Aron Daglas – crn i moderan

U periodu društvenih i kulturnih pokreta koji su težili da definišu i poprave mesto Afroamerikanaca u SAD-u, jedan umetnik se iskazao svojim talentom. Ko je bio Aron Daglas?

Aspekti crnačkog života, preuzeto sa NYPL

Aspekti crnačkog života, preuzeto sa NYPL

Umetnost Harlemske renesanse, nastala dinamičnih dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka tokom kojih je afroamerička umetnost eksplodirala na ulicama Njujorka, inspirativna je i sto godina kasnije kao dokaz o nesalomivosti afroameričkog duha. Aron Daglas (Aaron Douglas), izuzetno aktivni slikar i ilustrator iz ovog perioda, postiže znatno više od toga. On nije bio samo prvi značajni afroamerički modernista, već modernista koji je postao potpuno ravnopravan sa svojim savremenicima širom Amerike i Evrope (a koji je pritom bio crn).

Postanje, preuzeto sa arttattler

Postanje, preuzeto sa arttattler

Dvadesetih godina prošlog veka Afroamerikanci se masovno sele iz ruralnih južnih krajeva u industrijske severne gradove SAD. U novoj sredini stasavaju prve generacije crnih umetnika, intelektualaca i političkih aktivista, a njujorški Harlem bio je centar ove frenetične aktivnosti. Umetnost Harlemske renesanse obeležena je neobičnim dualizmom: crni stvaraoci želeli su ujedno da pokažu da mogu da pariraju svojim belim kolegama i učiteljima, ali i da stvaraju nezavisnu umetnost koja bi bila autentično crna.

Stvaralaštvo Arona Daglasa može se proučavati podjednako hronološki i tematski jer je njegova umetnost bila vidno inspirisana životnim iskustvima i svaka nova faza u biografiji ovog umetnika predstavljala je i novu fazu u njegovom delu. Najranije poznat Daglasov rad je ilustracija Suncokret iz 1917. godine. Iako nije posebno impresivna, njene tamne i vibrantne boje predskazuju buduće radove na kojima će ove karakteristike predstavljati duh Afrike ili bar Afrike kako su je zamišljali beli umetnici – sa živim, jarkim bojama, snažnim kontrastima, netaktnutu civilizacijom.

Časopis Opportunity, preuzeto sa Obieg

Časopis Opportunity, preuzeto sa Obieg

Nakon studija Daglas dobija posao u srednjoj školi za crnu decu u Kanzasu, ali ga ovaj rad ostavlja nezadovoljnim i on odlazi u Harlem, gde nezavisno afro-američko izdavaštvo već buja i gde Vilijam Edvard Bergart „WEB“ Du Boa već radi na opisivanju „Novog crnca“. U eseju pod ovim imenom Du Boa opisuje novi duh afroameričke zajednice oblikovane iskustvom Prvog svetskog rata. U novom veku, nakon što su kao potpuno jednaki delili rovove sa belim građanima, crnci bi trebalo da zastupaju svoja prava sa punim samopouzdanjem, da afirmišu svoje osobenosti i budu ponosni na afričko nasleđe i  estetiku.

U Harlemu Daglas počinje da radi ilustracije za časopis Opportunity namerno tražeći da sarađuje samo sa drugim afro-američkim autorima, a njegove grafike iz ovog perioda zbog svog stila mogu se nazvati afro-kubističkim. One su bile inspirisane romantizovanim viđenjem Afrike i novim muzičkim pravcem koji se mogao čuti sa svakog njujorškog ćoška – bluzom.

U isto vreme ovaj umetnik učestvuje u pokretanju časopisa simptomatičnog naziva FIRE!!, u kom su ilustracije očigledno bile zasnovane na egipatskoj umetnosti. U ovo doba Egipat je imao veliki značaj u mašti crnih intelektualaca zbog teze da su crnci naslednici velikih afričkih civilizacija. Ovo je, naravno, bio odgovor na rasistički stav da Afro-Amerikanci neće uspeti da stvore značajnu kulturu nakon što im je u slobodi pružena prilika za to. Mešavina crnih i crvenih boja nekada liči na natpise na piramidama, a nekad na vizije crnačkih baptističkih sveštenika koji propovedaju u transu. Časopis je imao samo jedno izdanje i naišao je na kritiku u harlemskoj zajednici jer sadržaj nije smatran dovoljno sofisticiranim, iako se bavio vrlo pipavim temama za taj period, a naglasak na muškoj formi je osuđen kao dekadentan (čitaj: homoseksualan). Bela kritika, pak, uopšte ne primećuje FIRE!!.

Korice časopisa Fire!!, preuzeto sa Humanities Texas

Korice časopisa Fire!!, preuzeto sa Humanities Texas

Ipak, Afrika iz Daglasovih radova nije ona koja zaista postoji u tom trenutku. Idealizovana vizija Afrike kao mesta nesputane životnosti, energije i duha, na neki način je odgovor na fascinaciju evropskih modernista afričkom umetnošću. Dok Pikaso koristi afričku „primitivnu“ umetnost za napajanje sopstvene kreativnosti, Daglas je slavi kao izvorište svog stvaralaštva, ali i kao potencijalno rešenje za afro-američko pitanje kod kuće.

Detalj murala Aspekti crnačkog života, preuzeto sa Humanities Texas

Detalj murala Aspekti crnačkog života, preuzeto sa Humanities Texas

Nakon izvesnih uspeha u Njujorku Daglasa pozivaju da muralima oslika zidove crnačkog koledža u Nešvilu. Četiri dela murala predstavljaju Aspekte crnačkog života, počevši od ropstva, preko „rekonstrukcije“ – migracije u gradove na severu, a završno sa velikom depresijom. Postojao je plan da se oslika i peti deo koji bi predstavio zajedničku borbu belih i crnih radnika (Daglas je u ovom periodu već uveliko socijalista), ali koledž nije imao razumevanja za ovaj predlog. Beli posetioci u početku nisu verovali da je murale takvog kvaliteta mogao oslikati crnac, pa je fakultet postavio plaketu koja to dokazuje. Zapravo, Daglas je tokom života uradio više dela slične tematike i stila.

Apstrakcija, koja ljudske figure na ovim delima svodi na forme poput senki za koje jedino nesporno jasno da su crne, tipična je za art deco. Ovaj stil dizajna, nastao u Francuskoj nakon Prvog svetskog rata, bio je inspirisan savremenim tehnologijama i ubrzanom industrijalizacijom koje su obeležile taj period. Iako su teme iz afroaameričke prošlosti, Daglas je izrazito savremen: osvetljenje na muralima podseća na filmsko, a u pozadini se vide dimnjaci i neboderi. Takođe, često menjanje fokusa i perspektive izrazito je moderna tehnika, posebno popularizovana u Evropi nakon Prvog svetskog rata kao simbol „rascepkanosti“ izgubljene generacije.

Filozofija - deo serijala Symbolic Negro History, preuzeto sa virginia.edu

Filozofija – deo serijala Symbolic Negro History, preuzeto sa virginia.edu

Aron Daglas 1940. dobija profesuru na Flint univerzitetu, gde njegov rad postaje manje provokativan i svedeniji, a ova poslednja faza njegovog života poklapa se sa usporavanjem i konačnim gašenjem Harlemske renesanse. Velika ekonomska kriza, Drugi svetski rat i suzbijanje levih ideja u SAD-u skrenuli su pažnju sa afro-američkih pitanja. Naravno, ona će se ponovo vratiti u fokus tokom 60-ih godina pod vođstvom Malkolma X-a i Martina Lutera Kinga. U ovom periodu Daglas odlazi u Senegal, Ganu i Nigeriju, a tokom puta naglašeno pokušava da upozna i opiše potpuno drugačiju Afriku od one sa njegovih radova. Lučki gradovi (Dakar, Lagos, Akra) koje slika su urbani, multikulturalni, ispunjeni smogom, saobraćajem i turistima. Ova poslednja faza je na neki način razlaz sa mladalačkim iluzijama Harlemske renesanse, ali nije ni izbliza bila toliko popularna kao rani radovi, pa Daglas povremeno slika po narudžbini i klasične portrete imućnijih Afroamerikanaca.

Neobična i snažna umetnost Arona Daglasa intenzivno se urezala u afroameričku svest preko generacija crnih umetnika, pa sve do uticaja na dizajn i marketing gde sve velike ideje odu da se recikliraju. Ovakav uspeh je postigao pre svega zbog svog nespornog talenta, ali istovremeno i zato što je oslikao poziciju crnačke umetnosti. Naime, ona je morala u isto vreme biti moderna, sposobna da privuče pažnju i zaseni, ali i uvek svesna prošlosti ropstva koja je oblikuje.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *