!Kokoške, vještice, domaćice: umjetnice o kojima niste učili u školi (I dio)

Primjećujete sumnjiv nedostatak X hromozoma u školskim udžbenicima istorije umjetnosti ili testovima opšteg znanja? Ne brinite brigu, !Kokoška je ispred vas i traži pravdu u novoj seriji tekstova. Ovo izdanje ne odgovara na pitanje „kako žene ne baš vične nagom poziranju mogu dospjeti u muzeje”, ali sadrži pomalo okultnog i istorije, jorgane, Naciste, i podosta plesa.

Uprkos obilju istorijskih primjera velikih umjetnica sa neprocenjivom ostavštinom, ovo polje se još uvek u velikoj mjeri smatra muškim domenom. Djela svih žena, bile one potencijalne genijalke i vizionarke svoga doba ili ne, svojevremeno su odreda odbacivana kao „amaterska – velike stvarateljke koje su dobile zasluženo priznanje dobile su ga ili dugo nakon smrti, ili su uspostavljanjem statusa za života postale izuzetak, a ne pravilo za funkcionisanje svijeta visoke umetnosti. Ovom prilikom se, stoga, nećemo fokusirati na opštepoznata imena poput Fride Kalo ili Marine Abramović, već ćemo se osvrnuti na neke od umjetnica koje je istorija nepravedno zaboravila ili o kojima se ređe govori.

Istraživanje i stiker feminističkog umjetničkog kolektiva Guerilla Girls za 2015, izvor The Guardian

Anđelika Kaufman – na muškoj teritoriji

Anđelika Kaufman – Autoportret, preuzeto sa wiki

U doba neoklasicizma žila kucavica slikarstva su bile istorijske teme koje su govorile o velikim ljudima i događajima sa namerom da posmatrače inspirišu i poduče – životi i smrti heroja trebalo je da pospeše emocije poput patriotizma, slave i sažaljenja. Ova umetnost bila je zasnovana na idealima antičke Grčke koja je smatrana kolevkom evropske kulture i civilizacije, a savet umetnicima je bio da kopiraju njihove forme. Kako su neoklasicističke teme suštinski muške jer su se bavile svetom heroja, u njima je retko bilo mesta za žene kao individue. Naime, one su uglavnom predstavljane kao inspiracija za neki podvig ili u scenama oplakivanja – iz slikarstva su nestale zavodnice i preljubnice, tako važne samo pola veka ranije. Kao nikada do tada, umetnost je postavila pozornicu za političke događaje – između ostalog, relativno potčinjavanje žena. Nakon perioda rokokoa, u kome je žena imala centralnu ulogu u umetnosti i kulturnom životu, u neoklasicizmu centralna figura postaje plemeniti, snažan, hrabar muškarac, dok je figura žene uglavnom skrajnuta ili pokorena.

Anđelika Kaufman (Angelica Kauffmann, 1741-1807) bila je izuzetno obrazovana žena 18. veka, govorila je nekoliko jezika, i bila podjednako talentovana za muziku i slikarstvo, iako se ipak opredelila za ovo drugo. Karijeru u umetnosti je počela uz oca koja je takođe bio slikar, radeći kao njegov pomoćnik. Stvarala je širom Italije i u Velikoj Britaniji, a u krugu prijatelja je imala mnoga velika imena tog perioda, poput Džošue Rejnoldsa, Mara, Getea. U svom slikarstvu, Kaufman se držala postulata neoklasicizma – njene slike uglavnom prikazuju istorijske događaje, postavljene u nedefinisanoj klasičnoj prošlosti u kojoj borave osobe u sandalama i tunikama. Ona sigurno nije bila među najboljim slikarima svog doba, ali njena dela su važan deo one grane neoklasicizma u kojoj je bilo manje strasti i heroizma, a u kojoj preovlađuju slike mirnije i sentimentalne atmosfere u kojima samo naslovi upućuju na dramu radnje.

Anđelika Kaufman – Venera podučava Helenu (da ode sa Parisom), preuzeto sa wiki

Za Kaufman se svakako ne može reći da je bila potisnuta od strane muških mislilaca i umetnika svog doba, jer je bila naširoko hvaljena zbog svog talenta i vrlo popularna. Ipak, ono što je osiguralo mesto na ovoj listi je njen izbor da se posveti istorijskom slikarstvu. Kao najcenjenija slikarska kategorija, ono je podrazumevalo opsežno znanje istorije, mitova, književnosti, kao i anatomije ljudskog tela. No, pohađanje časova anatomije, koji su podrazumevali i izučavanje muškog akta (jer kako predstaviti antičkog heroja ako ne golišavog), bilo je zabranjeno ženama, pa su se slikarke uglavnom držale portreta i pejzaža. Ali ne i Anđelika Kaufman – ona je čak i sa nedostatkom poznavanja anatomije ostala pri slikanju istorijskih tema, čime je ušla u (tada) mušku teritoriju i ostala u njoj do kraja života. Priličan podvig za ženu 18. veka!

Harijet Pauers – ropstvo i stvaralaštvo

Radovi Harijet Pauers, detaljnije informacije o motivima na sajtu muzeja, izvor wiki

Hariet Pauers, izvor

Pretežnu anonimnost za čak i okorjele ljubitelje umjetnosti iz perioda Američkog građanskog rata, Harijet Pauers (Harriet Powers, 1837-1910) duguje činjenici da je bila crna robinja koja se bavila izradom jorgana. Pauers je rođena u ropstvu u gradu Atens u državi Džordžiji, zbog čega je morala da radi i, za razliku od bjelkinja iz visokog staleža, nauči zanat. O izradi jorgana naučila je od majke i ironično, njen izuzetno nepogodan društveni položaj omogućio joj je bavljenje umjetnošću, pa je Pauers vijekovima poslije svog vremena zapamćena kao jedna od najvažnijih predstavnica afroameričke narodne umjetnosti. Na svojim radovima koristila je veliki broj religijskih simbola i motiva – biblijske priče i istorijske događaje predstavljala je na odvojenim panelima koristeći razne vrste tekstila, pamuka i vune. Trenutno, poznata su samo dva očuvana rada Harijet Pauers koja se čuvaju u Muzeju američke istorije u Vašingtonu i Muzeju lijepih umjetnosti u Bostonu.

Hilma af Klint  – prva slikarka apstrakcije?

Hilma af Klint u studiju, 1895,  The Guardian

Ako biste pitali Vasilija Kandinskog ko je autor prve apstraktne slike u istoriji, rekao bi vam da je to on i da je u pitanju slika iz 1911, koja je izgubljena, tačnije ostavljena u Rusiji tokom njegovog preseljenja u Njemačku 1921. Umjetnici kao Pit Mondrijan i František Kupka su svojevremeno polagali pravo na tu laskavu titulu, ali ono što nisu znali je da je švedska slikarka po imenu Hilma af Klint (1862–1944) naslikala svoju prvu apstraktnu sliku 1906. u Stokholmu – pet godina prije Kandinskog, što ga u startu diskvalifikuje iz „takmičenja.

Ruku na srce, teško da su pomenuti umjetnici to mogli znati, s obzirom na to da Af Klint i dalje nije opšte priznata kao pionirka apstrakcije i ostaje manje-više nepoznata široj javnosti. O Hilmi af Klint nećete čitati u uobičajenim istorijama umjetnosti, djelomično zbog njenog neskrivenog interesa za spiritualizam, teozofiju i okultno, ali i zbog njene odluke da joj se radovi prikažu tek 20 godina nakon smrti. Af Klint je strahovala da je javnost neće razumjeti za života, što je bila potpuno opravdana strepnja budući da je tek nedavno uvrštena u diskusiju unutar šireg konteksta modernizma ranog 20. vijeka.

Hilma af Klint – Pionir apstrakcije, 2013, Muzej moderne umjetnosti Stokholm

Hilma je uznemirujuća umjetnica. Pitamo se: šta to znači? Da li ponovo ispisujemo istoriju umjetnosti? Da li je možemo nazvati autsajderom? Da li uopšte može biti klasifikovana na bilo koji način? Hilma nije nikakav laik, ona je profesionalno obučena i talentovana slikarka koja se razumjela u boju i kompoziciju. Kreativnost je jača od istorije umjetnosti; Hilma je kao Leonardo – htjela je razumjeti ko smo mi kao ljudska bića u svemiru.

– Lea Dikerman, kuratorka MoMA-ine izložbe o Klimtovoj iz 2012. po imenu Stvaranje abstrakcije 1910-1925

Labud (Svanen) 1914 (lijevo) i Serija VII br. 5 (desno), hilmaafklint.se

Nakon preseljenja u Stokholm sa roditeljima i sestrom, Af Klint upisuje Akademiju likovnih umjetnosti gdje uči portretno i pejzažno slikarstvo. Ipak, ovo je bila sve samo ne konvencionalna odluka za to vrijeme – stokholmska je jedna od rijetkih evropskih akademija koja je tada primala žene. Na fakultetu počinje dvojako umjetničko djelovanje Hilme af Klint – radila je portrete, pejzaže i crteže biljaka po narudžbi kako bi finansirala svoje apstraktne slike. Tada upoznaje i Anu Kasel, jednu od četiri žene koje će sa Af Klint činiti kolektiv Pet (de Fem) i djeliti njene interese – zajedno eksperimentišu sa „automatskim crtanjem i pisanjem, i sprovode seanse sa duhovima za koje su smatrale da pokušavaju komunicirati pomoću slika.

Hilma af Klint – o cvjeću, mahovini i lišaju, privatna sveska iz 1919, žuta boja predstavlja muževnost, plava ženstvenost, ‘U’ duhovni svijet, a ‘W’ materiju izvor

Apstraktne slike Af Klintove bave se problematikom harmonije između spiritualnog i materijanog, dobra i zla, ženstvenog i muževnog, nauke i religije – ona komunicira svoje duhovne ideje i vjerovanja pomoću simbola i motiva. Iris Miler Vesterman, direktorica Muzeja moderne umjetnosti u Malmeu i autorka knjige o Hilmi af Klint, smatra da je ona bila za Švedsku ono što je Edvard Munk za Norvešku – ključna figura za razumjevanje stvaralačke tradicije i umjetničkog doprinosa cijele jedne nacije.

Barbara Morgan – (demonsko) oko za umjetničku fotografiju 

Barbara Morgan, autoportret sa Pinteresta

Ako guglate ime Barbare Morgan (1900–1992) dobićete rezultate koji se tiču njene poznatije imenjakinje, nastavnice i kasnije NASA-ine astronautkinje. Ovim putem urgiramo da obratite pažnju na Barbaru Morgan, fotografkinju i slikarku prvenstveno poznatu po fotografijama plesača. Rođena kao Barbara Bruks Džonson u Kanzasu i odrasla u Južnoj Kaliforniji, Morgan počinje umjetničko djelovanje kao studentkinja likovne akademije Univerziteta Kalifornije u Los Anđelesu (UCLA).

Le Korbizje u Njujorku, Barbara Morgan, 1946, izvor

1925. Barbara Bruks postaje Barbara Morgan udajom za fotografa časopisa Lajf Vilijard Morgana, i osim manje prepoznatljivog imena dobija i poznatijeg ali i priznatijeg supružnika. Ne samo to, već se i Morgan počinje baviti fotografijom nakom rođenja prvog djeteta, u pokušaju da uskladi majčinstvo i umjetničko djelovanje, te odustaje od slikarstva u korist fotografije koja ne zahtjeva višečasovnu posvećenost u toku dana, budući da je u mračnoj komori moguće raditi i noću. Barbara i Vilijard Morgan zajedno rade na fotografisanju moderne arhitekture, najviše sarađujući sa Frenk Lojd Rajtom i Ričardom Nojtrom.

1925. godine Barbara Morgan prisustvovala je izvođenju plesne kompanije Marte Graham i zainteresovala se za fotografisanje plesa po čemu će postati prepoznatljiva. Ona kaže:

Scenska izvođenja nisu adekvatna za sažimanje suštine plesa pomoću fotoaparata, jer je u tom slučaju moguće samo slučajno bilježenje. Za moju interpretaciju bilo je neophodno nanovo režirati, osvjetlititi i fotografski sintetisati suštinu apsolutnog plesnog iskustva.

Morgan o svom kreativnom procesu

Vilard Morgan i Model A Leica, spomenik u Benadelieru, Barbara Morgan , Hagerti muzej

Najvažnije za shvatanje fotografija Barbare Morgan jeste njena konstantna težnja za pomjeranjem granica medija i otkrivanjem novih načina za prenošenje fizičke i spiritualne energije plesa na celuloid. Eksperimentiše i sa „crtanjem svjetlom” i fotomontažom po uzoru na evropsku avangardu 40-ih godina 20. vijeka. Ipak, Morganovoj je uglavnom nepravedno uskraćeno priznanje za doprinos razvoju umjetničke fotografije američkog modernizma. Marta Grejam, koja će postati njena najvjernija saradnica i dugogodišnja prijateljica, kaže:

I kod naročito inspirisanih fotografa, rijetko je „demonsko oko” koje može ovjekovječiti trenutke plesa i pretvoriti ih u vanvremene geste. To sam našla u Barbari Morgan. … Za mene, Barbara otkriva unutrašnji predio plesačevog svijeta kroz svoju umjetnost.

Marta Grejam

Marta Grejam i Erik Hokins na Benington koledžu, Barbara Morgan 1938, Hagerti muzej

Eva Hese – tragika, absurd, postminimalizam

Eva Hesse ispred „Proširene ekspanzije“, 1969, Vitni muzej

Eva Hese, izvor Pinterest

Život Eve Hese (Eva Hesse, 1936-1970) bio je uveliko okarakterisan izazovima i dramatičnim prevratima koji priliče filmskom scenariju. Kao njemački Jevreji, roditelji Eve Hese su 1938. bili primorani da nju i sestru same pošalju u Holandiju. Heseovi potom odlaze u Njujork, gdje je nakon razvoda od supruga, majka Eve Hese počinila samoubistvo. U 33. godini Evi je dijagnostifikovan tumor na mozgu, od koga je i umrla, nakon samo godinu dana, 1970. Govorila je da život ne traje, a ni umjetnost, ali je u samo jednoj stavci bila u pravu, budući da je u samo deset godina djelovanja dala ključan doprinos postminimalnoj i feminističkoj umjetnosti 60-ih.

Umjetnost i rad i umjetnost i život su jako povezani – moj cijeli život je bio apsurdan. Sve što mi se desilo u životu bilo je ekstremno, od zdravlja, porodice, ekonomske situacije. Za mene, ključ je apsurd.

Hese upisuje akademiju umjetnosti univerziteta Jejl gdje studira pod mentorstvom Jozefa Albersa, jednog od važnih figura ranog apstraktnog slikarstva, prvenstveno geometrijske apstrakcije. Na njene slikarske radove uveliko je uticala MoMa-ina izložba Šesnaest Amerikanaca iz 1959, kuratorke Doroti Miler koja je uključivala radove Luiz Nevelson, Džaspera Džonsa i Elsvorda Kelija. Hese se 1962. udala za kipara Toma Dojla, sa kojim je radila u zajedničkom ateljeu u Njemačkoj, ali njihov je brak navodno patio pod pritiskom zahtjeva njihovih karijera, ali i izuzetno takmičarski nastrojenog odnosa.

„Bez naslova“ iz 1960, ulje na platnu; Izložba slika Eve Hese u Bruklinskom muzeju 2012,

 

Eva Hese, izvor nmwa.org

Dojl je bio već dobro poznat kipar, ali Eva Hese bila je svakim korakom odlučnija da ga nadmaši, u potpunosti odbijajući zahtjeve tadašnjih patrijarhalnih društvenih konvencija i bračnih uloga koje su one sugerisale. Nakon povratka iz Njemačke, počela je da radi sa odbačenim materijalima iz napuštene fabrike i kasnije i sa lateksom, platnom, plastikom, koncem i fiberglasom. Važna odlika njenih radova potalo je grupisanje formi u mreže, na grupe i strukture, jednostavne, ograničene palete boja, te monolitne skulpture. U svom radu Hese je odbijala uniformnost geometrijskog minimalizma; preferirajući organske, zaigrane, duhovite skulpture postavila je rane temelje postminimalizma.

Rad Eve Hese kritika smatra nepogrešivo feminističkim, ali bez eksplicitne političke agende ili ideološkog stava; ona je integrisala svoje ideje o rodu, te lična životna iskustva u radove. U pismu iz 1965. kaže da je „žena od početka u nepovoljnom položaju; nedostaje joj ubjeđenje da ima pravo na uspjeh“. Lično je odbila da okarakteriše svoj rad kao striktno feministički, ali napominjala da uspjeh u svijetu kojim dominiraju muškarci zahtjeva snagu i hrabrost, i 1970. savršeno sažela ideju naše serije tekstova: Vještina ne poznaje pol.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *