Yayoi Kusama – tačkica u svemiru

Yayoi Kusama je jedna od najvažnijih umjetnica današnjice i vjerovatno najuticajnija umjetnica kojoj ne znate (izgovoriti) ime. U specijalnom izdanju serijala o umjetnicama o kojima niste učili u školi, !Kokoška izdvaja sve što treba da saznate o najkul „bakici sa tufnama”.

Yayoi Kusama sa novijim radovima, 2016. Foto Tomoaki Makino. izvor hirshhorn.si.edu

!Kokoška nastavlja svoju misiju predstavljanja važnih umjetnica koje je konvencionalna istorija umjetnosti zgodno zaboravila, ignorisala ili još uvijek nije uključila, stigavši do japanske gospođe specifične po svemu što je karakteriše, a naročito po uspjehu koji je postigla kao žena sa Istoka u kompetitivnom (i muškom) svijetu savremene umjetnosti na Zapadu.

Jaoj KosamJa (hehe)?

Yayoi Kusama ((草間 彌生, Ku-sama Ja-jo-i) je japanska savremena umjetnica koja je najaktivnija u skulpturi i instalaciji, ali često zalazi u polja slikarstva, performansa, filma, mode, poezije, proze i fotografije. Najčvršće ukorijenjena u konceptualnoj umjetnosti, 89-ogodišnja Kusama je povezivana sa feminističkom, minimalističkom, nadrealističkom i art brut umjetnošću, kao i sa umjetnošću apstraktnog ekspresionizma. Ključan akter njujorške avangardne scene 50-ih i hipi subkulture 60-ih, Kusama je nezaobilazna figura savremene umjetnosti zbog nemjerljivog uticaja na sve njene aspekte. Istovremeno, dovoljno je svoja da se nerijetko smatra pravcem za sebe. Uvijek originalna i vjerna intuiciji, Kusama već 60 godina dosljedno ignoriše sva pravila umjetničkog svijeta, stvarajući vlastitu, nepogriješivo prepoznatljivu estetiku.

Nakon studija tradicionalnog japanskog nihonga slikarstva u Kjotu, Kusama odlazi u Njujork 1958. sa jasnim planom da prodrma američki umjetnički svijet. U tom trenutku najviše pažnje posvećivano je slikarstvu, te se Kusama u potpunosti odvaja od svojeg dotadašnjeg načina rada sa željom da započne novi pokret u umjetnosti. Pored monolitnih slika na koje se na početku fokusirala, širi polje djelovanja i na modu, postajući ikona hipi pokreta. 1969. osniva modnu kuću Kusama Enteprises, koja je prodavala odjeću i modne dodatke, pa čak i automobile. Svim proizvodima, kao i učesnicima niza javnih hepeninga, protesta protiv rata u Vijetnamu i marševa koje je organizovala 60ih, zajednička je jedna stvar – na sebi imaju tačkice i ništa drugo.  Pogađate, Kusama za kratko vrijeme postaje ime koje je teško zaboraviti (kad ga jednom konačno naučite).

Yayoi Kusama, Harry Shunk, János Kender – The Anatomic Explosion, New York 1968 moma.org (lijevo); Yayoi Kusama, Harry Shunk, János Kender – Mirror Performance, New York 1968. moma.org (desno)

Ja sam opsesivna umjetnica. Ljudi me možda drugačije vide, ali ja se smatram jeretikom umjetničkog svijeta.

Koja je fora sa tufnama?

Kusama je rođena u japanskom gradu Nagano u imućnoj porodici koja ju je uspješno zaštitila od užasa Drugog svjetskog rata, istovremeno je zarobivši u vrtlog porodične drame iz koga se, kako tvrdi, nikada nije potpunosti izvukla. Kusamina okrutna majka i nevjerni otac, te njihov klimavi brak činili su više nego disfunkcionalnu porodičnu jedinku koja joj nije posvećivala previše vremena, dosljedno joj uskraćujući podršku u kreativnim aspiracijama. Majka je bila naročito protiv njezinog umjetničkog rada, insistirajući da poštuje društvene konvencije i teži dobroj udaji i tradicionalnijem putu kućanice. Uprkos tome, ona će početi sa slikanjem u desetoj godini života, nakon što prvi put doživi vizuelne i auditorne halucinacije koje će je zauvijek pratiti.

Kusama i tačkice, Infinity Mirror Rooms Phalli’ s Field (1965) Castellane Gallery, New York (desno), Yayoi Kusama na skulpturi “My Flower Bed” 1962. u New York-u (lijevo), izvor tate.org.uk

Tufna ima oblik sunca, što simbolizuje energiju cijeloga svijeta i našeg života, ali i oblik mjeseca koji simbolizuje mir. Okrugle, mekane, besmislene i neznajuće…tufne postaju pokret. One su put ka vječnosti.

– Yayoi Kusama, Manhattan Suicide Addict

10-ogodišnja Kusama 1939 (lijevo), polje Kusaminih roditelja u Matsumotu, u Japanu, izvor Tate

Tu na scenu zaista po prvi put stupaju tufne, za koje će se decenijama kasnije automatski asocijativno vezivati njeno ime. Kusama prepričava jednu posebno zastrašujuću halucinaciju koju je imala kao djevojčica, u kojoj se našla u polju cvjetova koji su joj se istovremeno počeli obraćati. Izgledali su joj kao tačkice koje se protežu dokle seže pogled i kako kaže, osjećala se kao da nestaje i gubi se u polju neprekidnih tufni. Nakon što je doživjela veliki uspon 60-ih i kultno mjesto u hipi subkulturi, sedamdesete nisu bile lagana decenija za nju – polako je bivala zaboravljana, te je ostavši bez novca odlučila da se vrati u Japan. Veliki broj njenih radova bio je uništen, a njen profesionalni pad jasno je oslikavao deterioraciju njezinog mentalnog stanja.

Kao ni tufne, halucinacije nikada nisu prestale – dijagnostifikovana joj je opsesivno-kompulsivna neuroza, primoravši je da se dvije godine nakon konačnog povratka u Japan 1973. samostalno prijavi u Seiwa mentalnu bolnicu gdje živi i dan danas. Tvrdi kako je njena umjetnost ekspresija njezinog života i bolesti – istovremeno bijeg od realnosti i način afirmacije teškog i mučnog, ali bogatog unutrašnjeg života. Tačkice kao simbol vječnosti omogućavaju joj potpuno samouništenje i utapanje u spokoju i predvidljivosti koje pružaju, paralelno joj dopuštajući autoprezervaciju i rađanje nove estetike koja slavi njeno šareno, ponekad kompulsivno i strastveno stvaralaštvo koje puca od životne energije.

Yayoi Kusama: Mirror Room (Pumpkin), 1991. (Installation shot). Photo: HAM – Helsinki Art Museum/ Hanna Kukorelli
https://www.hamhelsinki.fi

“Yayoi Kusama: Festival of Life”, David Zwirner, 2017; izvor: www.artsy.net

Kusama sa „Love Forever” dugmićima sa izložbe Kusama’s Peep Show, New York, 1966. Foto by Hal Reiff, izvor MoMA

Kusamine slike su po prvi put privukle pažnju 1957. samostalnom izložbom u galeriji  Zoë Dusanne  u Sijetlu, koja će biti ključna za njenu karijeru, naročito likovno stvaralaštvo; a sama umetnica kaže da smatra Sijetl „samo prvim korakom svog nesmotrenog putovanja”. Međutim, kriza sedamdesetih najosjetnija upravo u tom aspektu, budući da su većina izgubljenih ili uništenih radova slike i crteži. Kasnih osamdesetih i početkom devedesetih stvari se mjenjaju, te interes za Kusamu odjednom ponovo raste, kulminirajući MoMA-inom retrospektivom Love Forever iz 1998. koja obuhvata sačuvane radove iz perioda od njenog dolaska u Njujork do povratka u Japan.

Od tada Kusama nastavlja gdje je jednom stala, sada privlačeći intese novih generacija koje su propustile njen prvobitni uspon. Produktivnija nego ikada, Kusama sve više zalazi u instalaciju i performans, ali bavi se i slikarstvom koje vrlo jasno i nedvosmisleno objedinjuje sve karakteristike njezinog rada – glasni i ponavljajući uzorci, vrišteće boje, te dosljednost i slijepa posvećenost viziji. Šta god mislili o njezinoj specifičnoj estetici, Kusamini radovi privlače pažnju i izazivaju jaku emocionalnu reakciju; postiže isti efekat i u dvije dimenzije. Cilj je uvijek isti – evociranje osjećanja bezgraničnosti, stapanja tj. uranjanja i „samouništenja” kojima se opsesivno bavi.

Svakoga dana sam iznova učila kakva je to nedokučiva, abmiciozna i ljudska borba slikanje, stvaranje. Pojmila sam samo prve, male korake ka stvaranju oblika i nije bilo garancije da neću sve baciti i početi ispočetka sljedećeg dana. Takvo mi je bilo stanje uma kada sam nastavila da stvaram, dan za dan.
– Yayoi Kusama, Infinity Net: The Autobiography of Yayoi Kusama
 

Iako je možda doživjela novi procvat popularnosti kod javnosti tek osamdesetih, u umjetničkim krugovima Kusama nikada nije ni prestajala biti uticajna, budući da je od samog starta redovno dobijala sjajne kritike štovanih kritičara kao Donald Judd i Dore Ashton, a njezini radovi su dospjevali u kolekcije Franka Stelle i drugih savremenika. Štaviše, prijateljstvo sa pionirom minimalizma Judd-om je jedno od njezinih najvažnijih saradnji. Sudeći prema jednoj anegdoti, fotelja koju su skupa vukli ulicom na Menhetnu 1962. je postala osnov za Kusaminu najuticajniju skuplturu Accumulation No. 1. iz iste godine. To je prvi rad u seriji koja se bavi poznatim oblicima koji gube svoju funkciju (na tome se definitivno ne sjedi!) dobijajući falusne i sugestivne oblike ili nastaju njihovim gomilanjem. Tipično za nju, isti oblici se beskonačno ponavljaju, ali ova serija je i svojevrstan protest protiv patrijarhalno autoriteta koji je dominirao umjetničkim svijetom i čijim je postepenim nagrizanjem Kusama pravila svoje mjesto u tom rigidnom ekosistemu.

Naime, Akumulacija se često interpretira kao duhovit i donekle agresivan pokušaj subverzije; tačnije, Kusama preokreće očekivano pasivnu žensku ulogu tako što doslovno preuzima najosnovniji simbol muškosti i simbolično sama njime upravlja po svojoj volji. Ovo je i jako ličan rad jer je način Kusaminog nošenja sa vlastitim seksualnim anksioznostima. Kako kaže fotelja obilno prekrivena falusima je „psihosomatski rad u vrijeme moga straha od seksualnih vizija”. Ovime započinje sasvim novi pravac koji Lucy R. Lippard zove „ekcentrična abstrakcija”:

Kreatori onoga što zovem „ekcentričnom apstrakcijom” odbijaju odricanje od maštovitosti i senzualnih iskustava, istovremeno odbijajući da žrtvuju čvrstu formalnu osnovu koju zahtjevaju najbolji trenutni primjeri bespredmetne umjetnosti.

Kusamini „psihoseksualni” radovi tako postaju ključni u periodu samih početaka post-minimalističke umjetnosti.

Damien Hirst:
Da li mislite da su vaši radovi optimistični?

Yayoi Kusama:
Ne, ne bih rekla da jesu. Svaki moj rad je sažeta verzija mog života.

– iz razgovora povodom Kusamine solo izložbe u njujorškoj galeriji Robert Miler, izvor Tate

“Accumulations” 1963, trendland.com

Narcissus Garden at the Venice Biennale in 1966 © Courtesy of Ota Fine Arts, Tokyo/ Singapore
https://helsinki-art.com

Najupečatljiviji dio Kusaminog stvaralaštva je upravo instalacija. 1965. radom na faličnim skulpturama, sa idejom njihove akumulacije u naizgled halucinatorne scene, prelazi ograničenja tehnike kada počinje sa korišćenjem ogledala kako bi lakše postigla željeni efekat, budući da je pravljenje bezbroj istovjetnih objekata fizički i vremenski izuzetno zahtjevno.  1992. sa Mirror Room (Pumpkin) doslovno preokreće dotadašnji motiv tako što tufne reflektuje u ogledalu, prije nego što u novijim radovima potpuno napusti motiv tufni i sfera, ali zadrži koncept besomučnog ponavljanja. Budući da su njezine instalacije prostrane i interaktivne, često postiže efekte trodimenzionalnosti čak i kada koristi samo svjetlo, tako omogućavajući posjetiocu da ih iskusi prvenstveno kao prostorne kompozicije.  Ideja utapanja u ništavilo i samouništenja, te ponovnog rađanja dobija još dublji smisao, jer sada svaki posmatrač dobija jedinstveno umjetničko iskustvo i sam postajući dijelom rada.

Infinity Mirrored Room—Aftermath of Obliteration of Eternity 2009, (Drvo, ogledalo, plastica, akril, LED svijetla, aluminijum)
https://hirshhorn.si.edu

Kusamin uticaj naravno ne ostaje samo u domenu umjetničkog svijeta. Štaviše, njezina popularnost razvija se uporedo sa njezinom energijom, koja ne slabi ni nakon pet decenija. 2017. godine otvorila je vlastiti muzej u Tokiju, napravljen prema projektu japanskog biroa Kume Sekkei,  izložbom imena Creation is a Solitary Pursuit, Love is What Brings You Closer to Art. Pored toga, o njoj je napisana i ilustrovana knjiga za djecu  – projekat je pokrenula MoMA-ina kuratorka Sarah Suzuki uz pomoć ilustratorke Ellen Weinstein. Ne zaboravimo ni saradnju sa Luj Vitonom iz 2012. koja je bila najveća (i najuspješnija) umjetnička saradnja koju su imali, tako Kusamu nepovratno vinuvši u mejnstrim.

Ponekad smatrana matrijarhom savremene umjetnosti, ona je savršen primjer stvaraoca koji prkosi društvenim i umjetničkim konvencijama, stalno propitujući status kvo i izazivajući posmatrača, neumorno balansirajući umjetnički integritet i kreativnost sa komercijalnim uspjehom i kulturnom relevantnošću. Nekada djevojčica koja je krišom slikala da joj roditelji ne bi uništili radove u nadi da će odustati od kreativnih ambicija, Yayoi Kusama sada je ikona i dokaz da vanserijska kreativnost i upornost ne mogu biti sputane nikakvim patrijarhalnim normama.

Jedna od ilustracija iz knjige (lijevo), izvor: spoon-tamago.com; pogled iz kusaminog muzeja u Tokiju (desno), fotografija Matthew Placek, izvor thespaces.com

Posjetilac u The Souls of Millions of Light Years Away sobi tokom izložbe Yayoi Kusama’s Infinity Mirrors u Hirshhorn muzeju Februar, 2017 Washington, DC.. / AFP PHOTO / Brendan Smialowski / BRENDAN SMIALOWSKI/AFP/Getty Images, izvor

Naslovna fotografija: Yayoi Kusama na izložbi u Helsinkiju 2016, izvor http://itscamilleco.com

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *