahvaljujući radu u NP, dobio sam nekoliko divnih prijatelja sa kojima ću, verujem ostati do kraja života dobar prijatelj.

„Dama s kamelijama ”, Miloš u ulozi Faustina, preuzeto sa: www.narodnopozoriste.rs

Ivana: 2009. godine, desilo se nešto fantastično. Osnovana je prva trupa savremene igre u Srbiji, Bitef dens kompanija, zahvaljujući kojoj se realizuju mnogobrojne plesne produkcije, koprodukcije i mnogobrojna gostovanja u zemlji i svetu. Ostvarena je saradnja sa nekim od najeminentnijih domaćih, regionalnih i evropskih koreografa. Među tim imenima, nalazi se i tvoje, ali i ime koreografa Edvarda Kluga. Saradnja sa njim je imala presudan značaj za razvoj tvoje karijere. Postao si, između ostalog, njegov asistent i igrač u ansamblu Baleta Slovenskog narodnog gledališča. Ali, što je najznačajnije, njegov poziv te odveo u moskovski Boljšoj teatar. Ako znamo da je reč o najznačajnijem ruskom baletskom ansamblu sa svetskom reputacijom, koji je osnovan 1776. godine, a od 1825. nosi današnji naziv – Boljšoj teatar, i da je sinonim za vrhunsku igru, mesto koje je proslavilo balet, jasno je da je Boljšoj teatar san svakoga ko se ozbiljno bavi tim pozivom. Ispričaj nam nešto o radu u Bitef dens kompaniji, o tvom koreografskom prvencu „Dunjaluku”, i saradnji sa Klugom, od Aristofanovih „Ptica”, do Bulgakovljevog „Majstora i Margarite” na sceni Boljšoj teatra.

Plakat za predstavu „Voljen”. Prva savremena plesna predstava u kojoj je naš sagovornik igrao, i prva predstava u istoriji našeg pozorišta, na koju ste mogli doći sa svojim psom. Preuzeto sa: teatar.bitef.rs

Miloš: Te 2009. sam bio u Narodnom pozorištu. Jelena Kajgo, umetnica, moj veliki prijatelj, tadašnja direktorka Bitef dens kompanije, me je pozvala na audiciju za „Mirise cimeta” Gaja Vajcmana. Nažalost, nisam bio primljen, ali nisam ni mario za to, jer sam radio u Narodnom pozorištu, dve velike predstave gde sam imao solističke uloge. Moja prva predstava u Bitef dens kompaniji bila je predstava „Voljen” Norvežanke Kjersti Miler Sandsto, početkom 2010. Tu sam, da kažem, osetio daske Bitef teatra. Nedugo zatim, 2011. sam uveliko bio član Bitef dens kompanije. A, kako se to desilo? Dobio sam otkaz u mom Narodnom pozorištu. Naime, u NP sam spremao „Bajaderu” Marijusa Petipe, a u isto vreme je bila audicija za Danteovu „Božanstvenu komediju” koju je napravio Edvard Klug u Bitef dens kompaniji. Đavo mi nije dao mira, morao sam da odem tamo gde me duša vodi, a to je savremeni pokret. Otvorim bolovanje u NP, odem 500 metara ispod NP na audiciju u Bitef, gde su takođe moje kolege iz NP došle na audiciju. Naravno, neko me je otkucao u Narodnom i dobio sam otkaz. Nisam mnogo mario, jer su mi  dali vetar u leđa i par dana posle toga, Jelena Kajgo mi je ponudila ugovor, i evo, već sam 10 godina član Bitef dens kompanije, kao zaista uspešan igrač, sada i kao koreograf. Tu je bilo mnogo predstava. Zaista sam zahvalan, jer se moj plesni stil sada bazira na iskustvu koje sam stekao tokom rada u Bitef dens kompaniji. Od svačijeg stila sam „uzeo” po neki osećaj i zalepio na sebe. Telo pamti.  Iz svega toga je izašao moj stil. Aristofanove „Ptice” smo radili 2015. Nakon premijere, Edvard Klug me čestitajući, kroz suze poziva da dođem u Maribor, u slovenački balet, da igram glavnu ulogu u Per Gintu. Ma, sekund nisam razmišjao. Da, da i da.


Detalj iz Per Ginta, foto: Tiberiu Martha, preuzeto sa: paradaplesa.si

Otišao sam, dobio glavnu ulogu, dobio nagradu i nakon premijere, Klug mi nudi posao i poziciju njegovog asistenta. To je nešto najveće što se desilo u mojoj karijeri. Od tada radim sa njim u najvećim baletima sveta kao što su: Boljšoj teatar, o kome ću sada pričati, Štat opera u Beču (Wiener Staatsoper), Štat opera u Berlinu (Berlin Staatsoper), Mariborski balet, veliki balet Novosibirska u Rusiji, Nacionalni balet Rige u Letoniji. Sada radimo u Štat baletu Esena, radimo u Štat baletu u Cirihu, tako da sa Klugom imam zaista fantastičan odnos, fantastičnu saradnju. Klug me pozove i kaže: „Ideš dva-tri meseca tu i tu, postavljaš tu i tu predstavu.” Mogu da kažem da je trenutno to moje najveće iskustvo, koje mi pomaže u razvoju moje kompletne umetničke ličnosti i plesnog stila. Zahvalan sam mu do neba. Sedam dana pred premijeru, Edvard dođe, utegne predstavu, i ide premijera. Fantastičan rad, fantastično iskustvo. I pored toga, on je moj veliki, kućni prijatelj. Kao porodica smo. Tako da sam doživeo veliko iskustvo i sreću u Bitef dens kompaniji.

Preuzeto sa: teatar.bitef.rs

Takođe sam svoju prvu plesnu predstavu postavio tamo. Moj Dunjaluk, sa mojim kolegama, igračima, sa sedam fantastičnih cura. Dobio sam nagradu Dimitrije Parlić, što je najveća nagrada u sferi baleta u Srbiji, nagrada za najbolju predstavu u sezoni. Ni manje ni više, moj koreografski prvenac je dobio prestižnu nagradu.

Malo o Bulgakovljevom „Majstoru i Margariti” na sceni Boljšoj teatra

Drugi sam Srbin koji je kročio u Boljšoj. Nažalost ove godine, nismo uspeli da izađemo sa premijerom, prebačeni smo za decembar 2021. Ko čeka, taj i dočeka. Ovo zlo od korone će da stane, tako da će taj posao tamo da se nastavi. Počeli smo da radimo. Bio sam mesec i po dana tamo. Nemam šta da kažem, osim da nije mala stvar da radiš među suvim crème de la crème belog baleta. Sa velikim umovima koji hodaju tim hodnicima, koji imaju po 80 godina, jesu u penziji, ali i dalje rade kao uvežbači, zato što njihov mozak još uvek ima šta da dȃ mladim umetnicima. Oni sporo hodaju kroz te hodnike, jedva čujno, ali kada prođeš pored njih, osećaš nijhov miris, miris tih marama, džepnih maramica, naparfemisanih tim nekim starim parfemom, i oni tako idu i tiho kažu: „Здравствуйте… Здравствуйте. A u tom trenutku pogledaš napolje, kroz prozor. Pada sneg u Moskvi. Čarobno. Edvarde, hvala ti. Ništa više neću da kažem. Nastavljamo gde smo stali.

Dok čekamo Majstora i Margaritu, evo Magbeta. Plesna predstava u kojoj Miloš igra glavnu ulogu i potpisuje koreografiju

Ivana: Šta trenutno radiš, s obzirom na ovu situaciju sa pandemijom, koja je takoreći smrzla, zaledila život i rad svih ljudi?

Miloš: Baš ove sekunde dok pričam sa tobom, nalazim se u Makedoniji. U jednom plesnom klubu, spremam jednu grupu za takmičenje. Pored mog profesionalnog, pozorišnog angažmana, bavim se suđenjem plesnih disciplina, kao što su balet, moderan balet, savremena igra i jazz balet. Takođe vodim plesne seminare po celom svetu, radim koreografije za mlade talente za takmičenja i za gala večeri. Cela ova godina, mogu da se zahvalim Bogu, za mene nije toliko poslovno pukla, kao za neke, zato što sam rizikovao i bio sam u fazonu ok: maska, alkohol u ruke, drugi alkohol u džep i pravac. Ono što bih izdvojio, kada je reč o ovoj godini je divna premijera u Bitef dens kompaniji, plesna predstava Dunje Jocić „Izgubljeni pejzaži”, gde sam dobio glavnu plesnu ulogu. Premijera se odigrala krajem oktobra, počeli smo krajem avgusta, skoro dva meseca uspešnog rada, uspešna premijera, repriza. Čekamo 2021. da je vratimo na repertoar. I da ne zaboravim divnu, jako ludu dramu „Paravani” Žana Ženea u režiji Dina Mustafića sa novosadskim, mađarskim Újvidéki Színház, pozorištem. Radio sam scenski pokret i koreografiju, apsolutno veliko iskustvo i uživao sam u radu. Posle toga sam išao da držim seminar u Kraljevicu u Hrvatskoj, pa u Rijeku gde sam radio takođe jedan plesni duo, jedan solo za svetsko takmičenje sledeće godine. Uradio sam i jedan divan, veliki seminar u Beogradu, jer su me se Beograđani, moji divni prijatelji i plesači uželeli, tako da sam dva dana imao pune ruke posla i nekako, evo, privodim ovu godinu uspešno, zdravo i srećno kraju. Pred kraj decembra treba da idem u Austriju, u Linc, takođe da koreografišem dva sola sa dve divne cure za takmičenje sledeće godine. I tako. Radi se.

Izgubljeni pejzaži, preuzeto sa: teatar.bitef.rs

Ivana: Kao jednu od omiljenih knjiga naveo si roman Stranac Albera Kamija. Jedan od glavnih motiva pomenutog romana je nemogućnost čoveka da utiče na stvari koje mu se dešavaju u životu. Da li veruješ da je tvoj život mogao da ode u nekom drugom pravcu? Ili veruješ u predodređenost?

Miloš: Ah, Alber Kami i taj čuveni Stranac i trenutak gde je on na plaži sa pištoljem. Uh, kako je bio nervozan i umoran, čak nije mogao ni da čuje dobro. Nije mogao ni da vidi od Sunca. Dlanovi su mu se znojili, čelo mu se znojilo, taj neki Arapin preko puta ga je iritirao, glasom, tonom kojim je hteo nešto da ga pita. Nešto beznačajno, u fazonu šta čitate u novinama? Njega je to toliko iznerviralo, da je on pucao u tog čoveka. Wow! Nije wow ubistvo, činjenica da je neko umro, nego wow, koliko on živi u trenutku, ne mari za sutra, niti za posledice… Predodređeno je sve, svima. Takođe i meni. Mislim da moj životni put ne bi išao drugim smerom, drugom putanjom, zato što verujem da sam zaista predodređen od prirode, Boga, šta god, koga god, da budem plesač, igrač, koreograf, da se bavim telom i da se izražavam telom, da pišem telom i da stavim tačku na kraju rečenice telom. Sve izjave, u okviru ljubavi, prijateljstva, porodice, karijere, posla iskazujem telom. Najviše volim da pokažem ljubav zagrljajem, da držim nekoga za ruku, da ga poljubim u vrat, da naslonim glavu na glavu. Volim da plešem. Em što volim da plešem dok imam seks, em što volim da potrčim nekome u zagrljaj. Tako da sam ja: Miloš = telo = pokret. Ja sam zaista ovo. Zamišljm da me je Bog bacio na zemlju ovako malenog, mršavog, klempavog i rekao: „Ti ćeš da budeš plesač. I ništa više. Nećeš čak ni sa 32 godine znati tablicu množenja sine, ali nema veze, ti ćeš da plešeš, ljubavi”. Zaista, ni dan danas ne znam tablicu množenja, ni dan danas neću uzeti knjigu da pročitam, ali zato plešem, kao ptica iz kaveza.

Ivana: Poslovni angažmani su te odveli u gradove širom regiona i Evrope. Čak si neko vreme proveo i u Njujorku. Jednom prilikom si rekao da sebe u budućnosti vidiš u Španiji. Da li se u međuvremenu nešto promenilo?

Miloš: Nije se promenilo, i mislim da se neće ni promeniti. Imam neobjašnjivu sklonost prema Španiji, prema toj muzici, prema energiji, prema vatri u očima ljudi, španskom vinu, prama španskoj kinematografiji, prema čuvenom Almodovaru čiju kinematografiju znam od A do Š napamet. Volim tu muziku, volim vatru na sred ulica, tu otvorenost, volim ta seoca po Španiji gde se sedi na betonu ispred kuća, i onako, sa suknjom se hladiš dok pušiš cigaretu i vičeš: „Ay ay ay! Ándale, mi amor! Venga aqui.” Kakva je to milina. I piješ neko vino iz neke drvene čaše, ma nebitno. Toliko je vruće, znoj se sliva, al’ svi su tako… Puno je nekog ritma. Njihov život je meni pun nekog ritma. Zaista bih voleo da ostarim u Španiji, u jednoj hacijendi, dok preko puta mene moja voljena osoba bude brala naš paradajz, i da kaže: „Za pola sata će ručak”. A ja, onako, već malo teže ustajem, jer imam šezdeset, sedamdeset godina, telo mi je uveliko istrošeno, da kažem: „Yo te amo, mi amor! Te amo tanto!’’ Da sednem da jedem špansku paelju, a da u pozadini, na radiju ide, možda, Jasmin Levi, i da gledam zalazak Sunca, i da se sa takvom ljubavlju, sa takvim žarom u očima setim tebe, Ivana, i ovog razgovora. Obećavam ti da će ovo da se desi. I tada, daće Bog, da smo u tom trenutku oboje živi, pustiću ti poruku gde god budeš. Mislim da tada neće biti Facebooka. Pustiću ti samo: „Draga Ivana, u Španiji sam, pijem vino… Živeli! Ljubim te puno!”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *