Prikaz romana „Sladoledžija” Katri Lipson

!Kokoška predstavlja nova domaća izdanja savremene evropske književnosti!

Priča „Sladoledžije” (Kontrast, 2019, u prevodu Dragane Cvetanović) je teška: iako ću pisati dosta o njoj, ne osećam kao da ću otkriti mnogo toga. Knjigu čine snimanje filma, glumljenje glume i život – koji rame uz rame teče sa filmom i stvarnim događajima. Sve i da deluje poprilično zbunjujuće, treba imati u vidu da ovo nije neuspeli narativni eksperiment ili štivo koje iscrpljuje: naprotiv.

U romanu postoje najmanje tri različita vremensko-prostorna poretka. Ester i Tomaš skrivaju se u seoskoj kući gospođe Nemcove tokom Drugog svetskog rata u Čehoslovačkoj. Par se ne poznaje. Dok se skrivaju, zaljubljuju se jedno u drugo, ali Tomaš nestaje. Esterin muž zapravo je vojnik bez stopala, kako je kasnije otkriveno u filmu po imenu „Sladoledžija”.

Ester nije sasvim sigurna u sebe u blizini gospođe Nemcove. Gospođini pronicljivi pogledi, koji vide sve, uključujući Esterin i Tomašev odnos, i Nemcova lako primeti da u pogledu bračnog para postoji nešto čudno od početka:

„Oni prosto ne deluju kao da su u bilo kojoj fazi braka. Sudeći po njihovim godinama, bilo bi logično da su na samom početku, ali ne pokazuju ni znake početnog obožavanja, ni zrelog partnerstva, ni konačne praznine, ni netrpeljivosti koja je uvek tu, u svim fazama. Po njihovoj usiljenoj ravnodušnosti reklo bi se da uopšte nisu par.”

Na kraju rata, reditelji Eva Začovalova i Martin Jelinek snimaju film o sladoledžiji. Snimanje je postavljeno u prvu polovinu romana, u kojoj autorka Katri Lipson svoje čitatelje preplavljuje detaljima i pitanjima. Zašto Martin mora da iskopa određenu vrstu jama u šumi? Zašto Eva miriše na dim? Zašto je Tomašov kofer pun knjiga?

Nakon što je, nekoliko godina kasnije, snimanje završeno, islednik želi da sazna zašto nepoznata žena ide na sve projekcije „Sladoledžije”. Sva je prilika da je u pitanju Ester, koja uzdiše za Tomašom. Žena je tajno fotografisana, a inspektoru se savetuje da je kontaktira radi više informacija. Načini ispitivanja i špijunaže počeli su da otkrivaju pozadinu filma – filma koji se prikazuje na poslednjih stotina strana: ko je nastupao u kojoj ulozi; gde i kada je film snimljen; kako to da režiser filma ne zna da li je žena drugi glavni lik u filmu ili ne?

Ali onda se dogodilo nešto u pogledu na prvi pogled previše usložnjene priče. Stvari kao da su počele da se sležu. Krenimo u Geteborg krajem 1960-ih. Zaplet ima nekoliko paralela sa prvim delom romana, ali se na svaki način čita kao nova priča. Esterin sin Jan je otputovao iz Čehoslovačke i boravi u Švedskoj, družeći se sa studentima. Venčava se sa jednom od njih, Kerstin, i dobijaju ćerku Gunilu. Kerstin i Jan upoznaju se u politički slobodnoj Švedskoj, živeći u duhu Praškog proleća1968. Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1990. godine, Jan, Kerstin i mnogi drugi parovi se razvode. Za dvadeset godina, Gunila će Interrejlom doputovati u Janov rodni grad, Olomouc.

Priča, dakle, zahvata period 40-ih, 60-ih i 90-ih, ali vremensko pomeranje se dešava i na drugim nivoima: u sadašnjosti i u sećanjima; u snovima i u stvarnosti; nadama i strahovima; filmskim ulogama i istinskim osećanjima; u stvarnom životu i u priči.

Ester je slomljena i plašljiva osoba. Njena razočarenja u život i strah od usamljenosti sežu duboko:

„Vino struji Esterinim venama. Šapuće, kao da želi da sve što kaže učini jasnijim, dubljim i intenzivnijim. Popila bi i mnogo više, da je bilo. Sigurno bi popila previše, ali bi popila zato što ona tako hoće, pila bi više i više, zato što Tomaš misli da treba da pije manje. Dobila bi moć kontrole, mnogo veću od one koju ima trezna. Ali, od svih njenih osećanja, vino je najviše pojačalo strah. Strah je počeo da curi iz nje kao sumpor iz pokvarene slavine.”

Njena tuga je motiv koji deli sa Janom, čiji život je usredsređen na samoubistvo čehoslovačkog kolege studenta Jana Palaha. Jan nije imao nikakve veze sa Palahom ili bilo kojom protestnom aktivnošću, ali sličnosti koje ga dovode u vezu sa njim aktiviraju osećanje tuge i besmisla koji ga prate kroz život.

Priča je blistava, scenična, ali kao da namerno izostaje izvesna dosledna mračna logika koja čitaocu – ili gledaocu filma – može pomoći da se utvrdi u nekoj apsolutnoj istini. Rešenje je nesumnjivo izazovno i verovatno je iziskivalo veliki spisateljski napor. Promena političkih sistema i društvene klime, naporedo sa promenama u samim junacima, izmiče jasnom i preciznom rasporedu, otvarajući veliki broj pitanja.

Katri Lipson piše čisto, naizgled svedeno i hladno. Jednako uspešno opisuje živopisne detalje o siromašnim ruralnim krajevima, osobinama ljudi, suvoj travi koju muči vrućina, uključujući se u magistralni tok pisaca i njihovih dela koji pokazuju nepristupačnost i zagonetnost slovenskog sveta, Istočnog bloka, melanholije poraženih i potlačenih. Dok Jan odlazi iz Čehoslovačke, njegova majka

na asfaltu vidi tamni pravougaonik, nije ga prekrio sneg jer je tu bio parkiran auto. Kada bi njen život bio toliko običan, pa da su ga prosto ukrali, i kad bi samo imala besramnog i nevaspitanog sina koji je uzeo porodični auto bez pitanja po stoti put. Ne može ništa osim da nastavi dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Kao da joj ne pada na pamet da je njen sin stajao baš u tom pravougaoniku i da je sada nestao van njegovih granica. Tragovi guma mešaju se s tragovima drugih guma, plavi automobil se meša sa drugim plavim automobilima, a njihovi putevi se zauvek razilaze, dok se život majke deli na dva dela: na strah koji se konačno pretvorio u tugu”.

autor: Vladimir Jovanović

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *