#kokoškart i 2020. u retrovizoru

Godinu završavamo osvrtom na #kokoškart i sve ljude koji su u njemu učestvovali. Uživajte!

U Kokoškinom poslednjem tekstu u 2020. godini, osvrćemo se na prethodne mesece u svojevrsnom retrovizoru, i to – iz objektiva naših kokoškartista.

Obratili smo se svim ljudima u čijim smo fotkama uživali (i delili ih na našem Instagram profilu) tokom 2020, zamolili ih da nam kažu nešto više o sebi, i sa nama podele tri svoja rada iz protekle godine, koja su im, iz ovog ili onog razloga, posebno draga.

Marija Stešić (@_cold.desert_)

Kišna noć u julu.

Marija je student Filološkog fakulteta u Beogradu, a u slobodno vreme, pored bavljenja fotografijom, svira klavir i čita distopijske romane. Aparat po njenom izboru je nikon d3300, ali ništa, po njenom mišljenju, ne može da zameni minoltu srt 101, film i postepenost rada koju analogni proces sa sobom nosi. 

O poreklu svog poriva za fotografisanjem rekla nam je sledeće: „Fotografišem jer želim da zaustavim određene momente i zato što se plašim prolaznosti. Bojim se da ću zaboraviti na te neke sitnice, koje zapravo i nisu tako sitne.”

„2020. ću pamtiti po strahu od neizvesnosti, ponovnom susretu, vinu, dugim šetnjama i zagrljajima, bežanja od realnosti i ležanja na travi uz ‘chasing cars’.” 


Marija Zafirović (@marijazafir)

Autoportret: Orange Attitude

Marija trenutno živi u Beču, gde radi kao socijalni radnik, a poreklom je iz Vranja. Pošto se još uvek smatra fotografskim amaterom, oslanja se na Huawei P20 pro i Panasonic Lumix fz 1000 aparate. Inspiraciju traži u prirodi, bojama i muzici, i svojoj ljubimici Koko.

Priroda joj nije samo inspiracija, već je tokom ove godine predstavljala i utočište: „Duge šetnje duž Dunava, vožnja bicikla, tu sam nalazila mir, sigurnost, slobodu i zahvalnost. Divila sam se prirodi uvek iznova i puštala da se neki trenutci dese bez da ih zarobim u sećanje/fotografiju.”

Leto na Dunavu 2020.

Still life with Flowers and Fruit


Stefan Knežević (@stefank__)

„Meni najdraži analog selfie u 2020. godini. Kad god kupim film prosto je neizbežno da ufotkam barem 2, 3 slike sebe, ovako ili slično kadriran.”

Stefan trenutno završava master studije Ekologije na Biološkom fakultetu u Beogradu, a pored fotografije, spas je ove godine tražio i u druženju sa dragim ljudima i prirodi. Presudan mu je analogni foto-aparat Praktica Mtl3, a što se izbora filma tiče, najdraži mu je kodak portra 400.

Inspiraciju traži u „prirodi, arhitekturi, enterijerima, zanimljivim i inspirativnim profilima na Instagramu…”

 

 

 

„Skuteri su mi oduvek bili jedni od nezaobilaznih detalja za fotkanje analognim, u ovom slučaju i sa omiljenijom nijansom narandžaste boje, letnji period, fotkan sa portra 400, meni najdražim filmom – jedan sasvim idealan momenat!”

 

„Jedna od meni najomiljenijih slika, sasvim neisplanirana i nisam ni očekivao da će imati ovoliku emociju kad sam video sve razvijene fotografije sa filma.”


Aleksandra Popovic (@sandraphotovic)

Aleksandra je iz Inđije, po obrazovanju pejzažni arhitekta kome je fotografija najveća strast. Van fotkanja veliki je filmofil, i ljubitelj plesa i planinarenja. Aparat po njenom izboru je Canon 7D, mark II, a za portrete obično koristi 50mm f1.8.

2020. godinu će, kako kaže, pamtiti po „dobrim izborima i novim navikama.”

    Fotografija koja je nastala kao deo serijala ‘Amor manet’.

„Crno bele fotografije su mi uvek bile omiljene a ova naročito zbog toga što vidimo da i ruke mogu da progovore…”


Nenad Tanasković (@nenad_tanaskovic / @tanaskon)

„Volim simetrične fotografije i pridavanje značaju kompoziciji kadra, kao i vintage/retro stil.”

Nenad dolazi iz Kuršumlije, a student je Pravnog fakulteta. Njegove fotke nastaju uz pomoć mobilnog telefona ili analognih aparata Zenit 11 i Fed 3 – a van fotografije, ispunjava slobodno vreme filmovima, serijama, muzikom, a prati i političke emisije.

Inspiraciju pronalazi „najčešće u prirodi ili u gradu ali van gradske buke, na neobičnim mestima, mestima koja nisu poznata svima…”. 2020. će pamtiti, istina, definitivno po koroni, ali i po kursevima za veb-dizajni i fotošop koje je završio onlajn.

„Ova fotka me bojama podseća na “izbačenu scenu” iz filma The Grand Budapest Hotel; nastala je jednog zimskog dana u suton dok sam šetao.”

„Volim minimalističke fotografije, detalje i fokus.”


Valentina Rosić (@valerositch)

Valentina se iz Bosne i Hercegovine u Beograd preselila pre pet godina zbog studija. Studira Fakultet bezbednosti, ali uz studije pronalazi vremena za svoja mnogostruka druga interesovanja: ručni vez, heklanje, pisanje i crtanje. Otkad se ozbiljnije počela baviti fotografijom, u poslednjih godina dana, koristi analogni fotoaparat Minoltu 7000maxxum i digitalni Nikon d610.

„Ovaj autoportret nastao je tokom karantina, u mojoj ulici je bio jedan veliki jorgovan koji me je stalno mamio mirisom, dok mi najednom nije pala ideja da sa njim uradim par fotki. Kad pogledam ovu fotku mogu potpuno da se prisetim tog dana i načina na koji je taj miris oplemenio ceo prostor oko mene.”

„Još jedan autoportret – na Zlatiboru u 6 ujutru, jedno od najlepših iskustava u mom životu, magla, tišina, miris nekog belog cveća i ja u celoj toj atmosferi, toliko sam se izmokrila da sam se vraćala nazad bosa.”

„Ova fotka je nastala na jednom predivnom brdu odakle se vidi mali gradić Bela Crkva. Te večeri mesec je bio na dohvat ruke.”

 

„Moj najveći izbor inspiracije je priroda, tako je svaka šetnja pored jezera, po šumi i slično moj način da se smirim i inspirišem, sem toga inspiraciju nailazim u mitologiji, poeziji, istoriji, religiji…

(…)

2020. ću pamtiti po najlepšem i najbujnijem proleću ikada, noćnim kupanjima na jezeru i periodima najveće inspiracije… Samo lepe stvari, naravno. Koliko god se desilo ružnih stvari, potrudila sam se da one minimalno utiču na mene, tako je sva ova stvar oko virusa na mene loše uticala najviše u tehničkom smislu…”

 

 

 

 


Dea Džanković (@bilajednomjednadea)

„Samoportret je nastao sa kamerom sa mobilnog telefona i tajmerom. Jedan mi je od omiljenih radova zato što poseduje sirovi kvalitet i intentitet, neobičnu kompoziciju i govori sve o meni bez da mi uopšte prikazuje lik.”

Dea je poreklom iz Novog Pazara, a u Beogradu živi već 13 godina. Kao interdisciplinarna umetnica, bavi se režijom kratkih filmova i muzičkih spotova, fotografijom, muzikom, a i poezijom. Što se fotkanja tiče, javila nam je da koristi „raznoraznu foto opremu, sve zavisi od raspoloženja, senzibiliteta i estetike projekta. Nekada su to Canon ili Nikon digitalni aparati, nekada analogna Smena 8 iili Lubitel 2, a nekada jednostavno kamera na mobilnom telefonu.”

Kada je reč o njenim hobijima, Dea navodi skupljanje vinila, bajki i raznoraznih predmeta po buvljacima, a inspiraciju traži u filmovima i radovima nadrealista, posebno Dejvida Linča – čemu u prilog ide činjenica da joj je jedan od omiljenih načina bega od realnosti gledanje filmova sa Criterion Collection liste.

A – kako će pamtiti 2020.?

„Po usvajanju dve mace, japanskoj kinematografiji, i najromantičnijem rođendanu ikada.”

 

 

 

„Ne zaboravi me je jedna od fotografija u seriji koja je nastala u napuštenoj vili na Neimaru. Fotografisala sam Nikon fotoaparatom u ovom slučaju. Ova fotografija mi je draga zato što je referenca na mog omiljenog slikara – Magrita i izaziva ambivalentnost kod posmatrača.”

„Nezaborav je jedna od fotografija u seriji koje su nastale na Velikom Ratnom ostrvu ovog leta. Fotografije su nastale sa analognim fotoaparatom za jednokratnu upotrebu. Ove godine se tematski bavim crvenom bojom kroz kojom istražujem pojmove kao što su kolektivno nesvesno, sećanje i emocija. Ovu fotografiju volim zato što je uspela da evocira sve pomenuto. Takođe je jedan od pobedničkih radova na Blackbox konkursu pri Mikser festivalu ove godine.”


Ana-Marija Jovanović (@jeanmariefox)

„Self-portret nastao u periodu karantina kada je bilo najlepše vreme, sećam se da smo svi u komšiluku sedeli na svojim terasama satima. Palo mi je na pamet da se ofarbam u neku blesavu boju da zabavim i njih i sebe (što se i desilo, ljudi iz zgrade preko puta su pozivali svoje ukućane da izađu na terasu da vide drečavo roze ofarbanu komšinicu). U fazi ispiranja i smirenja boje, fotografisala sam svoj portret kao podsetnik da priroda i divljina postoje i u meni  (hvala fenu za kosu na asistenciji).”

Ana-Marija se bavi fotografijom od 2014. godine (aparat po njenom izboru je Nikon D610), a završila je master studije klavira na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu i trenutno predaje u Muzičkoj školi „Stanković”. 2017. stupila je u saradnju sa magazinom „Vogue”, koji je dosad objavio 95 njenih radova na svom sajtu! Od 2019. je zvanični fotograf Fondacije „Ršum”, a ove godine je sarađivala i sa mađarskom agencijom Art Model.

Kao hobije, Ana-Marija izdvaja crtanje portreta, komponovanje muzike, proučavanje psihologije i – bilijar.

O svojim izvorima inspiracije ističe: „Inspiraciju ne tražim, niti imam kontrolu nad njom, ona se samo pojavi, kao odgovor na život, a moja ‘antena’ je rezonuje i tako dobijem ideju, bilo to za fotografiju ili za muziku.”

„Ovu godinu pamtiću po velikim životnim lekcijama, i otkrivanju sopstvenog životnog ritma (definitivno mi prija rad od kuće u pidžami i svakodnevno kuvanje). Period izolacije je za mene bio jedan od retkih u odraslom dobu gde mi je dato vreme da ponovo upoznajem sebe. Od realnosti bežim čitav život, i čini mi se da me je napokon stigla ove godine i objasnila da treba da cenim male stvari u životu i da pustim sve na šta ne mogu da utičem. Sad smo u boljim odnosima.”

„Fotografija Nataše nastala je u januaru mesecu ove godine, inspirisana manekenkom Helenom Christensen iz 1992, posebno mi je draga jer je to moja prva saradnja sa fenomenalnom make up umetnicom Marijom Stošić.”

„Fotografija mog mačka Kafke nastala u periodu karantina. U trenutcima kada su mi nedostajali šutinzi, on je bio moj model, i vrlo je ozbiljno shvatio zadatak na moju veliku sreću.”


Marija Božić (@philosophy.child)

Marija je rođena 1998. godine u Bijeljini, a nakon završene srednje muzičke i gimnazije, upisala je – pravo! Iako studiranje zauzima dosta njenog vremena, još uvek pronalazi načine da se bavi fotografijom, muzikom, čitanjem i generalno uranjanjem u pop-kulturu.

„Objektiv moje analogne kamere Smene 8M. Ova fotografija je urađena u makro tehnici, sa blagim nefokusiranim dijelovima u njenim uglovima. Dubinu i priču stvara slojevitost objektiva, počevši od njegove same ivice, zatim brojeva i slova pa sve do samog stakla gdje sam zbog prelamanja svjetlosti dobila plavu i smeđu boju. Moj odsjaj se jako dobro sakrio u tom prostoru gdje su se boje sudarile, dok crvena boja brojeva daje izražaj cijeloj fotografiji.”

Od svih tih aktivnosti, jedna je ipak centralna: “Za muziku mogu da kažem da je bila primarna umjetnost u mom životu. Počela sam da sviram violinu još u osnovnoj školi i još uvijek je dio mog života. Iako sada nemam dovoljno vremena da vježbam, opet pronalazim vremena da se podsjetim nekih starih kompozicija ili da naučim neke nove.”

Fotka je nastala početkom marta ove godine. Priroda je bujala pri svom buđenju i morala sam da to ovjekovječim u svom objektivu. Ispirisao me je položaj grana i sama činjenica da iako su isprepletane, svaka od njih nosi posebnu priču i ima svoje mjesto.”

Kad je reč o njenoj opremi za fotkanje, Marija ističe da je skromna. Najčešće se oslanja na svoju petogodišnju digitalnu kameru Sony Alpha 5000. A, pošto je u poslednjih par godina počela da se interesuje i za analognu fotografiju, eksperimentiše i sa ruskim aparatom iz sedamdesetih – Smena 8M (35mm film).

„Traženje inspiracije je jako zahtjevan posao, ali moram da priznam najčešće stiže u trenutku kada se najmanje nadam. Inspiracija ne može da diše pod pritiskom ili određenom granicom i segom. Ona mora biti slobodna i bezbrižna da bi se ostvarila u potpunom kapacitetu. Ja je pronalazim svuda oko sebe. Počevši od okoline, mjesta, ljudi, istorije i naravno društvenih mreža (najčešće Instagrama). Moram da priznam da je danas jako teško stvarati nešto novo što predstavlja znatno otežavajuću okolnost s jedne strane, ali i ohrabrujuću sa druge strane. Iako je danas sve poznato i na neki način već viđeno, uvijek se trudim da stvorim nešto drugačije i novo što bi moglo postaviti novi standard možda čak i inspiracija za nekoga drugog.”

„Product photography ili fotografija proizvoda je u poslednjih nekoliko mjeseci doživjela svoju ekspanziju – perspektivna je u smislu da se fotografisanje proizvoda može napraviti u udobnosti našeg doma. Tu sam priliku i ja iskoristila ovog ljeta – tako je nastala ova fotografija. U fokusu su minđuše, dok je u blagom „bokeh“ efektu okolina i soft pink boja koju stvara moj laptop.”

„Smatram da je 2020. bila jedna od onih važnijih godina za mene. Očigledno je da je korona virus ubjedljivo odnio pobjedu u ovoj godini, ali pored toga uspjela sam da djelimično ostavarim ciljeve koje sam imala na početku ove godine. Ova godina mi je pružila nešto što se ne može kupiti niti nadoknaditi, a to je vrijeme. Pored rada na sebi, uspjela sam da nadogradim svoje fotografsko znanje i postignem sve obaveze na svojim studijama. Pamtiću je kao godinu koja je znatno promijenila svijet i način njegovog funkcionisanja, ali ono po čemu će za mene biti upamćena jeste definitivno objavljivanje moje fotke na Kultur!Kokoški.”

O svojim metodama bežanja od realnosti ove godine, prenela nam je sledeće:

„Mediji su preplavljeni informacijama o trenutnom dešavanju, brojem oboljelih ili umrlih i to me je znatno umorilo. Zbog velikog forsiranja takvih vijesti, morala sam da pobjegnem od toga na neki drugačiji način. To je rezultiralo u tome da sam napravila mali fotografski studio od svoje dnevne sobe da bih fotkala ružu, da sam u rano proljeće iznijela ogledalo u dvorište i napravila malu seriju autorportreta a preko ljeta sam čak pokušala nešto i da nacrtam. Međutim, moj omiljeni način bježanja od realnosti su serije i filmovi. To je bio moj jedini prozor u neku raniju i prošlu stvarnost bez socijalne distance, nošenja maski ili sredstava za dezinfekciju ruku. Serija koja je na mene ostavila veoma neuobičajen utisak je The Queen’s Gambit, koja je bila moj pravi eskapizam od realnosti.”

 


Boško Šabazović  (@boskosabazovic)

„Prvi rad koji sam izabrao mi je veoma značajan ove godine, jer sam ga započeo još sredinom prošle godine, ali sam sliku sklonio po strani, bila mi je naporna za rad u tom trenutku, zbog silnih detalja, a i nikako nisam znao da naslikam pticu. Slika je stajala u jednom ćošku, i zahvaljujući policijskom času i višku slobodnog vremena, odlučio sam da je završim a zatim i da je izložim u muzeju u Boru.”

Boško je iz Bora, radi u jednoj štampariji, a u slobodno vreme bavi se skupljanjem gramofonskih ploča. On predstavlja jedan izuzetak na ovoj našoj podugoj listi, budući da se bavi, ne fotografijom, već drugim oblicima likovne umetnosti – a mi smo ga najpre zapazili zahvaljujući jednom od njegovih kolaža!

„Inspiraciju crpim iz društvenih dešavanja – ove godine sam bio kum venčanju druga i drugarice, takođe ove godine im se rodio sin, tako da je to i više nego dovoljno da pamtim ovu godinu.”

„Moja prva digitalna slika. Original sam naslikao akrilnim bojama, i nalazi se u kolekciji mog prijatelja. Digitalna verzija slike je nastala u programu Corel draw (da, još uvek postoje ljudi koji koriste Corel).”

 

„Treći rad je papirni ili analogni kolaž kako ga još nazivaju. Ovaj rad je deo serije kolaža pod nazivom „The golden age“. Poenta je da se prikaže jasna i sve dublja podela na ekstremno bogate i ekstremno siromašne.”


Suzana Milutonović (@iam_suzana_)

„Verovatno najfotogeničnije mesto na čitavom toku Velikog Rzava, Visočka banja. Najlepše je u proleće.”

Suzana je nedavno upisala master studije inženjer mašinstva i stoga živi na relaciji Beograd-Arilje: „…tačnije, u jednom divnom mestu pored Arilja – Visoka. Dobar deo 2020. sam provela tamo, a i tamo sam napravila ogroman broj fotki, jer su predeli poprilično fotogenični.”

Fotografiše uglavnom svojim telefonom, a kada se desi da ponese aparat sa sobom, u pitanju je SONY DSC-H300. Pored fotkanja, ceni i književnost, džez, prirodu i planinarenje – a inspiracija joj dolazi iz najrazličitijih izvora. U slobodno vreme istražuje fotografiju, a maštu joj potiču i putovanja i, uopšteno, vreme koje provodi u prirodi. 

Što se 2020. tiče, Suzana tvrdi da bi, kada bi na ovo pitanje odgovorila za oko deset godina, verovatno rekla da će, osim epidemije, godinu pamtiti i po tome što je završila faks (čestitamo!). Ipak, jedno ističe: „…poželela bih da je pamtim po tome što sam nakon dužeg perioda, dosta vremena provela u zavičaju sa svojom porodicom.”

„Ova fotka je nastala na planinarenju, van kondicije; prepešačili smo tog dana 30km. Dobro raspoloženje nas nije napuštalo nijednog trenutka, pa je ovo svojevrsni omaž družini!”

„Nastala je sasvim slučajno i postala mi je jedna od omiljenih ikada.”


Anđela Grujić (@ngelahg)

„Summer delights: fotografija nastala kod Vukovog spomenika u Beogradu u julu ove godine. Kada je posmatram, osećam se kao da sam prisutna u sadašnjosti, kao da je sve stalo, dok svet oko mene i dalje funkcioniše istom brzinom.”

Anđela je rođena u Gornjem Milanovcu, a živi u Beogradu od kad je upisala fiziku na Univerzitetu. Profesionalno se bavi fotografijom već oko 2 godine, a onaj deo fotkanja koji joj je više kao hobi (i po kojem ju je Koka najpre upoznala) deli na svom Instagramu – posebna inspiracija, ističe, dolazi joj u suton. Uz to, nalazi vremena i za pevanje i ples – koji su joj, kako kaže, svakodnevni hobi, kao neka vrsta meditacije.

„Uprkos svim okolnostima, zasigurno mogu reći da je 2020. za mene najbolja godina u životu, te će cela kao takva biti upamćena. Svima nam je na ovaj ili onaj način bila potrebna distrakcija od svih dešavanja, ja sam imala tu sreću da me zadesila ljubav – nema boljeg bežanja od realnosti!”

„The calmness of dawn: fotografija nastala na snimanju kratkog filma Fitness Jim, reditelja Ognjena Isailovića. Bilo je rano ujutro, negde oko 5, 6 sati. Za mene ona predstavlja mir koju jutro nosi, a zamućenost pokreta prenosi kao sliku prolaznosti života.”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *