Glas anđela ili Ko je ubio Deda Mraza?

U pesmi Kralja Čačka, Deda Mraz je mrtav pijan. U romanu Arnaldura Indridasona, Deda Mraz je samo mrtav.

Arnaldur Indridason je jedini islandski pisac koji je osvojio nagradu Stakleni ključ, i jedini koji je to postigao dvaput zaredom (2002. i 2003. godine, za romane Močvara i Grobna tišina) – a osim njega, jedini dvostruki laureat je bio Stig Lašon, za prvi i treći nastavak serijala Milenijum.

Ukupno peti u serijalu o inspektoru Erlenduru, ali tek treći koji je preveden na srpski jezik (iz nekog razloga, prva dva dela – Synir duftsins i Dauðarósir – su preskočena i u anglofonim državama), roman Glas anđela nastavlja tamo gde su Močvara i Grobna tišina stali, ali sasvim dobro funkcioniše i kao samostalna priča.

Naime, nekoliko dana pre Božića, u podrumskoj sobi jednog više nego pristojnog hotela u Rejkjaviku, pronađeno je izbodeno telo Gudlojgura Egilsona, portira, domara i „majstora za sve”.

Na krevetu se nalazio čovek u sedećem položaju, naslonjen na zid. Bio je obučen kao Deda Mraz, sve s kapom na glavi, koja mu se spustila preko lica. Ono se skoro nije ni videlo od ogromne veštačke bele brade. Veliki kaiš oko stomaka bio mu je otkopčan, kao i jakna. Ispod nje je bio samo u beloj potkošulji. Na srcu mu se videla smrtonosna rana. Iako je bio ranjen na više mesta, ta ga je očito koštala života. Ruke su mu bile isečene, kao da je pokušavao da se odbrani od napadača.
Pantalone su mu bile spuštene do članaka. S penisa mu je visio kondom.
– Deda Mraze, Deda Mraze, ne skreći sa staze – zapevušio je Sigurdur Oli posmatrajući leš.
Elinborg mu je dala znak da ućuti.

Preuzeto sa: booka.in

Osim što će u jako kratkom roku morati da nađe zamenu za Badnje veče, namazanom i gojaznom upravniku hotela je veoma stalo da se vest o ubistvu ne pročuje: ovo je ipak jedan od onih skandala koji, poput pantalona žrtve, srozavaju ugled ugostiteljima – naročito u sezoni praznika. Tim pre što ni kondomi nisu deo standardne opreme Deda Mrazeva.

Erlendur impulsivno odlučuje da iznajmi sobu u hotelu, delom zbog toga što mu se ne vraća u njegov prazni, prljavi stan, delom da bi napakostio upravniku s kojim se od početka nije dobro slagao (a delom i da bi pisac mogao da smesti većinu radnje na isto mesto). Tokom šest dana, koliko istraga traje, inspektor, u maniru klasičnih detektivskih romana, ispituje osoblje hotela, kao i nekolicinu gostiju, u pokušaju da „sastavi sve deliće slagalice”. Sobarice, kuvari i ostali zaposleni pokazuju jako malo poštovanja prema policiji i interesovanja za žrtvu, što Erlenduru otežava posao, ali je bar izvor humora. Tek će razgovor sa ljigavim engleskim turistom (i kasnije, jednim od osumnjičenih), Henrijem Vapšotom, inspektora odvesti na pravi trag.

– Da li vas zanima u čemu se ja specijalizujem? – upita Vapšot. – Ne znam koliko ste uopšte upućeni u kolekcionarstvo, a pogotovo u kolekcije gramofonskih ploča, ali mogu da vam kažem da se većina kolekcionara specijalizuje za određeni žanr. Neki postanu čak ekscentrični u tome. Neverovatno šta sve ljudima padne na pamet da sakupljaju. Čuo sam priču o čoveku koji ima kolekciju kesa za povraćanje skoro svih svetskih avio-kompanija. Znam i za ženu koja sakuplja kosu od barbi lutaka.
Vapšot je gledao u Erlendura.
– Znate li u čemu se ja specijalizujem? – ponovio je.
Erlendur je odmahnuo glavom. Nije bio siguran da li je dobro razumeo to o kesama za povraćanje. I šta on to priča o barbi lutkama?
– Ja se specijalizujem za dečačke horove – reče Vapšot.
– Dečačke horove?
– Ne samo dečačke horove. Mene posebno zanimaju horski dečaci.

Ispostavlja se da je Gudlojgur u dečaštvu imao prelep glas (khm, moglo bi se reći, glas anđela) – snimio je dve (veoma retke i vredne) ploče. Bio je smatran izuzetno nadarenim… a onda je mutirao. Njegova karijera je propala, a sa njom polako i on, sve dok nije pao u zaborav.

Dok Erlendur i njegov mlađi kolega, kriminolog, Sigurdur Oli pokušavaju da stupe u kontakt sa porodicom i otkriju više o vezama prošlosti i ubistva, njihova koleginica Elinborg istražuje slučaj prebijenog dečaka čija je majka u instituciji za mentalno obolele, a otac na rubu bankrota.

Arnaldur Indridason vam želi da vas ovih dana niko ne izbode. Preuzeto sa: lifeofcri.me

Iako je u celom serijalu (zasad) Glas anđela najdinamičniji i najviše okrenut detektivskom poslu, fokus romana nije sve vreme na rešavanju misterija: Indridason je svoje protagoniste razvio kao kompletne ličnosti, i mi pratimo njihove ljudske, kompleksne živote. Erlendura proganjaju potisnuta sećanja iz detinjstva – uništeno detinjstvo, naglo odrastanje i nestanak nevinosti su teme koje potcrtavaju ukupnu radnju romana; uz to, njegovo naglo starenje, odanost cigaretama i brzoj hrani rezultat su usamljenosti nakon propalog braka i hronične otuđenosti od dvoje punoletne dece. Sin Sindri je lečeni alkoholičar, a ćerka Eva Lind je napustila pakao droge tek nakon što je izgubila sopstveno dete (o ovome se više govorilo u Grobnoj tišini). Ovo je tek delić situacije; svako ima svoje unutrašnje demone, a jedan „porodični” praznik nije dovoljan da sve odjednom bude super.

Glas anđela objavila je izdavačka kuća Booka, u okviru edicije Žanr. Možda malo kasnimo sa preporukom, ali praznici još traju; priuštite sebi malo božićne zabave – za bedak, doduše, ne odgovaramo.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *