Sezonski radnici – lice američke depresije

U jednom od najtežih razdoblja američke istorije, umetnosti su se ujedinile kako bi ukazale na probleme društva. Donosimo vam priču o sudbini sezonskih radnika i farmera zakupaca tridesetih godina XX veka.

Rasel Li, Elmer Tomas za volanom spreman da krene na putovanje ka Kaliforniji, Oklahoma, 1939, preuzeto sa indypendenthistory

Rasel Li: Elmer Tomas za volanom spreman da krene na putovanje ka Kaliforniji, Oklahoma, 1939, preuzeto sa indypendenthistory

Zapadne zemlje uznemirene su započetom promenom. Nevolja je podsticaj za zamisao, zamisao za delatnost. Pola miliona ljudi u hodu preko zemlje, dalji milion još  u domu ali spreman za polazak, a daljih deset miliona već osećaju prvu uznemirenost.

Ovo, u romanu Plodovi gneva, piše Džon Stajnbek, pisac čiji su najvažniji radovi iz tridesetih godina XX veka govorili o patnjama siromašnih ljudi, o nadničarima, sezonskim radnicima, koje je ekonomski kolaps izbacio iz domova i proterao ka Kaliforniji. Naime, nijedan period u američkoj istoriji nije bio toliko turbulentan kao period privredne krize koja je počela krahom berze 29. oktobra 1929. godine.

Prašina i nezaposlenost

Doroteja Lang, Ljudi žive u užasnom siromaštvu, Elm Grouv, Okrug Oklahoma, Oklahoma, 1936, preuzeto sa shorpy

Doroteja Lang: Ljudi žive u užasnom siromaštvu, Elm Grouv, Oklahoma, 1936, preuzeto sa shorpy

Iz ere procvata dvadesetih godina, kada je Amerika verovala da su je njeno bogatstvo i tehnološka moć podigli na nivo sigurnosti i blagostanja, država je iznenada bačena u vrtlog domaćih kriza i svetskih rizika: poražavajuća stopa nezaposlenosti, opasnost od rata i unutrašnje nesuglasice izazivali su divlju paniku u narodu. Dvadesetih godina, stopa nezaposlenosti na nacionalnom nivou obično je bila oko 5–6 odsto (u prosperitetnim godinama i ispod 2 odsto), dok je 1932. dostigla 23 odsto, dakle trinaest miliona ljudi bilo je bez posla. Ova iznenadna promena od prosperiteta na siromaštvo bila je surova, a velika oskudica je trijumfovala u prenaseljenom, industrijskom i suparničkom društvu.

Čak je i priroda doprinela, kažnjavajući predele sušom, olujama sa nanosima peska i poplavama. Ovo je dovelo do katastrofalnih uslova u poljoprivredi sredinom tridesetih godina, kada su suša i višedecenijska eksploatacija sada ogolelog zemljišta pretvorili plodne južne ravnice u pustare šibane vetrovima i prašinom. Mnogi mali farmeri koji su generacijama živeli na svojim imanjima bili su primorani da uzimaju zajmove od banki. Kako dobra setva nikako nije dolazila, oni su gubili hipoteke i bili proterani iz svojih domova, često primorani da krenu na zapad, prema Kaliforniji, u potrazi za golim preživljavanjem.

Rasel Li, Peščana oluja u blizini Vilistona, Severna Dakota, 1937, preuzeto sa shorpy

Rasel Li: Peščana oluja u blizini Vilistona, Severna Dakota, 1937, preuzeto sa shorpy

Početkom tridesetih godina zemlja je bila poluparalizovan, a psihologija neograničenih mogućnosti iz dvadesetih sada je ustupila mesto očaju. Postalo je očito da se blagostanje ponovo može dostići samo uz državne programe posredovanja, regulisanja i planiranja. Ideal Amerike kao države mogućnosti za sve doveden je u pitanje kako se depresija produbljivala, a demonstracije gladnih i štrajkovi radnika postali su uobičajeni širom zemlje.

Nakon predsedničkih izbora 1932. godine na vlast je došao Frenklin Delano Ruzvelt, i odmah počeo da preduzima ekonomske mere potrebne da bi se američko društvo oporavilo. Mnogo je urađeno tokom prvih sto dana od njegovog preuzimanja funkcije, sa naglaskom na pokušaju rešavanja masovne nezaposlenosti i siromaštva. Reforme su bile zadivljujuće po svom obimu i donele su socijalnu i administrativnu revoluciju državi, ali ipak nisu postigle potpuni uspeh. U određenim segmentima, vlast je mogla samo da ublaži katastrofalne efekte krize – nezaposlenost je ostala na 16–20 odsto sve do početka programa vojnog naoružanja, a zatim ulaska u rat (kada se spustila na 1 odsto). Međutim, kako je decenija odmicala, ljudima jeste bilo sve bolje u materijalnom smislu, a duh nade se vratio u naciju koja je, s vremenom, osetila sve stabilniju atmosferu.

Artur Rotštajn, Džon Frederik iz Okruga Grant, Severna Dakota, pokazuje koliko bi pšenica izrasla da nije bilo suše, 1936, preuzeto sa shorpy

Artur Rotštajn: Džon Frederik iz Okruga Grant, Severna Dakota, pokazuje koliko bi pšenica izrasla da nije bilo suše, 1936, preuzeto sa shorpy

Fotografije koje su obelodanile lice velike depresije

Doroteja Lang, Ljudi bez posla pored polja graška, Kalifornija, 1939, preuzeto sa masters-of-photography.com

Doroteja Lang: Ljudi bez posla pored polja graška, Kalifornija, 1939, preuzeto sa masters-of-photography.com

U periodu između dva rata, američko društvo je želelo da sazna šta su Amerikanci, šta rade i šta mogu da rade, a jedna od značajnih vladinih agencija u pogledu kulture bila je Uprava za zaštitu farmi (FSA – Farm Securing Administration), osnovana 1935. godine. Sociolog Roj Strajker bio je imenovan za upravnika fotografske sekcije u okviru FSA i ovo je postao najambiciozniji i najveći dokumentarni kolektivni fotografski projekat koji je ikada organizovan u Sjedinjenim Državama. Glavna odgovornost FSA bila je sakupljanje vizuelnog materijala koji bi ilustrovao i podržao izveštaje o uslovima u poljoprivredi, a bavili su se gotovo isključivo „grupama sa niskim primanjima”, iako je prvobitni zadatak fotografa FSA bio da prikažu zaposlenu Ameriku i javnosti donesu slike radnika. Projekat je zamišljen kao „slikana dokumentacija naših ruralnih krajeva i ruralnih problema” i bio je neminovno propagandistički – fotografi su bili obučeni kakav stav da zauzmu prema temi i modelima. Učesnici projekta, među kojima su bili Doroteja Lang, Voker Evans, Rasel Li, Ben Šan, Artur Rotštajn, Merion Post Volkot i drugi, pravili su desetine fotografija svakog modela sve dok ne bi dobili izgled koji su tražili – izgled koji je potvrđivao njihove ideje o siromaštvu, izrabljivanju, dostojanstvu, ali i kompoziciji, svetlu i geometriji kadra.

Doroteja Lang, Kćerka iseljenog rudara uglja iz Tenesija. Žive u Američkom Rečnom kampu blizu Sakramenta, Kalifornija, 1936, preuzeto sa shorpy

Doroteja Lang: Kćerka iseljenog rudara iz Tenesija. Žive u Američkom Rečnom kampu blizu Sakramenta, Kalifornija, 1936, preuzeto sa shorpy

Ipak, fotografije ovih umetnika su poslužile kao svedočanstvo i autentični dokument vremena, kojima se otkrila istina i probudila svest naroda o teškoj situaciji sezonskih radnika i bezemljaša. Fotografije projekta FSA stigle su do Vašingtona i uticale su na to da se potraži pomoć za ove slojeve. U mnogim istorijama fotografije ova dela su dobila status slika koje su obelodanile lice velike depresije u Americi. Najpoznatije fotografije nastale u okviru FSA jesu one koje prikazuju sezonske radnike sa jugozapada zemlje, ljude u potrazi za poslom i na putu ka Kaliforniji, Floridi ili drugim plodnim državama, ljude koji su, zahvaljujući interesovanju pisaca i fotografa, postali neizostavni simboli američke depresije.

FSA/8b31000/8b318008b31864a.tif

Doroteja Lang: Petočlana porodica iz Misurija. “Bez para, beba bolesna, probem sa kolima”. Put U.S. 99 blizu Trejsija, Kalifornija, 1937, preuzeto sa shorpy

Plodovi gneva – roman ili svedočanstvo

Artur Rotštajn, Sušna oblast u Severnoj Dakoti. Porodica napušta sušom zahvaćenu farmu i kreće ka Oregonu ili Vašingtonu, 1936, preuzeto sa shorpy

Artur Rotštajn: Sušna oblast u Severnoj Dakoti. Porodica napušta sušom zahvaćenu farmu i kreće ka Oregonu ili Vašingtonu, 1936, preuzeto sa shorpy

Dokumentarnost nije bila karakteristična samo za fotografsku praksu. Tokom udara velike depresije u Americi umetnosti su se ujedinile kako bi otkrile zloupotrebe i nepravde u savremenom društvu. Na njihovom udaru bili su bankari i veliki posednici, nepismenost i beda u narodu, migracioni problemi radnika, rasni problem. Njihovi radovi su opisali nemaštinu i nevolju generacije američkog naroda u jednom od najtežih razdoblja ove države. Džon Stajnbek (1902–1968) je, u romanu Plodovi gneva iz 1939. godine, kroz priču porodice Džoud iz Oklahome, izneo strašne informacije o sudbini sezonskih radnika tokom velike krize u Americi tridesetih godina. Stajnbek je jedan od najznačajnijih američkih književnika, a zbog svojih „socijalnih romana” možda i najznačajniji pisac iz perioda velike depresije. Rođen u Kaliforniji, u delima je uglavnom obrađivao ovu oblast i ljude koji su u njoj živeli, a između semestara na Stanfordu se prehranjivao radeći kao nadničar po rančevima, fabrikama, putevima, gde je delio krov sa sezonskim radnicima, koji će kasnije postati junaci njegovih romana Plodovi gneva, U neizvesnoj bici, O miševima i ljudima

Od njihovog nastanka se o Plodovima gneva više raspravljalo kao o svedočanstvu, a manje kao o romanu. Kroz epopeju osiromašene farmerske porodice iz Oklahome, koja posle gubitka zemljišta kreće ka Kaliforniji u nadi da će tamo dobiti posao i zemlju, kroz opis sudbine ovih bezemljaša i njihovog života na putu i u kampovima, Štajnbek je skrenuo pažnju javnosti na veliko zlo upoznavši čitaoce sa socijalnom nepravdom svog doba, sa teskobama nadničara, sa ohološću velikih posednika zemlje i sa surovošću života tokom velike depresije.

Rasel Li, Dete migranata u porodičnim kolima, Oklahoma, 1939, preuzeto sa shorpy.com

Rasel Li: Dete migranata u porodičnim kolima, Oklahoma, 1939, preuzeto sa shorpy.com

Stajnbekovi likovi su ljudi gonjeni glađu i potrebom za poslom, ali i snovima o boljoj budućnosti. Svi oni maštaju o komadu zemlje od koga bi mogli živeti. Porodica Džoud je proterana traktorima sa svog zemljišta i primorana da krene put Kalifornije. Oni se pridružuju narodu na putu koji mili drumom, teretnjacima natovarenim osnovnim kućnim potrepštinama, dok je sve ostalo prodato i spaljeno. Ali, iako kreću puni nade, dvanaest članova porodice Džoud već na početku puta sreće ljude koji se iz Kalifornije vraćaju, ljude koji nisu našli posao, nisu nabavili zemlju, kojima su deca umrla od gladi i porodice se rasturile. Jedan od ovih ljudi im govori: „Idem natrag da crknem. Ali radije ću da umrem od gladi ovamo nego tamo.”

Karl Majdans, "Da smo prokleti da radimo za onoliko koliko plaćaju ljude ovde", Okrug Kritenden, Arkanzas, Berači pamuka na putu noseći sa sobom sve što poseduju na svetu, 1936, preuzeto sa shorpy

Karl Majdans: “Prokleti da smo da radimo za onoliko koliko ovde plaćaju ljude”, Okrug Kritenden, Arkanzas. Berači pamuka na putu noseći sa sobom sve što poseduju, 1936, preuzeto sa shorpy

Stigavši u Kaliforniju oni uviđaju koliko je situacija teška – život u nehumanim uslovima u Huvervilima, glad i očaj ljudi u kampovima, nedostatak posla, loše nadnice, strah sezonskih radnika pred nadolazećom zimom kada nema posla. Povrh svega, Stajbek beleži i mržnju koju stanovnici Kalifornije gaje prema doseljenicima: „Ti prokleti Okiei nemaju ni pameti ni osećanja. Oni nisu ljudi. Čovek ne bi živeo kao što oni žive. Čovek ne bi mogao da izdrži tu prljavštinu i bedu. Oni su jedva bolji od gorile.”

Uprkos svemu, porodica Džoud nastavlja svoj put, kroz različite kampove i poslove, usput gubeći članove, sve do potresne završnice romana. Ipak, tokom svog putovanja oni i sklapaju prijateljstva sa drugim porodicama koje je zadesila slična sudbina, bliska prijateljstva koja je samo ovakva oskudica mogla da proizvede. Stajnbek piše:

„Kola iseljenika gmizala su iz sporednih puteva na veliki međudržavni drum, i uzimala iseljenički put na zapad. U svetlosti dana hitali su kao stenice na zapad, a kad bi pao mrak skupljali su se kao stenice blizu krovova i voda. I zato što su bili usamljeni i smešni, jer su svi dolazili iz kraja tuge i poraza, i zato što su svi išli u nov, tajanstveni kraj, skupljali su se, razgovarali, delili život, hranu, i sve nade koje su polagali u novu zemlju.”

Rasel Li, Kamp sezonskih radnika blizu Praga, Oblast Linkoln, Oklahoma, 1939, preuzeto sa shorpy

Rasel Li: Kamp sezonskih radnika blizu Praga, Oblast Linkoln, Oklahoma, 1939, preuzeto sa shorpy

Život ili preživljavanje

Iz fotografija projekta FSA, o ovim ljudima saznajemo isto što je i Džon Stajnbek pisao – da su živeli na svojim farmama i da su im vetar i suša razorili imanja i jedini izvor prihoda; saznajemo da su mnoge porodice krenule na put u svojim natovarenim kolima, u potrazi za sezonskim poslom na plantažama voća, pamuka, graška; saznajemo kako su izgledali kampovi u kojima su živeli, kako su njihovi stanovnici bili obučeni. I saznajemo kako su se prvobitno stabilni elementi domaćeg života tada pretvarali u neobične ambijente pod vedrim nebom. Na ovakvim fotografijama ništa od predstavljenog ne upućuje na stabilnost doma, vec samo na očaj, tišinu i prašinu, svuda. Na svakoj fotografiji može se naći obilje podataka o siromaštvu i propadanju.

Artur Rotštajn, Porodica sezonskih radnika, Vašington, 1936, preuzeto sa shorpy.com

Artur Rotštajn: Porodica sezonskih radnika, Vašington, 1936, preuzeto sa shorpy.com

FSA/8b29000/8b297008b29748a.tif

Doroteja Lang: Ljudi žive u užasnom siromaštvu, Elm Grouv, Oklahoma, 1936, preuzeto sa shorpy

Jedan od poznatih simbola depresije tridesetih bila su naselja beskućnika u potrazi za poslom, koja su nicala na rubu gotovo svakog grada u Kaliforniji i koja su bila nazvana „Huvervili”, po predsedniku Huveru koji je insistirao da je poslovna klima i dalje dobra. Ova naselja bila su tema mnogih fotografija nastalih tokom tridesetih godina, pošto je većina ljudi tokom svojih migracija u njima boravila.

Stajnbek opisuje jedan od ovih Huvervila: „Ološki grad je ležao taman uz vodu; a kuće su bile šatre, i špilje obrasle korovom, šupe od hartije, velika hrpa olupina… svugde su se ta predgrađa zvala Hooverville. Čovek je razapeo svoj šator koliko je god mogao bliže vodi; ili ako nije imao svoga šatora, pošao bi na gradsko smetilište pa uzeo lepenke i sklepao sebi kućicu od hrapave hartije. A kada su pale kiše, kuća se istopila i voda ju je odnela… Nije bilo nikakvog reda u ovom logoru; male sive šatre, barake i krntije bile su raštrkane na sve strane… a kraj svakog staništa stajala je neka vrsta automobila.”

Ben Šan, Stanovnici Huvervila u blizini Sirklevila, Ohajo, 1938, preuzeto sa shorpy.com

Ben Šan: Stanovnici Huvervila u blizini Sirklevila, Ohajo, 1938, preuzeto sa shorpy.com

Bezvremeni simboli nevolje i očaja

Gotovo sve fotografije iz zbirke FSA prikazuju pojedince i porodice, obično predstavljene kao iznurene i usamljene u svom očaju, i njihove domove. Ipak, ovi ljudi nisu birani samo zbog svojih reprezentativnih kvaliteta koji su godili temi – pored toga što predstavljaju ikone siromaštva, oni, kroz krupne planove i individualne gestove, predstavlju i svoju posebnost i ljudskost. Time prevazilaze fotografiju kao isečak prostora i vremena, i postaju bezvremene predstave običnih ljudi koje je zadesila nevolja, simboli kraha koji može zadesiti svakoga i u svakom dobu.

Doroteja Lang, Majka, sezonska radnica, Kalifornija, 1936. – Originalni naziv bio je: Siromašni berači graška u Kaliforniji, tridesetdvogodišnja majka sedmoro dece. Februar 1936, preuzeto sa moma.org

Doroteja Lang: Majka, sezonska radnica, Kalifornija, 1936. – Originalni naziv bio je: Siromašni berači graška u Kaliforniji, tridesetdvogodišnja majka sedmoro dece. Februar 1936, preuzeto sa moma.org

Za kraj, treba istaći jednu od najpoznatijih slika depresije projekta FSA – fotografiju Majka, sezonska radnica Doroteje Lang, jedan od pet snimaka žene (beračice graška) i njene dece u šatoru, nastalih 1936. godine. Najpoznatija od ovih slika je ona na kojoj nema detalja pokućstva i šatora, već je samo, u krupnom planu, predstavljena žena koja sedi okružena svojom decom, sa gestom uzdignute ruke, zamišljena. Ova slika je u sebi posedovala sve što su urednici časopisa i tražili – fotografiju tragedije i bede, ali i otpora, predstavljenu u ženi koja ne poseduje gotovo ništa, ali uspeva da porodicu održi na okupu; univerzalni simbol siromaštva i opstanka. Trideset godina kasnije, Doroteja Lang je zabeležila da joj je žena rekla da ima 32 godine i ispričala joj je da su preživljavali hraneći se promrzlim povrćem sa okolnih njiva i pticama koje su deca ubijala, a da je upravo prodala gume sa svojih kola da bi kupila hranu. Iako je projekat FSA bio suštinski dokumentaran, oni su zapravo obezbeđivali slike za fotožurnalističku upotrebu, i ova fotografija je bila potpuno u skladu sa namerama Projekta.

Kao epilog: Stajnbekove reči

„I razbaštinjeni su nagrnuli na zapad – iz Kanzasa, Oklahome, Teksasa, Novog Meksika; iz Nevade i Arkanzasa, porodice, plemena, odgnani prašinom, prognani traktorima. Natovarena kola, karavani, beskućnici i gladnice, dvadeset hiljada i pedeset hiljada i stotinu hiljada i dvesta hiljada. Kuljali su preko planina, gladni neumorni – neumorni kao mravi, žudni nekoga rada – da dižu, da guraju, da valjaju, da lome, da seku – ma šta, da tegle svaki teret, samo da nađu hranu. Deca su gladna. Nemamo gde da živimo. … Tri stotine hiljada u Kaliforniji, a nailaze sve novi i novi. A u Kaliforniji drumovi sve vrve unezverenim ljudima što gamižu kao mravi, da vuku, da guraju, da dižu, da rade. Za svaki teret što ima da se digne – pet pari pruženih ruku; za svaki zalogaj hrane što može da se dobije – petoro otvorenih usta.”

Artur Rotštajn, Farmer i njegov sin hodaju kroz peščanu oluju. Okrug Simaron, Oklahoma, 1936, preuzeto sa arthurrothsteinarchive

Artur Rotštajn: Farmer i njegov sin hodaju kroz peščanu oluju. Okrug Simaron, Oklahoma, 1936, preuzeto sa arthurrothsteinarchive

Ben Šan, Na putu 40 u centralnom Ohaju, kombajn i taktor u pokretu, 1938, preuzeto sa shorpy

Ben Šan: Na putu 40 u centralnom Ohaju, kombajn i taktor u pokretu, 1938, preuzeto sa shorpy

Citati preuzeti iz: Džon Stajnbek, Plodovi gneva / preveli sa engleskog: Jovan Popović, Radoš Novaković; Slovo Ljubve, Beograd, 1977.
Tekst je, u malo drugačijem obliku, prvobitno objavljen na sajtu Punjeni paprikaš.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *