Surovi, surovi Arto!

Antonen Arto: osuda ludila, surovost na sceni, ritualna tradicija i balijsko pozorište, plemeniti divljaci i uticaj na „Olimp“ Jana Fabra.

Poznato je da isticanje instinktivnog, autentičnog, beskompromisnog, apsolutnog, čoveku lepi etiketu ludosti. Osvrt na umetnost potvrđuje ovu tvrdnju. Naime, umetnici koji su kroz svoj rad afirmisali navedene vrednosti, odvajkada su bili obeleženi pečatom ludosti. Njihova dela, takođe, jer su štrčala i štrče usled nemogućnosti da se uklope u postojeće, poželjne kalupe.

Antonen Arto

Pečat ludosti

Bio je glumac, esejista, pesnik, pozorišni reditelj, dramski pisac, ali se proslavio kao teoretičar pozorišta. Njegovo epohalno teorijsko delo Pozorište i njegov dvojnik uticalo je na rad najznačajnijih pozorišnih stvaralaca posle njega.  Antonen Mari Žozef Arto (1896-1948) predstavlja jednu od najznačajnijih ličnosti pozorišta dvadesetog veka.

Nažalost, njegovo delo je neopravdano posmatrano u neraskidivoj vezi sa psihičkim problemima koji su ga pratili tokom života. Naime, kao četvorogodišnjak preživeo je težak oblik meningitisa, koji se javio kao posledica kobnog pada na glavu i prouzrokovao trajne posledice po njegovo psihičko zdravlje.

Najplodnija kultura nije ona koja uživa opštu podršku i privilegije dvora, nego upravo ona koja živi u svetlosti osporavanja.
Arte Armanini, Kritika književnog uma

Činjenica da je Arto proveo devet godina u psihijatrijskim ustanovama, podvrgavan elektrošokovima i detoksikacijama od opijata, kojima je prvobitno bio lečen od teških neuralgija i kliničke depresije, poslužila je kao dodatna prljava potpora za stvaranje mita o njegovom ludilu. Glavni motiv za nipodaštavanje Artoovog rada, koji je viđen kao „produkt ludosti“, pojavio se kao potreba da se stane u zaštitu kulture „koja uživa opštu podršku i privilegije dvora“ jer je Arto brutalno kritikovao zapadno poimanje kulture i zapadnu civilizaciju, uopšte. Govorio je o neophodnosti menjanja ne samo kulture, pozorišta, već i celokupnog zapadnog društva koje orgija krijući se ispod maske konformizma, učmalosti, fosilizovanih stavova.

Arto u Bunjuelovom/Dalijevom filmu „Andaluzijski pas“.

Samoubica kao žrtva društva

Pol Tevenen, Artoova biografkinja, jedna je od onih koji su ukazali na činjenicu da njegove tekstove treba prestati tumačiti kroz prizmu psihopatologije jer je mit o njegovom ludilu bio ukorenjen u istraživanja mnogih koji su se bavili njegovim delom.

Kao dokaz da, čak i danas, ovakav pogled na Artoa nije stran samo onima koji ne zatvaraju oči pred istinom, govori citat koji sledi. Reč je o deliću uvoda u Artoov poetski esej Van Gog, samoubica žrtva društva, koji definiše Artoa kao čoveka koji se gnušao licemerja, mimikrije, manipulacije, plašta opšteprihvatljivog, čija je uloga prekrivanje stvarnog stanja stvari. S druge strane, Pozorište surovosti, čiji je Arto rodonačelnik, imalo je za cilj da sprovede njegov teorijski sistem izložen u pomenutom delu Pozorište i njegov dvojnik, a koje se zasniva na uverenju da je svrha pozorišta da publiku oslobodi represije koju nameće „civilizovanost“ i da podstakne instinktivnu energiju. Još važnije, navedeni citat (esej uopšte) može da posluži čitaocima koji tek treba da se upoznaju sa delom Artoa kao smernica za lakše razumevanje njegovog ukupnog dela, koje je, usput rečeno, prevashodno teatarsko.

„Sadašnji život tavori u svojoj staroj atmosferi beščašća, anarhije, nereda, pomame, razularenosti, hroničnog ludila, građanske učmalosti, psihičke poremećenosti (jer nije čovek postao nenormalan, nego svet), hotimičnog nepoštenja i strašnog licemerja, ogavnog prezira prema svemu što pokazuje plemenitost, zahteva za jednim poretkom koji je u celini zasnovan na izvršenju iskonske nepravde, i najzad organizovanog zločina“.
Od pozorišta Alfred Žari do Pozorišta surovosti 

Počeci Artoovog teorijskog i praktičnog bavljenja pozorištem vezuju se za 1926/1927, za Pozorište Alfred Žari, koje je osnovao sa dvojicom istomišljenika Rožeom Vitrakom i Robertom Aronom. Iako je reč o zajedničkom poduhvatu, programski tekstovi nastali u naredne četiri godine nose isključivo Artoov potpis, dok u studiji Anrija Beara o nadrealističkom i dadaističkom pozorištu postoji poglavlje sa naslovom: Pozorište Alfred Žari: Antonen Arto. Nameće se zaključak da je poetika Pozorišta Alfred Žari zapravo Artoova poetika i da predstavlja začetak njegove teorije. Pozorište Alfred Žari je nadrealističko pozorište (i) po predmetu koje ga zanima (snovi, potisnuto, nesvesno…), za razliku od pozorišta surovosti u čijoj osnovi je ritualno, magijsko. Između teorije Pozorišta Alfred Žari i teorije pozorišta surovosti, kao prekretnica stoji balijsko pozorište…

Strah kao najjači element pozorišta. (Foto: Benjamin Arthur)

Uticaj balinežanskog pozorišta

Otkriće istočnjačkog pozorišta, konkretno balinežanskog pozorišta, čije je predstave Arto prvi put video na Kolonijalnoj izložbi u Parizu 1931, predstavlja prekretnicu, temelj za izgradnju teorije pozorišta surovosti. Istočnjačko pozorište se nije bavilo čovekom na način na koji se njime bavila zapadna pozorišna tradicija. U njenom fokusu je reč, a reč se obraća duhu, umu. S druge strane, pozorište Istoka radnju svodi na sinkretičke znake, to jest, oslanja se na korišćenje pokreta, muzike, pantomime, gestikulacije, svega što doprinosi podsticaju i zadovoljenju čula.

Arto je smatrao da istočnjačko pozorište nije raskinulo sa mitskom tradicijom, a neizmenjeno prenošenje te tradicije video je kao dokaz srodnosti sa magijskom, ritualnom tradicijom. Mitsko predstavlja suštinu kojoj treba da budu potčinjeni svi elementi pozorišnog jezika – svetlost, zvuk, vriska, hroptaji… Reč nije trebalo da bude isključena, već se Arto zalagao da se izmeni njena dotadašnja namena, da se kombinuje sa muzikom, pokretima, mimičkim pokretima kako bi bila u funkciji stimulacije čula, a ne stimulacije uma.

„U balinežanskom pozorištu kao da je reč o jednom prejezičkom stanju koje nastoji da iznađe svoj jezik: muziku, kretanje, gestove, reči.“
Antonen Arto, Pozorište i njegov dvojnik ( Poglavlje O Balinežanskom pozorištu)

 

Ilustracija za Pozorište “Alfred Žari” sa Artoom. (Eli Lotar, 1930.)

Arto i katarza

Korišćenjem maski i marioneta, koje predstavljaju formu univerzalne mitske svesti, deluje se na najdublje slojeve ljudskog bića s ciljem stvaranja košmarnih slika, koje će doneti katarzično, isceliteljsko iskustvo. Šta je uopšte katarza za Artoa i kako je dostići?

Uopšteno govoreći, katarza i kod Artoa predstavlja ritualno očišćenje od naslaga civilizacijske „prljavštine“. Da bi, po Artou, došlo do katarze, neophodno je osećanje opasnosti jer Arto vidi strah kao najdelotvorniji pozorišni element. Smatra da se ideja opasnosti može najbolje ostvariti uz pomoć neočekivanosti, uz pomoć naglog prelaza od zamišljene na stvarnu sliku.

„Čovek koji proklinje vidi kako se odjednom pred njim otelotvoruju realne slike njegovog proklinjanja“.
Anton Arto, Pozorište i njegov dvojnik (Poglavlje Režija i metafizika)

Iako nisam sklona uzimanju pravde u svoje ruke, ponesena Artoovim primerom zamislila sam scenu u kojoj proklinjem grupu „civilizovane gospode“, a kletve takoreći istog trenutka postaju stvarnost. (O prirodi kletvi ne bih, uhapsiće me). Bilo kako bilo, na trenutak isceljuje. Čak i na suvo. Mislim, bez pozorišne scene. Znači, vredi pokušati. A zamislite tek da ste među ovom „civilizovanom gospodom“ koju neko s razlogom proklinje i da gledate kako vas stižu kletve za počinjena zlodela. Ako vam je imaginacija jača strana, katarza neće izostati.

Ko bi rekao da je ovako nevino lice sposobno za takvu surovost?

Pozorište surovosti / okrutnosti

Dakle, Artou je svakako cilj da publiku izloži pritisku, da je suoči sa teško podnošljivim prizorom. Publika prisustvuje ritualu kako psihičkog, tako i fizičkog mučenja (bičevanje, seksualna degradacija…). Sam način igre u kojem su glumci najčešće izloženi stvarnom fizičkom bolu, stvarnoj patnji, uvlači publiku u igru, bez stvarnog kontakta publike sa glumcima. Sadomazohistički (misaoni) susret glumaca i publike stvara „konkretnu ranu u srcu i čulima“ sa ciljem da uzdrma i izmeni kako ličnu, tako i kolektivnu svest.
Međutim, pod pojmom surovosti ili okrutnosti Arto ne podrazumeva samo sado-mazo koncept kojim su obeležene njegove predstave, već oslobađanje od zabluda, iluzija i težnju za dodirom sa istinom u cilju njenog spoznavanja, ne zbog same istine, koja se spoznaje na konkretan, surov način, već zbog (što je do sada jasno) katarzičnog, isceliteljskog efekta koji spoznaja istine donosi.
Način za razrešenje konflikta Arto nalazi u mitskom prizoru, to jest, u mitskoj ličnosti (bogovi, heroji…), koja po prirodi stvari ruši zabrane, tabue, nezavisno od ishoda. Scena postaje mesto razrešenja svih sukoba jer gledalac u trenutku prepoznaje sebe identifikujući se sa evociranom pojavom čijoj uverljivosti doprinosi korišćenje maski i marioneta.

„Olimp“ Jana Fabra koji je na Bitefu podigao poprilično prašine. (Foto: Wonge Bergman.)

Olimp Jana Fabra – Kakve veze ima sa Artoom?

Ako niste prisustvovali spektaklu u Sava Centru 23. Septembra 2017. u okviru 51. Bitefa i niste čak ni krajičkom oka pogledali Olimp u direktnom televizijskom prenosu, sigurno ste u prethodnih par meseci na društvenim mrežama naleteli na opšte zgražavanje, uglavnom onih koji predstavu nisu ni krajičkom oka videli, kao i onih koji kažu da je sve to u redu, ali da je pristup za njihov ukus „tu mač“. Ostvarivanje željenog efekta – katarze u ovoj predstavi je ono čemu je težio i sâm Arto.

 


Link se odnosi na završnu scenu predstave dvadesetčetvoročasovne predstave Olimp. Iako je malo verovatno da će ikoga preplaviti katarza tokom gledanja i slušanja snimka sa YouTuba-a u trajanju od 18 minuta, svakako će muzika, pokreti, ekstatični ples i trans publike doprineti jasnijem razumevanju Artoovog poimanja katarze. Ako se prepustite, ni nakon ovih 18 minuta nećete ostati ravnodušni.

Propast pozorišta i osvajanje Meksika

U potrazi za „živim temeljima kulture“ Arto 1936. odlazi u Meksiko, gde je tražio (i pronašao) potvrdu svojih vizija o kulturi koja je radikalna suprotnost zapadnoj, građanskoj kulturi. Pored eseja Pozorište i kultura, koji je napisao nakon povratka iz Meksika, napisao je i tekst za scensko izvođenje Osvajanje Meksika. Na osnovu pisama koje je slao Žanu Polanu saznajemo da je Osvajanje Meksika konačna verzija teksta za njegovu prvu predstavu koja je trebalo da bude postavljena u duhu pozorišta surovosti – predstave koja, nažalost, nije doživela premijeru.

Razlozi koje Arto navodi kao razlog da izabere tu temu govore o neprijateljskom odnosu koji je gajio prema svemu što se „isprečilo“ na putu arhetipskog. Između ostalog, trebalo je suprostaviti hrišćanstvo starim religijama i dokazati krivo tumačenje paganske misli gde je Arto, razume se, na strani paganizma, a protiv „civilizovanog prostaštva“ zapadnog sveta.

Antonen Artaud in The Passion of Joan of Arc

Arto u Drejerovom filmu „Stradanje Jovanke Orleanke“ (1928.)

Odlazak u Meksiko nije bio puka želja za putovanjem, već je došao kao posledica mnogo neuspeha i odbijanja, počevši najpre od pozorišta Alfred Žari koje je ugašeno nakon četiri izvedene predstave i neuspeha tragedije „Čenči“, koja je skinuta sa repertoara nakon samo sedamnaest dana kao potpuni pozorišni promašaj.
Neodobravanje na koje je naišao njegov rad bio je odgovor pripadnika tradicionalnog, ukorenjenjenog sistema vrednosti kojem se Arto suprostavio, ne kao „plemeniti divljak“, koji usled nedostatka veze sa zapadnom civilizacijom insistira na slobodi i vezi sa prirodom, već kao čovek koji je na sopstvenoj koži osetio „civilizovanost“ zapadne civilizacije, to jest, onih koji joj zarad ličnih privilegija bespogovorno služe.
Pored spoznaje istine i isceljenja koje ona donosi, Arto je verovao da se, zahvaljujući pozorištu, može dostići ne samo jedno novo stanje, već i da pozorište može dovesti do „prevazilaženja patnje kao tipske situacije, znači prevazilaženje same paradigmatike“. Traganje za apsolutnim, potenciranje instinktivnog, iskonskog, što neminovno dovodi do raskoraka između čoveka i uspostavljenog „civilizacijskog“ poretka, u krajnjoj liniji odvodi u neku vrstu izolacije, nipodaštavanja, što u datom trenutku nije zaobišlo ni neprilagođenog Artoa koji je uporno pozivao (na) povratak magijskog izvora primitivnog duha.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *