King Cobra – ko bre, šta bre?

Neonska King Cobra premijerno u svetu na prošlogodišnjem Tribeka filmskom festivalu u Njujorku, a u Srbiji premijerno na !Kokoški godinu dana kasnije!

King Cobra još nema zvanični srpski prevod, a kakvi su izgledi, verovatno ga nikad neće ni dobiti. Stoga ću dati svoj slobodni prevod: Kraljevska kobra, i nadalje ću ga odmila oslovljavati sa Kobra. Ova Kobra pak nije superiorniji nastavak Kobre (1986), scenariste i protagoniste Silvestera Stalonea, niti je polusestra Anakonde (r. Luis Ljosa, 1997), a nije ni Noći bugija (r. Pol Tomas Anderson, 1997) gej sveta, kako su je mnogi kritičari nazvali. Kobra je prosto Kobra, a Kobra je film koji treba da pogledate.

Dešava se da male produkcije u kojima učestvuje jedno zvučnije ime ostanu u senci veličine tog imena: Kobra je ovo za dlaku izbegla, iako se većina prema njoj odnosi uz neizostavno pominjanje Džejmsa Franka. On je, pored svoje uloge, bio i producent filma, pa ovo pominjanje nije neopravdano, ali bilo bi neopravdano da se ceo film gleda kroz frankoprizmu. Franko se u Kobri ponovo ujedinjuje sa Džastinom Kelijem, rediteljem sa kojim je prethodno sarađivao na Ja sam Majkl, sagi o gej aktivisti koji se od gejstva izleči uz pomoć crkve. Očigledno je da Keli dobro poznaje svet gej pozornice i da se u tom pravcu profilisao, pa je i očekivano da se Kobra poredi sa Majklom, ali uvredljivo bi bilo porediti ih samo zarad ocene gde je Franko bolje pristupao scenama gej seksa (što je česta tema polemike u vezi sa ova dva filma).

james franco džejms franko king cobra

Jedan Džejms ne čini film. Preuzeto sa: theplaylist.net

S obzirom na to da sam već nekoliko puta pomenula reč „gej“, a da se uz to još pominje i seks i Noći bugija, mogli biste naslutiti o čemu Kobra govori: zasnovana je na istinitoj priči o traumatičnim događajima koji su pogodili rane godine (sada već deceniju davne 2006-7) online gej pornografske industrije. Stiven (Kristijan Slejter) snima niskobudžetne porno filmove u dnevoj sobi svog doma u mirnom, ušuškanom i ni po čemu provocirajućem predgrađu. Stiven je reditelj, scenarista, montažer, producent, uomo universale svog biznisa – Cobra Videos, čiji uspeh stiže uporedo sa dolaskom novog tzv. twinka (atraktivni momak u kasnim tinejdžerskim godinama), Šona Pola Lokharta, koji široj (ili užoj, zavisno od toga koliku širinu dajete gledaocima onlajn porno filmova pre 10 godina) publici postaje poznat pod scenskim imenom Brent Korigan. Brenta tumači straight-outta-Disney-channel Geret Klejton, koji je ovom ulogom osigurao prekidanje asocijativnih veza sa Diznijem, iako ćete Kobru, između ostalog, pamtiti po njegovom dečački naivnom osmehu – prava twink poslastica. Konačno stižem do Franka, čiji je lik Džo snažnija i impulsivnija polovina dua Viper Boyz, konkurenata Cobra Videos. Franko ne preuzima šou, već ga deli sa Alenom Kiganom, koji tumači Harlova, fragilnu, okrzutu i budalastu drugu polovinu Boyz-a. Harlov je bivši marinac, i da nije reč o istinitoj priči, njegov lik mogao bi se shvatiti kao provokacija američkog vojnog poretka, imajući u vidu i skori slučaj Čelzi Mening. Viper Boyz žive raskošno, a ipak sa pola miliona dolara duga, uživaju u kliše car-wash scenama, i žele da snime film Fast and Curious: takvi kakvi jesu doprinose šarmatnoj zabavi u Kobri. Ono što dodatno doprinosi ovoj zabavi je Frankova usiljena gluma, miljama daleka od njegovih dobrih izvedbi u 127 sati, ili Pineapple express. I to doprinosi po principu: ovo je toliko idiotsko da je sjajno.

Paralelno pratimo priču dva para sasvim drugačijih odnosa, koje jedino povezuju pornografija i seks. Ovde je bitno napomenuti da se seks na Stivenovoj/Džoovoj kameri i stvarni seks na kameri direktora fotografije Kobre potpuno razlikuju, akcentujući tako pojedinačnost „stvarnog seksa“ i „seksa kao posla“. Od početka je jasno da će se njihovi putevi upleteti, a čekanje na to vam se može učiniti podosta dugo. Ipak, kada se Cobra Videos i Viper Boyz sretnu, priča se turbuletno komplikuje, a zaplet puca od ljubomore, zaslepljenosti, i na kraju – krvi. Kobra neočekivano postaje surova, što gledaoca uljuljkanog u muziku u stilu Klifa Martineza, a i povremene neonske kadrove u stilu najčešćeg korisnika Martinezove muzike, Nikolasa Vindinga Refna, potpuno iznenađuje i drma. Ako ste poznavalac Refnovog rada, neminovno ćete se setiti Vožnje ili Neonskog demona, ali Kobra nije kopija, i to ni ne pokušava da bude. Kobra pametno koristi Refnove pečate, iako se ovakva muzika povremeno sukobljava sa onim što gledamo, naročito sa nežnim i gotovo „preljubavnim“ odnosom Džoa i Harlova.

Problem filmova koji su zasnovani na istinitim pričama jeste upravo to što su zasnovani. Oni NISU istinite priče, i stoga su podložni situacijama kao što je ova: pravom Brentu Koriganu ponuđena je uloga u filmu, ali ju je on odbio govoreći da je scenario isuviše holivudski, da ne poštuje dovoljno učesnike ove priče, te da se jedan od bitnih likova uopšte ne pominje, a da to sve ukupno on nalazi uvredljivim. Međutim, verujem da je i sam Brent pisao scenario, neko od drugih aktera priče bi mogao imati isti ili sličan komentar. Zato tvrdim da je scenario u službi priče bio sasvim prigodan, i da ju je učinio najmanje jednako intrigantnom i zanimljivom koliko zapravo i jeste. Često se desi da je srž priče neverovatna i potpada pod ono „život piše romane“ ili ono drugo „život je čudo“, a da na osnovu takve priče izađe traljav, ili još gore dosadan film. Kobra je upravo suprotno – iznenađujuće dinamična i zabavna. Ipak, teško je ne zapitati se zašto svi likovi nose svoja prava imena, osim Stivena (Brajan Kočiš u stvarnom životu). Odgovor na ovo pitanje nemam. A ako vam kažem svoju slutnju, kazaću vam i krucijalni detalj priče, što bih izbegla.

Pokušavam (i borim se), da vam ne otkrijem previše od sinopsisa, a da ipak ukažem na određene stvari. Oprostićete mi ako ćete sledeću rečenicu smatrati spojlerom: Shvativši Šonov potencijal (kako telesni, tako i novčani), ali i bojeći se da bude ostavljen od strane svoje muze, Stiven je zaštitio Šonovo  scensko ime Brent Korigan za Cobra Videos. Šon odlučuje da digne igru na viši nivo, i pokušava da se probije u Holivudu gej pornografije, međutim „velike batice“ ne žele Šona, već Brenta. Ovo se slatko nadovezuje na igru identiteta, kao i retoričko pitanje koje na početku filma Stiven postavlja Šonu: „Zabavno je igrati se s tim ko smo, zar ne?“. Kako je to kada žele tebe, ali u stvari ne žele tebe? Kada si ti ti, ali nisi ti? Kobra provlači ova pitanja kroz sebe i uspešno slika Šonovu/Brentovu jedinstvenu ličnost u ovom rascepu.

king cobra, garret clayton

Jal Brent, jal Šon? Preuzeto sa: reelingfilmfestival.com

Kobra postavlja i pitanje pronalaženja sebe u snimanju porno filmova, i to ne iz bunta prema ustaljenim društvenim normama, već zbog lične satisfakcije. Takođe se provlače i teme poistovećivanja prostitucije i porno umetnosti, ali i odnosa okoline prema porno umetnicima, porodičnih odnosa u porno svetu, itd. Ukratko: Kobra pruža i otvara mnogo više nego što biste možda očekivali. Takođe, biste, pretpostavljam, očekivali mnogo porno scena u filmu o gej porno industriji. I ima ih. Ali one nisu radikalne, kako se sama Kobra ne bi svrstala u pornografiju. Čak su, možda manje eksplicitne od nekih drugih filmova, koji se čak nisu ni pribojavali da budu svrstani u pornografiju, a definitivno su manje eksplicitne od upitne Ljubavi Gašpara Noe. Ipak, taj film se zove Ljubav, a ovaj Kraljevska kobra. Nomen est omen, a Kraljevska kobra ima sudbinu provociranja.

Kobra uspešno provocira ne samo shvatanja porno industrije, već i ljubavi, čovekoljublja, i (ne)čovečnosti. Završava se zatvaranjem kruga, podvučenom analogijom, i otvorenom mogućnošću da je Brent nekome sada ono što je Stiven za njega bio. Verovatno i jeste tako.

– Kakav sam bio, reci mi iskreno?

– Ti si specijalan.

Drugim rečima: Kupačice moja, napravićemo čudo.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *