!Kokoškine osobe godine

Nekolicina nas je izabrala svoju osobu godine i napisala zašto misli da je baš ona zaslužila ovu titulu. Kriterijum koji smo koristili za izbor ovih ljudi je prost: „dunulo nam je”.

Kao i još jedan veliki magazin, Kultur!Kokoška je ove godine samopouzdano odlučila da proglasi osobe koje su obeležile 2016. Za razliku od tog drugog magazina koji ima razrađeni sistem po kome bira najuticajnije ljude po raznim kriterijumima, K!K to nema, ovi ljudi su ovde jer su prosto pojedincima iz redakcije obeležili godinu na nekakav način. Još jedna razlika u odnosu na Times je i to što mi volimo svoje čitaoce, pa ćemo i tebi, dragi čitaoče, dati priliku da izabereš osobu godine iz užeg izbora naših nominacija (prvih šest, poređanih bez ikakvog reda) i glasaš za nju na našoj Fejsbuk stranici.

Pre nego što krenemo sa nominacijama, vredi reći da Dejvid Bouvi nije nominovan jer je on osoba svake godine prošle i buduće. Nađite samo neke od razloga za ovaj status među ovom gomilicom članaka.

Bacimo se sada na nominacije!

1. Fantom iz Hercegovačke ulice

(nominovao Mladen Milanović)

Preuzeto sa njuz.net

Preuzeto sa njuz.net

Gaston Lero, Džerard Batler, Džoel Šumaher ili Endrju Lojd Veber? Jok bre! Ovaj fantom se ne skriva u pariškoj operi nego je dibidus fantom. O njemu ništa ne znamo sem da je kompletni idiot i da je njegov tajni talenat vraćanje nade u samostalno organizovanje većeg broja ljudi noću po Beogradu. Nije nam u saznanju: pol, seksualna orijentacija, vrsta, a bogami ni rod ili mesto prebivališta Fantoma iz Savamale.

On je kao Božić Bata koji nasilno uzurpira odžake klinčadije samo što ne donosi lizalice nego bagerima čisti prostor za neki tamo projekat nekih tamo gradskih vlasti. Koje nisu krive ni za šta. Niti su odgovorne za to što grupa maskiranih ljudi u dva ujutru opremljena teleskopskim palicama i baterijskim lampama (ovo isključuje Vlada Cepeša sa liste osumnjičenih) može bespravno da ugrožava bilo čiji fizički integritet ili nepovredivost imovine.

Vraćajući nam veru u mogućnost samostalnog organizovanja i obnavljanja svega što nam se ne svidi u bilo kom gradu na Balkanu, nominujemo Fantoma iz Hercegovačke za osobu 2016. godine.

Mi možemo sve, uz dovoljno jaku moć volje i rezervoar bagera.

Ko to ruši po Sava(Mali)?
U 2017. godini budi i ti kompletan idiot, vlast ti poručuje da je dozvoljeno imati snove.

2. Klinac iz Velesa

(nominovala Milica Naumoska)

Proteklu godinu obeležio je niz uznemiravajućih političkih dešavanja: rastućem užasu terorističkih napada i izbegličke krize u Evropi, te masovnim stradanjima u Siriji i drugim ratištima, pridružila se i dugoočekivana reakcija ksenofobne desnice. Bregzit i za mnoge Amerikance neočekivana izborna pobeda Donalda Trampa uzdrmali su temelja političkog poretka kako u ove dve zemlje tako i globalno, i uskomešali mnoge mudre glave koje sada panično pokušavaju da shvate gde je svet pošao naopako i šta sa time činiti. Jedan od krupnijih aktuelnih pojmova koji se naročito često pojavljuje u američkoj diskusiji o Trampu je „post-činjenično društvo.” Naime, ogromna količina i uticajnost izmišljenih vesti o predsedničkim kandidatima pokazala je da se nesaglediva količina informacije kojom nas Internet svakodnevno bombarduje udružila sa kolektivnim razočarenjem u vladajući sistem. Ugledne novinske i medijske kuće koje su se odvajkada mogle pohvaliti rigoroznim uređivačkim procesom i insistiranjem na proveri tačnosti podataka izgubile su poverenje velikog dela javnosti; umesto njima, ljudi su se okrenuli ne samo otvoreno propagandnim glasilima koja na rigoroznosti novinarstva „štede” nauštrb brzih klikova i skandaloznih naslova, već i sajtovima čiji stvaraoci otvoreno priznaju da svoj sadržaj naprosto – izmišljaju, i to ne zarad političkih ciljeva, već brze i lake zarade. Postalo je teško, a ponekad i gotovo nemoguće, saznati šta je istina; glave koje su nekada imale autoritet da prelome sporne slučajeve taj autoritet gube; a da stvari budu još gore, mnogima činjenice više nisu ni bitne.

Preuzeto sa ovog upitnog sajta: slavorum.org

Preuzeto sa ovog upitnog sajta: slavorum.org

Ono što ionako nerazumljivu, zamršenu situaciju diže na nivo bizarnosti dostojan pažnje Kultur!Kokoške je podatak da se jedan od centara razigrane industrije laži nalazi ni manje ni više nego u našem komšiluku, u makedonskom gradu Velesu. Tamošnji srednjoškolci suvereno vladaju grupicom sajtova izmišljenih novosti – uglavnom usmerenih ka konzervativcima i desnici – i na društvenim medijima postižu veću čitanost i cirkulaciju nego ugledne američke novine i televizije. Zahvaljujući amoralnom preduzetništvu svoje omladine, Veles je u protekloj godini doživeo omanji ekonomski preporod kada su kompjuterski pismeni srednjoškolci najednom krenuli zgrtati – zavisno od toga koga pitate – od osam do čak dvadeset sedam hiljada američkih $$$ mesečno, u sredini gde su plate standardno balkanske. Klubovi i kafići su preporođeni, adolescenti voze BMW-ove, a matorci su srećni što su dečaci orni i zaposleni. Naposletku, cure sada više vole štrebere nego napucane tipove, i to je srcu najbitnije.

„Prave vesti svi pišu, lažne su jedinstvene”, veli osamnaestogodišnji brat naš vardarski za Washington Post dok, kako dati bastion žurnalistike izveštava, zvecka bahato blještavim satom.

Osim što su originalne te tako potrošačima nude ekskluzivu, lažne vesti su i potpuno minimalan trošak za proizvođača: ne treba im stručan i odgovoran kadar koji će ih satima ili čak danima istraživati, proveravati, lektorisati. Lažne vesti su zapaljive, jeftine, i više nego dovoljno brze da zadovolje neutaživi tempo Interneta. Etički krajnje sumnjivo? Naravno. Ilegalno? Jok! A, dok traje složena i glavobolna intelektualna debata o tome da li Fejsbuk, kao glavni distributer proizvoda lažnih sajtova, ima moralno pravo da ih cenzuriše, Veles nastavlja da buja i partija.

I to vam je, štonokažu, kapitalizam.

S jedne strane, možda je šteta što nauke ove čudesne i društveno nadasve zdrave pojave nismo i mi skontali onomad kad smo osnivali onlajn magazin o kulturi, ni manje ni više.
S druge strane, lično je mišljenje ove !Kokoške da sistem koji može da zajebe klinčadija iz školskog primera pripizdine baš i nije neki sistem.

Klinčadija je pobedila svet. Klinčadija ne da titulu.

3. Lenard Koen

(nominovala Bojana Adamović)

 

Prethodna godina bila je nemilosrdna prema velikim umetnicima. „Trijumfalno” je započeta  smrću Dejvida Bouvija, a negde pri kraju, ostali smo bez još jedne legende. Ni slučajno nemojte pomisliti da su na našoj listi samo zbog toga što je ovo godina njihove smrti, jer su i Koen i Bouvi za sobom ostavili dva remek-dela, oproštajna albuma, svesni da je smrt na dohvat ruke. Black Star i You Want it Darker zaslužuju visoko mesto na listi najboljih ostvarenja 2016. godine.

Slučaj je hteo da još jednu od ličnosti sa naše liste, novopečenog nobelovca Boba Dilana, često upoređuju sa Koenom (kao najznačajnije predstavnike kantautorskog talasa sa kraja šezdesetih). Za razliku od Dilana, Koen nije doživeo Nobela, iako je pre albuma prvenca iz 1967. godine (Songs of Leonard Cohen), već iza sebe imao objavljene čak četiri zbirke poezije i dva romana. Pisanje pesama opisivao je kao mučan proces, koji je često trajao godinama (tako je Hallelujah nastajala čitavih pet).

Preuzeto sa: leonardcohen.com

Preuzeto sa: leonardcohen.com

Lenard Koen nikada nije odvajao poeziju od muzike. Sebe je prvenstveno doživljavao kao pesnika, a nikako kao muzičkog superstara. O tome kako zamišlja figuru pisca, govori i na stranicama dnevnika: „u kišnom mantilu, šešira nataknutog iznad izražajnih očiju,  prošao je kroz nepravdu, sa licem koje je odviše plemenito za osvetu, noću se šeta po mokrim bulevarima, prati ga odobravanje nebrojene publike… vole ga dve ili tri prelepe žene koje ga nikada neće imati.”

Može se reći da njegova biografija nije daleko od ove fantazije. Koenov život obeležila su lutanja, putovanja, borba sa dugogodišnjom depresijom, lepe žene i poroci. Pred publikom je otkrivao sve vrline i mane, bolno iskren, a često samoironičan i podsmešljiv prema sopstvenom padu. Najbolji primer je slika iz vremena boravka u zen manastiruteatralno pozira zagledan u nebesa „na vrh brda” u crnoj monaškoj odori i Najki patikama. Čak i u slučaju „popularnih problema” sveta koji je na rubu propasti, ironija, humor i telesna ljubav idu ruku pod ruku.

You Want it Darker je jedan od onih velikih albuma koji se retko sreću; to je brižljivo izgrađen album sa pažljivo odabranim redosledom pesama nalik na pesnički ciklus. Variraju teme umetnika koji se oprašta od publike, od svoje umetnosti (Leaving The Table, Traveling Light),  a i neke od najčešćih tema Koenove poezije: složen odnos čoveka i boga, telesnost naspram duhovnosti, i razne vrste ljubavi.

Veliki umetnici do samoga kraja ostaju dosledni sebi, iskreni pred publikom i delima koja iza njih ostaju. Da citiramo Koena:

Svaki umetnik koji ostane iskren prema sebi postaje i sam umetničko delo, zato što je to jedna od najtežih stvari za postići. Ako neko ima takav poziv, i marljivo  podredi sebe  porivima koje se jave, izgubiće mnogo toga, ali će i stvoriti sopstveni karakter.

4. Elena Ferante

(nominovala Anja Anđelković)

moja-genijalna-prijateljicaAutorka Napuljske tetralogije je u doba uberinformisanosti uspela da napiše četiri romana koja je zavoleo čitav svet, a da pritom ostane anonimna sve dok neki kreten nije odlučio da se bavi „istraživačkim novinarstvom”, navodno otkrije ko se krije iza pseudonima Elena Ferante i razbuca jednu od većih misterija u poslednje vreme. Ime ovog „novinara” nećemo pisati, kao što među ovim redovima nećete videti ni navodno pravo ime ove spisateljice. Zašto? Zato što nije važno.

Napolitanska tetralogije ostaje odlično štivo bez obzira na ime svoje autorke, isto kao što se ovi romani nimalo ne menjaju ako u njih krene da se učitava biografija autorke. Malo je nas čitalo „Moju genijalnu prijateljicu” i razmišljalo o tome koliko su realni opisi posleratne Italije, niti smo očekivali da u ovom romanu saznamo više o realnim detaljima tadašnjeg života. Čitali smo Feranteovu (i čitaćemo je još) jer u Napulj smešta ceo svet i, konačno, jer nam pruža odličnu priču koju želimo da čitamo.

Nakon tvrdnji novinarčića o pravom identitetu Feranteove na nekoliko svetskih jezika, okrivljavanja autorke da je lagala u intervjuima i čak optužbi da je trebalo da piše o svojoj pravoj majci koja je doživela Holokaust i zaslužila da njena priča bude ispričana, jedini odgovor dobili smo od izdavačke kuće koja je sve ovo naravno opovrgla. Feranteova je i pre ovih pokušaja u otkrivanju njenog identiteta rekla da će intervjue davati ali da ne garantuje da neće lagati jer želi da zaštiti svoj identitet. Ona je rizikovala čitanost svojih knjiga da bi sačuvala ono do čega je njoj stalo.

I danas, uprkos ovoj skorašnjoj aferi, ona uspeva da održi svoju anonimnost u smislu da odoleva pritisku da izađe pred javnost i krene da potpisuje primerke svojih knjiga pred redovima pažljivih čitalaca. Ona, takođe, i danas kada se od pisaca očekuje upravo otkrivanje svakog detalja života i kada više nego išta volimo da seciramo knjige i tražimo autobiografske momente u njima,  zadržava pažnju čitalaca ne otkrivajući se uopšte. Novinarčić je nije razotkrio, niti je uspeo da ubedi ljude da autorka koristi anonimnost kao marketinški trik. Nije ni pokrenuo svoju karijeru. Samo je ispao kreten koji je na sebe navukao mržnju maltene svih kojima je do Feranteove stalo. A šta je Feranteova uradila? Ona je prosto obrnula igricu.

5. Sve žene Tramp

(nominovala Mina Stanikić)

Preuzeto sa: ABC News

Preuzeto sa: ABC News

Ovo je jedna počasna i sasvim edukativna nominacija: naučite da razlikujete Ivanu od Ivanke, Melaniju od Tifani. Situacija je nešto manje komplikovana od one u Kardašijan-Dženerovih, ali ishod je isti, žene profitiraju. Iako se verovatno ništa kardinalno neće promeniti promenom predsednika SAD, !Kokoška iz svojih izvora saznaje da se tamo daleko preko okeana često može čuti „Svaka njemu čast, on je uspešan čovek. A uspešan čovek nam treba da vodi državu.”. Uspeh je lično merilo, ali definitivno individualni uspeh u biznisu ne garantuje uspeh u vođenju jedne čitave države. No, biće šta bude bilo, a ono što sada jeste stoji ovako: Melanija Tramp, uspela je da postane prva dama, pa sada očekujemo jednu autobiografsku knjigu pod naslovom Od Titove pionirke do američke prve dame ili evo da predložimo još jedan za američko tlo First There Was a Sugar Daddy, Now There Is Mr President. Melanija se našla na pravom mestu u pravo vreme, i time postala najbitnija od tri dosadašnje Donaldove žene.

Kažu da mi sa ovih prostora (računaćemo za ove potrebe Melanijino rodno Novo Mesto u „ove prostore”) imamo tendenciju da se često nađemo na pravom mestu u pravo vreme. To očigledno ne važi za Donaldovu prvu ženu Ivanu, rođenu Čehoslovakinju. Ipak, nije mala stvar biti prva žena Predsednika. Prva dama, prva žena… skoro pa isto. Ivanina i Donaldova ćerka je Ivanka, ujedno i prvo žensko dete Tramp. Pored toga što je (na mamu) model, Ivanka je usput i uspešna poslovna žena, TV voditeljka, spisateljica, a od skora postaje i politički angažovana i bitan govornik u tatinoj kampanji. I sve to do 35. godine života. Drugo žensko dete Tramp je potomak druge žene Tramp (Marle Mejpls, ali ona nije bila naročito bitna protekle godine). A to je Tifani. Tifani je u 2016. uspela da bude tema svakog četvrtog teksta TeenVogue-a, a koji su obično imali naslove poput „Sve što treba da znate o Tifani Tramp”. U njima obično nije pisalo mnogo toga, ali joj je bar pridodat epitet internet zvezde, a snimila je i neke pesme. Moglo je to i bolje, mogla se Tif ugledati malo više na Ivanku, ali mlada je još. Pred njom su četiri godine u kojima ćemo se verovatno iz internet zvezde preimenovati u pevačicu. Glumicu. Sve žene Tramp ulaze u Novu godinu sa velikim potencijalom za napredak. Šta će biti, vreme će pokazati.

6. Umberto Eko

(nominovala Mina Petrić)

eko

Preuzeto sa: Quill & Quire

U vreme kada su društvene nauke toliko marginalizovane kao danas potrebno je isticati, čitati i slaviti možda najmarkantniju figuru savremene scene humanističkih nauka – Umberta Eka. Za svojih 84 godina (koliko je imao kada je umro nesrećne 2016) toliko je toga postigao da se pitamo nije li vremenski okretač Roulingove ipak postojao i to u rukama ovog čoveka. Uostalom, u to je teško ne poverovati jednom kad se dođe u dodir sa delom njegove književnosti koja kao da daje direktan prenos srednjevekovnih crkvenih muljanja, tajnih društava, poimanja sveta i umetnosti i baca svetlo na ovaj „mračni“ period. Umberto Eko bio je, pazite sad – pisac, filozof, estetičar, semiolog, teoretičar književnosti, esejista, istoričar srednjeg veka, univerzitetski profesor i, uopšte uzev, nestvarno obrazovan čovek. Pored romana, od kojih su najčitaniji „Ime ruže“ i „Fukoovo klatno“, izdao je obilje teorijskih radova. Pokrenuo je dva časopisa, dobio veliki broj počasnih doktorata (jedan i od Univerziteta u Beogradu), uređivao kulturni program RAI-a i bio jedan od osnivača avangardnog umetničkog pokreta – Gruppo 63.

Posedovao je i ličnu biblioteku sa preko 50 000 naslova. Ako ste samo letimično pročitali prethodnu rečenicu savetujemo vas da se vratite na nju. Najviše je voleo da sakuplja knjige koje se bave lažima, izmišljenim jezicima, magijom, alhemijom. Bio je član „Italijanskog komiteta za istraživanje tvrdnji pseudonauka“ i bavio se proučavanjem kulture medija. Verovao je da je novinarstvo njegova politička dužnost, kako je sam rekao. Pisao je i knjige za decu. Ali to nije sve! Tečno je govorio nekoliko evropskih jezika, a predavao je na pet. Aha. Za sebe je rekao da se smatra ozbiljnim profesorom koji preko vikenda piše romane. Kao svoje literarne uzore navodi Džojsa i Borhesa (a koji modernista ne bi?). Njegove knjige pune su direktnih ili indireknih metatekstualnih referenci, toliko da se neki izdavači odlučuju na štampanje priručnika za razumevanje. Uprkos tome doživele su ogroman uspeh. Eko je postao superzvezda elitnih intelektualnih krugova kao i šireg kruga razne čitalačke publike. Svojim radom uvek je balansirao između ova dva sveta. Nijedan kulturni fenomen nije bio suviše trivijalan da bi ga on analizirao. „Nisam fundamentalista da kažem da nema razlike između Homera i Volt Diznija. Ali Miki Maus može da bude savršen na isti način kao japanski haiku.“ Čitao noću zato što je smatrao da je čitanje preveliko zadovoljstvo, a dan je rezervisan za eseje i rad. Jedina knjiga koju je želeo da napiše, a nije bila je – teorija komedije (napisao je Istoriju lepote i Istoriju ružnoće, ali je smatrao da je fenomen komedije mnogo kompleksniji od ova dva). Dao je bezbroj intervjua, a da je Eko i dalje živ imali bismo samo jedno pitanje za njega – „Gospodine Eko, kako se postaje Vi?”

Ovde kreću počasne nominacije. Dakle, za ove ljude nećete moći glasati, jebiga.

7. Leontina Vukojević – pesnikinja

(nominovao Igor Lazarević)

Godina iza nas ostaće upamćena kao poprište loše karme i rekordno velikog broja mrtvih zvijezda. Od ratova na Bliskom istoku do Tramp/Hilari tragikomedije koja je opasala svijet, izgleda da je svako malo ova istraumirana planeta držala dah iščekivajući novu katastrofu. U nečemu što izgleda kao uvod postapokaliptičnog romana, teško je naći momente istinske dječije radosti a da oni nisu bogato nafilovani cinizmom. Jedan od ovih dragih kamenja bila je Leontina Vukojević, šestogodišnjakinja iz Banjaluke i, očigledno, reinkarnacija Emili Bronte ili pak Bastera Kitona. Region je ostao oduševljen djevojčicinom hladnokrvnošću, manjkom straha od kamera i, očigledno, nadasve interesantnim performansom u vidu kratke pjesmice o prvačićima koju vam prenosimo u neizmijenjenom obliku.

Prvaci, prvaci,

dođite nam svi

u našu školu,

zabavite se,

svi prvaci, svi.

Međutim, ako mislite da je Leontina samo još jedan one-hit-wonder u nizu, prevarili ste se. Nedugo nakon debitantskog uspjeha naša djevojčica je dokazala kako se ne opterećuje mnjenjem publike i kritičara, hrabro se hvatajući u koštac sa dugo očekivanim nastavkom sage o prvačićima.

Prvaci dolaze u našu bugarsku školu*

da se zabave,

uče, nauče pesmice.

Igraju se na pauzi

kad završe užinu.

Tada se lijepo zabavljaju

dok nema roditelja,

i lijepo se zabavljaju

dok uče.

Ovaj drugi dio nam daje detaljniji uvid u svakodnevni život jednog prvačića, akcenat stavljajući na zabavu koja je bila lajtmotiv i pjesnikinjinog prvenca. Ona se dotiče i ideje roditelja, u ovom kontekstu autoriteta čije odsustvo olakšava zabavu. Između motiva učenja i zabave stavljen je znak jednakosti, što ukazuje na nezrelu, idealističku prirodu djevojčice. Očigledno je da se njen slobodni stil razvija i postaje kompleksniji dok Leontina hrabro eksperimentiše sa nekonvencionalnim stvaranjem poezije.

Leontina u zanosu; preuzeto sa: www.srpskacafe.com

Leontina u zanosu; preuzeto sa: www.srpskacafe.com

Iako je pred njom nesumnjivo zavidna karijera fristajl pjesnikinje, Leontina svoju budućnost ne vidi u sferi šoubiznisa. Ona želi da postane vozač autobusa koji pleše balet, uči ruski i engleski a trenutno pokušava da se odluči ko će joj biti prva simpatija – odluka koja će, složićete se, u velikoj mjeri uticati na njen dalji razvoj kao kreativca i intelektualca. Želimo joj uspješan početak školskog života i još mnogo pjesama kojima će uveseljavati Balkan. A pošto znamo da sve dobre stvari dolaze u trilogijama, bićemo tu da ispratimo njen umjetnički razvoj i u 2017.

*Škola „Georgi Stojkov Rakovski” u Banjaluci čije je obnavljanje nakon zemljotresa 1969. finansirala vlada Bugarske.

8. Bob Dilan

(nominovala Tisa Jukić)

Preuzeto sa: The Independent

Preuzeto sa: The Independent

Evo muzičara čije se ime ove godine vuklo po medijima ne zbog njegove smrti, već zbog njegovog života i dela (konačno!). Dodeljivanje ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost Bobu Dilanu bio je izuzetno riskantan potez Akademije, ali najveća kontroverza, rekli bismo, nije bilo pitanje kvaliteta njegovih stihova i njihove „zaslužnosti“ da stoje u rangu sa prozom Pamuka, Markeza, Kamija, Sartra itd, već da li je on uopšte bio kvalifikovan da se takmiči u ovoj kategoriji – budući da nije književnik, već kantautor. Da bismo ilustrovali nivo protesta koji je ovaj potez Akademije doneo sa sobom, navešćemo samo da je Irvin Velš (autor romana Trainspotting) nazvao nagradu „…iščupanom iz smrdljivih prostata senilnih, brbljivih hipija“.

Odmah pri objavljivanju vesti, izrodila se javna debata, jedna od najžučnijih u umetničkim krugovima već duže vreme. Pitanje koje je otvoreno jeste: u kom trenutku poezija postaje pesma? I da li jedna pop pesma ne može biti poezija, tj. književno delo? Da li su Dilanova dela muzika postavljena u reči, ili reči, izražene uz muziku? I da li je komitet imao pravo da tako brutalno i nemarno odstrani značaj muzike u Dilanovom stvaralaštvu (jer on ne izdaje zbirke poezije, on izdaje albume; jer on ne nastupa na večerima slem poezije, već na koncertima)? Konačno, svet je imao priliku i da čuje koje su bile intencije samog umetnika-kreatora – Šekspir, nažalost, nikada nije i neće dobiti priliku da se izjasni da li mu je drago što deca u školi čitaju njegove komade kao romane (potpuno odstranjujući njihovu scensku komponentu), ili smatra to potpuno besmislenim.

U ovom opšte-narodnom diskursu (jer su u njemu osim književnika i muzikologa, veselo, prilježno i strastveno učestovali i mediji i ostatak javnosti), naš omiljeni članak potekao je iz pera Aleksa Rosa, kolumniste koji je povukao paralele između Dilana (Jevreja – pacifiste odraslog šezdesetih godina XX veka) i kompozitora muzičkih drama Riharda Vagnera (anti-semitiste čije su nacionalističke i proto-nacističke ideologije znatno uticale na političke struje kasnog XIX veka u Evropi – sam Dilan ga je jednom nazvao „jednim od najvećih kriminalaca ikad“). Uprkos svim svojim razlikama, Vagner i Bob Dilan imaju jednu zajedničku stvar: činjenicu da obojica stvaraju umetnost koja se ne može raščlanjavati, ispitivati i analizirati po svojim pojedinačnim elementima, već se mora uvek (uvek uvek uvek!) posmatrati ucelo. Možda je najbolje bilo za Dilana da uradi ono što bi nesumnjivo Vagner (poznat po svojoj uvredljivosti i sposobnosti da prasne) uradio kada bi neko njegova dela odlučio da svede na domen poezije, odstranivši u potpunosti značaj muzike i drame: ljubazno poruči komitetu da se nosi u tri pičke materine, izađe iz prostorije sa srednjim prstom visoko u vazduhu, i zapali celu zgradu. Dilan je, međutim, svestan ili nesvestan istorijske težine koja se odjednom našla na njegovim sedamdeset-i-petogodišnjim (ne daj se, Dilane!) ramenima, odgovorio svojstveno svom introvertnom karakteru – dakle, nije odgovorio uopšte, izazivajući dalju kontroverzu, u kojoj su mediji naročito uživali. Sledila su natezanja između umetnika i establišmenta, ceremonija dodeljivanja nagrade kojoj Dilan nije prisustvovao, i time se afera Dilanovog Nobela završila, tiho, nategnuto, nezadovoljno, nedovršeno. Neizjašnjavanje umetnika po pitanju njegove nagrade, nedovoljno angažovanje Akademije u diskursu koji je sama kreirala, ostavilo je ovu viševekovnu debatu o odnosu reči i tona otvorenu za dalja preispitivanja, ali se sada Nobelov komitet i Bob Dilan mogu ponosno smatrati još jednom, najnovijom karikom u njenom dugom istorijskom lancu.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *