Ljuljuškanje na talasima nostalgije: ima li budućnosti za vejporvejv?

Vejporvejv, žanr koji je tek nekoliko godina živeo na rubu mejnstrima zapadne internet kulture da bi (ubrzano) doživeo svoj zenit i (prebrzo) sagoreo sredinom…

Vejporvejv, žanr koji je tek nekoliko godina živeo na rubu mejnstrima zapadne internet kulture da bi (ubrzano) doživeo svoj zenit i (prebrzo) sagoreo sredinom prošle decenije, na regionalni teren adaptiran je, kao što je bio slučaj i sa mnogo drugih takvih trendova, sa određenim zakašnjenjem. Najpre je prigrljen njegov vizuelni aspekt (estetika 円ボし) koji karakteriše, na primer, video montaže Jugoprojekta, vizuale yugo.wav ekipe i, donekle, kolaže umetnice koja stoji iza korisničkog imena amio_mon. Kroz ove radove provlače se neki od najpoznatijih označitelja Jugo-kulture: brutalistička arhitektura, apstrakcije spomenika Narodno-oslobodilačkoj borbi, voljeni likovi (Valter, Prle i Tihi, Zdravko Čolić u nezaboravnim, šljašteće belim trikoima à la Elvis) iz pop-kulture, retro dizajni reklama za Kinderladu, Koktu, Cipiripi i Eva sardine, fotografije ulica kojima tandrču Bube i Jugići u neonu i sepiji, i tako dalje; rezultati su izrazito dopadljivi, vizuelno upečatljivi, ponegde komični, za mnoge i neironično sentimentalni.

Jugoslavija do Majamija. Autori: y u g o w a v e

Na muzičkom planu teren je nešto pipaviji – rasprostranjenost i popularnost jugovejv vizuelne estetike nije se baš odrazila na regionalnu muzičku produkciju, naročito ako u jugovejv nevoljno svrstavate stvari kao što je sada već evergreen Svemirko ili nešto novije aktivnosti benda Pocket Palma. Inspirišući se zvucima prvih konzola za video-igre, sintetizovanim bitovima starog komercijalnog popa, i bezličnim motivima korporacijskih džinglova i liftovskih melodija poznatih kao „Muzak”, vejporvejv mejnstrim je oda ušuškanoj bezbednosti američke kulture predgrađa osamdesetih i ranih devedesetih – ali istovremeno i njena kritika. Tim putem, posredno, vejporvejv se bavi i prvim slavnim zamasima neoliberalnog globalnog kapitalizma u čijim se javašlučkim vrtlozima danas nekako batrgamo.

Rad Ivane Ljubičić, koja je na Instagramu aktivna pod korisničkim imenom amio_mon.

Na našim prostorima, pak, te iste decenije upisane su u potpuno drugačije istorijsko poglavlje, obeleženo svime samo ne pasivnim i lenjim konzumerizmom i lagodnošću zapadne suburbije. Crpeći inspiraciju i materijale iz sada već poluzaboravljenih kulturnih artefakata zemlje koje više nema, jugovejv se u svom kolažu uspomena osvrće na potpuno drugačija vremena i nosi britku kritičku oštricu; konačno, njegova recepcija kompleksnija je i često markirana izraženijom političkom svešću, koja mahom izostaje kod vejv-pastiša zapadne produkcije.

Kada sam napisala rad o sličnostima i razlikama u temama, značenjima i stilskim izborima između vejporvejva i njegovog lokalnog izdanka, ni na kraj pameti mi nije bilo da ću mnogo meseci kasnije primiti (podugačak, iznenađujuće ljubazan) imejl jednog od producenata čije sam albume analizirala. Složili smo se – bila je to prilika da se o ovoj zakržljaloj pod-žanrovskoj mladici progovori ne samo iz teorijske-muzejsko-mauzolejske perspektive, već i iz ugla jednog od autora.

Autori: y u g o w a v e

Synthetic Snow umetnički je pseudonim Nedžada Kajtazaja iz Sarajeva, rođenog 1998. godine. Dosad je objavio dva albuma pod tim imenom: „Waves from Balkans“ (2018) i „Eighties in the Nineteens“ (2019). Porazgovarali smo o značenjima žanra na globalnom i lokalnom planu, počecima njegovog interesovanja za vejv perspektivu i estetiku, i upitali se: postoji li budućnost za tu specifičnu vrstu dekonstruktivne nostalgije koju vejporvejv i njegovi izdanci oličavaju?

Kultur!Kokoška: „Vejporvejv je mrtav. Živeo vejporvejv!“ poklič je koji se čuje sve češće u člancima koji se bave ovim žanrom. On je čuveno „sahranjen” još 2015. godine albumom Sandtimer-a, u trenutku kada su estetiku prigrlile korporacije čija je kritika bila jedna od osnova žanra. Da li je za tebe vejporvejv već mrtav ’ladan, i ima li za njega života i posle smrti?

Synthetic Snow: A vidi, da je mrtav, ne bih mogao tek tako da kažem, ali se mogu složiti da je popularnost drastično opala, jer je žanr i započet na internetu kao mim, te se vremenom to razvilo u svojevrstan žanr, ali kao što svaki popularan mim nekada mora da bude prevaziđen, tako isto i originalni vejporvejv. Sada, ako uzmemo u obzir lo-fi muziku ili futurvejv (Futurewave) kao primjer, pa isto tako i vizualni koncept spomenutih muzičkih žanrova, tu je stvar potpuno suprotna. Popularnost je dosta visoka, i drži se na toj nekoj skali, a originalno je inspirisana vejporvejvom. Onda, ako uzmemo u obzir mnoge današnje filmove, serije, video igre, i slično, jedan određeni broj ima te neke aesthetic vibes, ili su potpuno inspirisani sintvejvom ili sajberpankom koji baš pronalaze korijenje iz vejporvejva, tako da sve zavisi iz kojeg se ugla gleda, jer vejporvejv je definitivno ostavio ogroman uticaj na današnju kulturu muzike, kinematografije i interneta generalno.

Jedan od trenutno najvećih propagatora sintvejv estetike u pop-kulturi; kadar iz treće sezone serije „Stranger Things”.

Kao što si navela u pitanju, jedna od osnova vejporvejva je bila kritika konzumerističke kulture, velikih korporacija koje su koristile sva sredstva da što više promovišu svoje produkte, pa tako su i vidjeli popularnost u vejporvejvu, gdje su to i iskoristili, i šta je rezultisalo padom popularnosti. Moja pjesma pod nazivom „Vaporwave&Aesthetics Are Becoming Mainstream“ je inspirisana time, što i naslov sam govori, a melodija pjesme je baš izdeformisana i u konfliktu je sve vrijeme, baš kao konflikt između originalnog koncepta vejporvejva i korporacijskog.

K!K: Kako si i kada počeo da se interesuješ za vejporvejv?

SS: Prvi put sam saznao za vejporvejv 2015. godine, ali budući da sam bio tada hardkor metalac, i od jutra, pa do mraka slušao od Iron Maiden-a, pa do Burzuma, nisam se puno obazirao do kasne 2016. godine. Čisto iz dosade sam brouzao po Jutjubu, gdje sam naletio na pjesmu poznate pjevačice Svetlane Ražnatović Cece „Didule”, koja je u svom videu imala baš taj vizualni stil vejporvejva (tekst pjesme u fazonu nekog retro fonta i slično), plus miks elektro muzike i turbo folka, te me je to tada baš dosta zaintrigiralo. Tada sam svog drugara koji je inače bio baš u fazonu elektro muzike pitao kako se pravo taj stil zove, te mi je odgovorio da ih ima par, kao sintvejv i vejporvejv. Tada sam počeo da izučavam i slušam i dosta me je zaintrigiralo kako je počelo, ko su bili pioniri i sve ostalo, pa sve do sada, ostao mi je kao jedan drag žanr muzike. Oko godinu dana sam samo slušao, izučavao, istraživao o svemu prije nego što sam počeo išta da radim povezano sa vejporvejvom. Tek negdje u maju 2018. sam prvi put odlučio da probam nešto da skrpim, i uradio sam vejporvejv verziju pjesme od Lane Del Rej „Cola”, koju sam spontano našao i činila mi se kao dosta melodična za estetičan edit, što se ispostavilo tačno. Od tada sam počeo da eksperimentišem na raznim pjesmama, koje se mogu naći na mom vejporvejv kanalu, i par mjeseci poslije nastao je moj prvi album, negdje u septembru 2018.

Muzička pionirka na ovim prostorima bila i ostala: Ceca i spot za “Didule

K!K: Šta te inspiriše u vejvporvejv estetici?

SS: Tu ima par stvari. Budući da sam odrastao uz stariju tehnologiju kao što su Sonijev vokmen, VHS plejer, kasete i tako te stvari, mnogo me je povukla nostalgija kada sam vidio da vejporvejv obožava retro tehnologiju i stara vremena. Onda isto, vizualni efekti su me dosta privukli takođe, nijanse i kombinacije boja, onda efekti kao što su glitch i distorzija su mi nekako baš legli na oko, te sam u tome vidio ogromnu inspiraciju. Zatim, sâma ideja vejporvejva koja spotiče na razmišljanje i koja se protivi kulturi konzumerizma i generalno mejnstrim stilu življenja. Sve to u kombinaciji mi se činilo kao nešto što me definitivno privlači i što sam htio da pokušam i ispostavilo se da uživam i da mi generalno ide stvaranje takve vrste muzike.

K!K: Pomenuo si da ne smatraš da albumi iz tvoje produkcije pripadaju jugovejvu. Zbog čega je to tako? Gde smatraš da se mogu pronaći razlike između centralnog žanra i njegovog sinovca?

SS: Tačno. Ja nikada nisam planirao da stvaram jugovejv, već generalno originalni koncept vejporvejva. Budući da ostatak svijeta gleda na Balkan kao mjesto gdje nikakva kreativnost u pogledu nadrealnosti i koncepta poput vejporvejva ne dolazi, htio sam da budem među prvima koji su se oprobali u ovome na ovim prostorima i u naslovima pojedinih pjesama, pa isto i u nazivu mog prvog albuma se spominje Balkan iz tog razloga. Stvar u tome je što ja nikada nisam uložio puno truda da se promotujem i reklamiram, već nakon što bih bio gotov, ostavio bih sve i čekao da neko nađe.
Glavna razlika koju bih ja naveo je to što moje pjesme nisu bazirane na obožavanje i predstavljanje ičega vezanog za Jugoslaviju, već su skoro sve inspirisane mojim raspoloženjima, osjećajima, idejama, lokacijama i situacijama iz tog perioda kroz koje sam prolazio. Isto tako, kaveri mojih albuma su dizajnirani u smislu pojednostavljenih estetskih postera koji su neutralni po pitanju svega. Samo estetične boje sa retro fontom i palmama.

K!K: Kao tvoja inspiracija ističu se pioniri vejporvejva na Zapadu, Macintosh Plus i Blank Banshee. Ko ti je interesantan od autora na regionalnoj sceni?

SS: Tako je – Macintosh Plus i Blank Banshee su mi dosta služili kao inspiracija i dosta mi se sviđa njihova muzika i izvedba iste, te sam njih uzeo kao uzore i počeo na njihov način da pravim vejporvejv. A sa regionalne scene izdvojio bih Fantoma, definitivno. Dakle, šta mogu od jedne gitare, sintisajzera i vokala da urade, to je legendarno.

Kaver: “Eighties in the Nineteens” (2019)

K!K: Tvoj drugi album, „Eighties in the Nineteens“ između ostalog predstavlja i jedan gorko-nostalgičan pogled na poslednju ‘dobru’ deceniju u SFRJ. Možeš li predstaviti ideju iza albuma i nekih od traka?

SS: Pa, samo ime albuma, trebalo je da predstavi koliko je kultura današnjice posvećena osamdesetima – koje se smatraju za najbolju deceniju prošlog vijeka (moda, muzika, kinematografija, stil, ponašanje ljudi, i sve generalno) – i koliku nostalgiju ljudi pokazuju danas prema tim godinama. Zbog toga sam došao na ideju da nazovem album „Osamdesete u devetnaestim“. „Turbofolkwave“ je bio čisti eksperiment, dakle spoj pjesme iz njuvejv žanra i nama poznatog turbo folka, što – za neko čudo – nije ispalo loše prema mom mišljenju. „I miss Yugoslavia“ je pjesma inspirisana jednom osobom, odnosno, jednom od mojih bivših djevojaka koja je mnogo voljela Jugoslaviju, kulturu iz Jugoslavije, muziku kao ex-yu rok i slično, i pjesma je bila posvećena njoj čisto iz neke pristojnosti i nostalgije za vremenom koje smo ona i ja provodili. Naslov je trebao da bude „I miss you-goslavia“, ali tu sam ja nešto pobrkao, da se tako izrazim, pa je ispalo kako je ispalo. Isto tako, inspirisana je Lepom Brenom jer je ona bila simbol Jugoslavije i popularnosti tog vremena, a dijelovi koji se stalno spominju u pjesmi gdje, Lepa Brena pjeva kako su joj oči “more jadransko”, a kosa “klasje panonsko” je opis izgleda moje bivše djevojke koja ima plave oči i plavu kosu i to su bili jedini razlozi korištenja te pjesme. Ne mogu da negiram da pjesma ne može da se poveže sa jugovejvom, jer ono, niti sam igdje ovo naznačio, niti sam igdje ovo ispričao, a sve moguće stvari aludiraju na Jugoslaviju i pop kulturu iz spomenute zemlje. „Variola Vera“ je čisto inspirisana hororvejvom. Došao sam na ideju tokom semplovanja jedne pjesme, sovjetski njuvejv (Soviet New wave) po žanru, gdje kada sam je malo editovao, dosta je ispala mračna i materijal za horor, tako da sam odlučio da iskombinujem sa stvarnim zastrašujućim događajem i mračnom elektro melodijom.

Autori: y u g o w a v e

K!K: Smatraš li da ima budućnosti za jugovejv? Ima li u njemu mesta za iskrene sentimente, ili je „ključ” žanra upravo doza teške ironije u obrađivanju sadržaja kojima se on bavi?

SS: Mislim da ima budućnosti ovdje za jugovejv, a i za vejporvejv generalno. Mnogo mladih ljudi se interesuje za ovaj žanr i dosta ih se bave nekim editom svoje vrste, te možda postoji neka iskra da upali tu popularnost ovdje na Balkanu za žanr. Sada, sve zavisi kako ko doživljava jugovejv. Neko će ga predstaviti kao nostalgiju i žaljenje za gubitkom te zemlje, te inspiracijom priči koje su čuli od svojih roditelja, đedova i baba, dok će ga neko drugi predstaviti kao ironiju i, na neki svojevrstan način, izraz sreće jer je više nema i jer imaju nešto da kritikuju u vezi Jugoslavije. A ja, ja sam apsolutno neutralan.

K!K: Pripadaš generaciji koja Jugoslaviju (i generalno, osamdesete koje te inspirišu) poznaje samo kroz reči i sećanja drugih (članova porodice, društva, medija). Smatraš li da je upravo ta „distorzija sećanja” koja nastaje sa prenošenjem priča s kolena na koleno, odnosno, udaljenost od decenija kojima se inspiriše, ključna za neutralni, ambivalentni štimung koji vejporvejv kao žanr generalno i ima?

SS: Pa realno, ima tu istine. Jedinu Jugoslaviju koju generacije poslije osamdesetih pamte jeste ona koja je bila u jednom tužnom, depresivnom i mizernom periodu rata. O svemu prije toga mogli su samo da čuju od svojih roditelja, rodbine, komšija i drugih ljudi, koji su bar trideset i više godina stariji od njih. Onda to stvara jednu vrstu slike u mislima jedne individue koja počne o tome da razmišlja i sada dodaj na to vejporvejv koji je zasnovan na tim godinama, to stvara jedan veliki nostalgični štimung koji inače tjera na razmišljanje i neku želju da se sopstvenim očima taj period vidi i proživi. Budući da se, nažalost, u prošlost ne može ići, ostajemo tu gdje smo i ostaju nam samo nostalgične slike iz naših glava.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *