Lik i nedjelo Majke Tereze (prvi dio)

Idealno loša ili žena, majka, kraljica? Ko je zaista Sveta Tereza od Kalkute, kako je postala moderna svetica i da li od nje možemo da naučimo bilo šta o duhovnosti (i računovodstvu)? !Kokoška istražuje.

I dalje najpoznatija katolkinja današnjice i figura od izuzetnog značaja dvadeset godina nakon smrti Agnes Gondža Bojadži (26. avgust 1910 – 5. novembar 1997) rođena je u Skopju u cincarsko-albanskoj katoličkoj porodici. Sa 18 godina, 1929, po prvi put dolazi u Kalkutu kao sestra reda Loreto, a sljedećih 68 godina provodi u Indiji, gdje osniva najuspješniji monaški red u istoriji katoličke crkve Missionaries of Charity (Misionari milosti).

Reputacija Tereze kao „anđela siromašnih“ i istaknutog humanitarnog radnika kulminira njenom kanonizacijom 2016. kada postaje „Sveta Tereza od Kalkute“, ali mit i istorija nude sukobljena tumačenja njezinog lika i djela. Uprkos pozamašnom broju često oprečnih dokaza, viđenja i tumačenja, javni diskurs o Agnes Bojadži nikada nije došao do konsenzusa o tome šta je kompletan odgovor na pitanje „O kome pričamo kada pričamo o Majci Terezi“? Dublji pogled na slučaj otkriva komplikovanu, nerijetko tužnu i uznemirujuću ostavštinu.

JA SAM TI ŽIVI DOKAZ: Koliko su svete svetinje?

Da bi Tereza postala svetiteljka priznata prema pravilima katoličke crkve, bilo je potrebno da je papa prepozna i verifikuje dva čuda (definisana kao „naučno neobjašnjivi“ događaji) koje je počinila tokom života – prvo je verifikovao Jovan Pavao II 2003, a drugo papa Franjo 2015. i u oba slučaja radilo se o navodnom izlječenju oboljelih. Prvi navod o čudu potiče iz Istočnog Bengala od strane monahinje Rite Maskaren koja tvrdi da je njezino izlječenje od paralize Terezina posthumna intervencija. Sestra, koja je ostala nepokretna nakon neuspjele operacije hernije, tvrdila je da je 12 dana nakon smrti majke Tereze doživjela kontakt sa tkaninom koja je prethodno dodirivala njezino mrtvo tijelo i potom začula njen glas koji joj zapovjeda da ustane i hoda, što je i učinila.

Monika Besra u molitvi ispred slike Majke Tereze, izvor CNN

Drugo „potvrđeno“ čudo bilo je izlječenje Monike Besre iz Indije koja tvrdi da je njen karcinom čudnovato izlječen na dan prve godišnjice smrti Majke Tereze. Navodno, sestre iz Missionaries of Charity došle su sa Terezinim blagoslovom i molile se za Besru držeći njezin medaljon na tumoru koji je nestao u roku od osam sati. Besrin ljekar dr Randžan Mustafi se ne slaže i tvrdi da je razlog povlačenja bila medicinska terapija koju je pacijentkinja primala od 9 mjeseci do godinu, te dodaje da uopšte nije bio u pitanju kancerogeni tumor, već cista izazvana tuberkulozom. Dodaje i da ga Vatikan nije kontaktirao na bilo koji način u toku istrage navoda o čudu.

Naravno, ovi donekle fantastični navodi su izuzetno teški za povjerovati, ali nije teško zaključiti da Vatikanu neoborivi dokazi nisu bili ni potrebni. Slučaj Monike Besre bio je baš ono što su čekali da pokrenu najkraći postupak kanonizacije u istoriji katoličke crkve, kako je on jedini imao više od dva svjedoka. Naravno, ne treba zaboraviti da su polovinu svjedoka slučajno činile posvećene katoličke redovnice iz Terezinog reda. Papa Jovan Pavao je ubrzao postupak kako bi bio završen za njegovog života u pokušaju podizanja popularnosti katoličke crkve u konstantnom padu uslijed bezbroj (još neriješenih) skandala i podizanja morala vjernika isticanjem naizgled savršenog primjera utjelotvorenih hriščanskih vrijednosti, bez obzira što je za mnoge Tereza bila daleko od toga. Slijedi pitanje: kada i kako je Agnes Gondža Bojadži postala savršen kandidat za modernu sveticu?

Indijske školarke na proslavi kandidature Majke Tereze za kanonizaciju 2003, izvor all-that-is-interesting

ISUSE, DAJ MI LAVLJE SRCE: Fabrikacija mita

Početak nekritičnog i krajnje popustljivog odnosa zapadnih medija prema Terezi počinje 1968. kada upoznaje Malkolma Mageridža (Malcolm Muggeridge), britanskog novinara, čiji dokumentarac Nešto lijepo za boga i istoimena biografija iz 1969. se bave i Terezinim Domom za umiruće u Kalkuti. Neki dijelovi filma snimljeni su u jako lošim svjetlosnim uslovima, te Mageridž pripisuje visoku vidljivost detalja na snimku Terezinom „božanskom svjetlu“ i navodi snimke kao prve fizičke dokaze čuda. Kamerman Ken Mekmilan ipak ima vjerovatnije objašnjenje – visoku vidljivost pripisuje korištenju novog Kodakovog filma sa pojačanom osjetljivošću na svjetlost.

U svojoj knjizi Majka Tereza: Konačna presuda Arup Čaterdži 1998. o Mageridžu piše:

Zastrašujuća je pomisao da je čovjeku punom predrasuda poput Mageridža dozvoljena tolika moć u organizaciji kao CNN i drugim jednako moćnim medijskim organima… Mageridž u svome umu nema nimalo mjesta za relativizam u religiji, toleranciju i razumijevanje i strastveno vjeruje da hrišćanstvo treba mačem i gospelom da pokori inferiorne kulture. Ne bi nimalo oklijevao da izokrene i izmanipuliše činjenice u svrhu promovisanja hrišćanstva – za to je našao saveznika u Terezi.

Kampanja je, čini se, prevršila sva očekivanja kada je Terezin kult ličnosti eskalirao do te mjere da je maltene postala „selebriti“ i opštepoznato ime svakog domaćinstva, te dobila Nobelovu nagradu za mir 1979, američku Predsjedničku medalju slobode 1985. i većinu značajnih nagrada za lik i djelo. Svakako, nagrade su se istorijski pokazale kao manje-više arbitrarne i loš indikator stvarne zasluge, ali pitanje je: da li je mit koje su perpetuirale otišao predaleko, dopustivši da se nemar, bezobzirnost i zakonska netransparentnost ne samo odvijaju naočigled svih u ime religije, nego i nagrađuju i slave?

Tereza sa Nobelovom nagradom za mir 1979. u Oslu, Telegraph (lijevo); Tereza sa Ronaldom i Nensi Regan u Bijeloj kući nakon primanja Predsjedničke medalje za slobodu 1985, izvor Regan biblioteka (desno)

Na to pitanje prvi je odgovor ponudio indijski ljekar Arup Čaterdži  (Aroup Chatterjee) koji se bavio medicinom u Kalkuti tokom osamdesetih i sedamdesetih i nakon preseljenja u Ujedinjeno Kraljevstvo primjetio jak kontrast između zapadnog i indijskog viđenja Tereze i njezinog reda. On nije jedini koji je primjetio određena neslaganja, te njegovi navodi postaju osnov za istraživanje britanskog pisca, novinara i jednog od najprominentnijih ateista svijeta Kristofer Hičensa (Christopher Hitchens). Hičens u svojoj knjizi Misionarska pozicija: Majka Tereza u teoriji i praksi3 se pita: „Ko bi spao tako nisko da se okomi na smežuranu, zgrčenu staricu, koju su pokosile godine koje je posvetila siromašnim i nesrećnim“? Pored !Kokoške, odgovor je naravno, Hičens, koji ju je u svom eseju, kao i u dokumentarcu Anđeo pakla iz 1994. napisanim u saradnji sa britanskim novinarom pakistanskog porijekla Tarikom Alijem nazvao „demagogom, obskuristom i službenicom zemaljskih sila koja bi radije istupila protiv abortusa i kontracepcije nego pomogla siromašnima“.

Tu Hičens i Ali nude drugačiju sliku Tereze od Kalkute, sliku sebične, fanatične žene koja je sarađivala sa haićanskim diktatorom Žan Klod Duvaijeom (kome je suđeno za zločine protiv čovječnosti) i podržavala režim Envera Hodže u Albaniji poznat po brutalnim progonima katolika. Hičens je tako postao prva poznata medijska figura koja je jasno i nedvosmisleno istupila protiv Tereze. Očito pitanje koje se nastavlja na diskusiju kulta majke Tereze je pitanje o stvarnoj, praktičnoj koristi njezinog reda: koliko su oni zapravo pomogli siromašnima? Odgovor koji se nameće je više nego razočaravajuć.

Tereza i monahinje na putu za njezin Dom za umiruće u Kalkuti zajedno sa jednim od stanovnika, oktobar 1979, izvor Washington Post

I BOGATI PLAČU: Vadi, vadi pare

 Naravno, ako je vaš argument da je Hičens, pokoj mu duši, potencijalno prilično pristrasan zbog svog strastvenog ateizma ili drugih ideoloških uvjerenja, kao i drugi kritičari (naročito musliman Tarik Ali i Mohan Bhagawat, vođa Hindu nacinalističke grupe Rashtriya Swayamsevak) sasvim je na mjestu. Hičens je naročito kritikovan zbog svog  nedostataka interesa za žene koje nisu seksualne partnerke ili MT, povremenih antifeminističkih komentara, te nesrećnog pokušaja da nam u nekih 3.000 kitnjastih riječi objasni da žene prosto nisu nimalo duhovite i da nikada neće biti jer im humor nije potreban da zavedu muškarce. E pa Krise, joke’s on you jer nam je Tereza davno napakovala mnogo dobru foru koju još nismo sasvim skapirali, što je zaista presmješno (mada, vama ne mora da bude, ako imate smisao za humor kao posljedica Y hromozoma ili vas prosto ne zabavlja obmana). Ako i dalje ne vjerujete da je Majka povremeno bila sjajna komičarka, podsjećamo da je na zahtjev za komentar povodom ozbiljnih optužbi koje iznosi prvenstveno Hičens, a i ostali, Tereza rekla samo: „Opraštam mu“.

Ironično, Hičens, čiji su pojedini stavovi bili bliži Terezinim nego što biste na prvu ruku pomislili je, prvenstveno razotkrivanjem Majke Tereze uradio mnogo više za feministički pokret i emancipaciju žena, naročito iz Trećeg svijeta, nego MT, bez obzira na to da li mu je to bila namjera. Ničiji autoritet, ipak, nije bio dovoljan za sanaciju štete. Srećom ili nažalost, težina dokaza u slučaju MT pobjeđuje bilo kakvu subjektivnost, što potvrđuje i činjenica da je razna nepoklapanja razotkrio i njemački časopis STERN 1998. kome, važno je napomenuti, ’90-ih nije mogla da se pripiše bilo kakva predrasuda protiv katolika.

Reportaža objavljena godinu dana nakon Terezine smrti citira stanovnike Kalkute i bivše redovnice otkrivajući nehumane uslove u domovima za siromašne i krajnje netransparentno rukovanje finansijama. Na pitanje koliko Missionaries of Charity zapravo imaju novca4 je skoro nemoguće odgovoriti, budući da se red potpuno oglušava o indijske zakone koji primoravaju sve dobrotvorne organizacije da objavljuju detalje svojih finansijskih transakcija. Takođe, sestre su izuzetno skeptične prema svim (kvalifikovanim) ljudima van reda, tako da od 1981. nemaju računovođu, već same upravljaju novcem.

Nirmal Hriday Kalighat – Terezin dom za umiruće u Kalkuti ( izvor: AP Foto/Bernat Armangue)

Suzan Šilds (Susan Shields), nekada poznata kao sestra Virdžina koja je služila u najunosnijem ogranku reda Kući Duha Svetoga u njujorškom Bronksu, opisuje proces:

Svakodnevno smo provodili dosta vremena ispisujući zahvalnice i obrađujući čekove. Svako veče 25 sestara pripremalo bi račune za donacije: sestre su kucale, popisivale cifre, pakovale koverte ili sortirale čekove, vrijednosti od 5 pa sve do 100.000 američkih dolara…. Za vrijeme božićnih praznika, donacije su bile van svake pameti. Poštar bi donosio hrpe koverata – čekovi na 50.000 nisu bili rijetkost.

Majka Tereza: Gdje su njeni milioni?, Volter Vulenber za STERN 1998, prevod na engleski

 Štaviše, Šildsova kaže da su jedne godine na računu imali oko 50 miliona dolara vrijednosti novih donacija i to samo u njujorškom ogranku, a procjenjuje se da su na globalnom nivou godišnje skupljali i do 100 miliona. Uz to je red bio maltene samoodrživ što se tiče radne snage – monahinje su odrađivale sav posao bez novčane naknade, a Tereza je po svaku cijenu izbjegavala da troši novac, odbijajući da plati za hranu i životne potrepštine redovnica u radnjama, tražeći da ih dobiju besplatno budući da su za Božji posao jer zašto bi se izdržavali radom, kada se mogu ponašati kao da im sve nesumljivo pripada, uključujući milionske cifre koje padaju sa neba i misteriozno isparavaju u vazduhu.  STERN, koji je dobio pristup svim postojećim (i jako rijetkim) finansijskim izvještajima reda, procjenjuje da manje od 7% novca odlazi na rashode i troškove, a sumanute količine novca koje su stizale za vrijeme velike gladi u Etiopiji u Afriku nikada nisu otišle, iako su donacije striktno namjenjene za to prihvatane bez izuzetka, a donatori su redovno dobijali priznanice.

Bivši volonteri i ljudi bliski redu tvrde da su finansije pod kontrolom Vatikana od 1965, a sestra Nirmala koja je nasljedila Terezu na čelu Missionaries of Charity nakon njezine smrti kaže da je donacija „bezbroj“, ali na pitanje koliko je to tačno ne može da odgovori već kaže: „Bog zna. On je naš bankar.“ Zgodno, pošto Svevišnji nije odgovorio na !Kokoškin zahtjev za komentar do zaključenja ovog članka, tako da imamo samo njenu riječ, ali ne i ime Božje na računima. Naravno, odgovor nismo ni očekivali jer ne tvrdimo da smo u direktnoj korespodenciji sa Gospodom, za razliku od Tereze koja redovnicama govori kako činjenica da imaju više novca od drugih redova prosto znači da ih Bog više voli, a u Mageridževoj knjizi citirana je na sljedeći način:

Pobrinite se da pustite Božju milost u svoje srce prihvatajući sve što vam daje i dajući mu sve što vam uzima. Prava svetost znači raditi Božji posao sa osmjehom.

Ono što ostaje nejasno uslijed velikog kontrasta između riječi i djela je, da li je svetije uzimati ili davati, budući da su MT i njezin red mnogo vičniji ovom prvom. Ali, ne brinite brigu, to rade sa osmijehom! Sve zahtjeve za kupovinu konkretnih proizvoda koji bi se davali siromašnima Tereza odrično odbija tvrdeći da su Missionaries of Charity „siromašna organizacija. Nije sigurno da li se misli siromašna duhom ili materijalno, ali pitanje je da li je Majka prosto izgubila dodir sa stvarnošću i značenjem riječi „siromaštvo ili novca stvarno odjednom nema. Na kraju krajeva, svakako nikada nećemo saznati gdje je nestao, ali za šta im je uopšte bio i potreban?

U sljedećem nastavku od Tereze naučite: koliko se buržujske krivice može oprati doniranjem, zašto Bog mrzi industrijalizovane zemlje i zašto je tjelesna glad, za razliku od duhovne, poželjna.