Priča o novom prezimenu – filozofija rejona i metamorfoze odrastanja

S nestrpljenjem smo iščekivali kada će se drugi deo „Napuljske tetralogije“ ušuškati na police domaćih knjižara. !Kokoška je prvom prilikom zgrabila nastavak i dalje vrlo čitanog romana „Moja genijalna prijateljica“ Elene Ferante i sa zadovoljstvom i euforijom možemo reći da se čekanje isplatilo.

Pre nego što obrazložimo zbog čega je Priča o novom prezimenu delo zbog kojeg vredi dobiti podočnjake od čitanja do kasno u noć, moramo da priznamo da još uvek ne možemo da kažemo ko stoji iza pseudonima Elena Ferante. Podsetimo se drskog članka Klaudija Gatija za list Il Sole 24 Ore u kojem je navodno otkrio pravi identitet autorke; potom, lažnih tvitova putem kojih je Feranteova navodno objavila svoje pravo ime. I pored svih ovih pokušaja njena izdavačka kuća opovrgla je sva govorkanja, a čitalačka publika svesno ignoriše činjenicu da je njihova omiljena autorka potencijalno razotkrivena. Što se nas tiče, spekulacije i lažna otkrića njenog identiteta ostavljamo po strani i momentalno se posvećujemo drugom od četiri romana iz najpoznatijeg ciklusa ove misteriozne književnice.

Priča o novom prezimenu nastavlja tamo gde se Moja genijalna prijateljica zaustavila: na venčanju Lile, Elenine najbolje drugarice, i Stefana Karačija, vlasnika delikatesne radnje. Prva knjiga nas je ostavila napetim i željnim odgovora: Šta se desilo sa Elenom nakon venčanja njene najbolje prijateljice? Da li je Lila konačno našla mir za svoje najbliže i za sebe? I, što je možda najvažnije: da li je njihovo prijateljstvo opstalo uprkos novim životnim ulogama? Lilino venčanje najavilo je vrtoglav preokret ne samo u njenom, već i u Eleninom životu.

Zamislimo da je ovo Iskija i da je ova devojka moderna verzija Lile. Nije teško, možemo mi to.

Obrazac kog se autorka i dalje drži jeste suprotnost Elenine i Liline ličnosti. Malo podsećanje: Elena je krotka, poslušna, oprezna i marljiva, dok je Lila buntovna, britkog jezika i uma i uvek spremna za rizik i avanturu. Barem do braka sa Stefanom. Međutim, ovu šemu autorka više ne ograničava samo na njihove karaktere, već i na njihove živote. Na početku dela, Lila uživa u bogatstvu svog muža – ima odeću po poslednjoj modi, luksuzan dom i muževljevu spremnost da ispuni svaki njen hir. Elena i čitav rejon Napulja tiho pate što nemaju tako sretan i bezbrižan život poput Lile. Za to vreme Elena popušta u školi i gubi status najbolje učenice u razredu, oseća duhovno i emotivno rastrojstvo, kao i veliki zaostatak u odnosu na svoju prijateljicu. Lila je ispunila očekivanja svoje porodice i rejona: udala se za dobrostojećeg mladića, ostalo je samo da postane majka. Kao što smo mogli videti u Mojoj genijalnoj prijateljici,  prijateljstvo glavnih junakinja prožeto je pritajenim međusobnim rivalstvom, koje ih na momente zbližava, pa udaljava; u ovom nastavku i dalje možemo da iskusimo to nadmetanje. Lilina prividna „nadmoć“ u odnosu na Elenu potrajaće sve dok prijateljice ne odu na prvo zajedničko letovanje na Iskiju, ostrvo u Napuljskom zalivu, gde će se Lila upustiti u vezu sa Ninom Saratoreom, Eleninom velikom ljubavlju, nakon čega će Elena krenuti uzlaznim putem u akademske krugove, dok će Lila izgubiti sve što je stekla udajom za Stefana. Ovaj prelazni trenutak Feranteova koristi za još jednu zamenu uloga između dve prijateljice. Elena završava gimnaziju, upisuje se na Univerzitet u Pizi i ubrzo nakon diplomiranja objavljuje svoj prvi roman. Lila silazi na samo dno društvene lestvice i biva vraćena u siromaštvo i nesigurnost iz kakve je potekla. Ni u Priči o novom prezimenu ne postoji trenutak u kojem su obe prijateljice istovremeno zadovoljne i sretne i stičemo utisak da njihovo nadmetanje neće uskoro dobiti konačan ishod. Međutim, nakon letovanja na Iskiji, Elena prekida svaki kontakt sa Lilom, kidajući time onu nevidljivu sponu koja ju je vezivala za nju i navodila je da bude bolja, ne u sopstvenim, nego u Lilinim očima. Elena je sada potpuno nezavisna od Lile, dok Lila pokušava da se izbori sa teškim radom i nemaštinom nadajući se bilo čijoj pomoći.

Palazzo alla Giornata, sedište rektorata Univerziteta u Pizi, gde Elena traći svoju mladost. Preuzeto sa: Università di Pisa

Priča o novom prezimenu razlikuje se od prvog dela „Napuljske tetralogije“ po tome što ne predstavlja više onu uljuljkanu sliku jednog detinjstva kakvu smo imali prilike da sretnemo u Mojoj genijalnoj prijateljici. Njen nastavak je mnogo realističniji, mračniji i često izrazito surov. Feranteova nam kroz priču Elene i Lile ne predstavlja samo živote dveju drugarica, već i Napulj između ’50-ih i ’60-ih godina, u kojem vladaju nasilje nad suprugama, kamoristi (članovi istoimene mafijaške organizacije poreklom upravo iz Napulja), beda i borba za opstanak sa jedne strane i trulo bogatstvo sa druge. Feranteova nam predstavlja filozofiju jednog rejona, gde je najbitniji cilj jedne devojke da nađe bogatog supruga i rodi mu zdravu i brojnu decu, a cilj mladića da obezbedi novac za svoju porodicu. Lila živi upravo po načelima svoje okoline, koja su u suštoj suprotnosti sa njenom prirodom: svakoga dana izložena je udarcima svog muža; ovo je u doba Lilinog i Eleninog odrastanja predstavljalo uobičajenu pojavu gotovo svakog domaćinstva i vid muževljeve kontrole i „privrženosti“ supruzi (on nju bije zato što je voli). Osim nasilja u porodici, tu su i ogovaranja porodice i nekadašnjih drugarica i neprestani pritisak da rodi dete. Elena, pak, boreći se za uspeh u školi i za prihvatanje svojih profesora i starijih, učenijih školskih drugara nesvesno postaje izopštenik grada – roditelji ne razumeju njena interesovanja, ne shvataju zbog čega se ona upisala na fakultet, njen roman-prvenac posmatraju isključivo kao dodatni izvor prihoda; njeni prijatelji ne obraćaju pažnju ni na šta osim na sopstvene porodične probleme i na pronalaženje idealnog posla i partnera. Koliko god se odupirali, ne možete da se otmete potrebi da stanete uz Elenu i da saspete poneku uvredu njenim sugrađanima. Što se Lile tiče, koliko god da vam ponekad proradi empatija i počnete da saosećate sa njom, ne možete a da ne pomislite da je na neki način to i zaslužila, budući da se protiv lične nesreće borila povređivanjem svih oko sebe, a ponajviše Elene.

Preuzeto sa: booka.in

Feranteova, pored toga što nam realističnim i opijajućim stilom prikazuje mentalitet jednog rejona, pruža nam i sve emotivne, unutrašnje, pa i fizičke preobražaje koje svako od nas proživljava prilikom prelaska iz bezbrižnosti detinjstva u svet odraslih. Kroz likove Elene i Lile, ali i njihovih prijatelja i porodice, pokazuje nam vrlo slikovito koliko odgovornosti i mudrih odluka iziskuje staranje o drugima, a najviše o sebi. Jedna od mana ovog dela je što autorka razvijajući narativ ne produbljuje osnovne motive iz prvog dela, najpre rivalstva između Elene i Lile, koje se svodi na novi niz situacija u kojima se prijateljice prećutno „takmiče“. Druga je što nas ponovo ostavlja sa gomilom otvorenih pitanja: Šta se desilo sa Lilom nakon što je ostavila Stefana? Da li je Elena postala cenjena autorka i profesorka? Da li se tokom narednih godina njihovo prijateljstvo ponovo učvrstilo?

Priča o novom prezimenu je objavljena i na srpskom jeziku u izdanju Booke, u okviru edicije Zapadno od Sunca. Dok ne budu prevedena i preostala dva nastavka „Napuljske tetralogije“, naoružajte se strpljenjem i pročitajte još pokoji put ovaj nastavak i njegovog prethodnika.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *