To je poremećeno…i smešno.

Od nekih morbidnih prizora se ježimo s razlogom, dok nas drugi primoravaju na grohot sličan Kruelinom kada uhvati dalmatinca.

Verovatno jedina smešna scena mučenja ikada. Osim možda kada se onoj ribi topi oko u filmu "Hostel". Ilaj Rot nema pojma. Preuzeto sa: http://www.fanpop.com/

Verovatno jedina smešna scena mučenja ikada. Osim možda kada se onoj ribi topi oko u filmu “Hostel”. Ilaj Rot nema pojma.
Preuzeto sa: http://www.fanpop.com/

Savremena kultura nam kroz pregršt krvavih prizora u knjigama, filmovima, reklamama, igricama i ostalim vidovima sadržaja kroz koje se provlači poručuje da je sasvim u redu smejati se smrti, odsecanju udova ili nanošenju bilo kakve druge vrste fizičkog bola drugom živom biću. Štaviše, odlika po kojoj se određeni stvaraoci današnjice ističu u odnosu na druge jeste sposobnost da izmuzu takve pojave i udare im sopstveni pečat. Retko ko neće umeti da prepozna tipičnu Tarantino filmsku scenu: eksplodirajuće šikljanje krvi uz veselu muziku i frazu protagoniste koja se kasnije štampa po majicama i novčanicima.

Nasuprot ovakvim tendencijama, još odavno postoji otpor prema „niskim“ sadržajima, u koje spada i prekomerno nasilje. U književnosti se u okviru klasične antičke drame većina smrti dešava ili iza zavese, ili uz poentiran jezički izraz lika na samrti. Smrt u tom kontekstu ima ulogu pokretača katarze, nikako izvora zabave. Takav otpor u današnje vreme ipak ima znatno manji odjek nego ranije. Ipak, i kao izvor zabave može da ima uticaj na finija, dublje nastanjena osećanja.

Koliko je duboka pojava da nas bol intrigira u pravcu komedije ili zabave, koliko se ona graniči sa sadizmom i da li je ukorenjena u ljudskoj prirodi ili nuspojava društva, pokušale su da prikažu brojne teorije. Velikim brojem njih pozabavio se Majkl Stivens, poznatiji kao Vsauce. Okosnica Stivensovih zaključaka bazira se na poreklu engleskog prideva „macabre“, koji potiče iz srednjeg veka i nekada je istovremeno imao konotaciju magijskih rituala i smrti. On nema precizan prevod na srpski, rečima poput „sablastan“ ili „jeziv“ nedostaje dimenzija skoro perverzne radoznalosti koju nosi original. Ali nešto jeste smešno ili zanimljivo kada neko doživi fizičku neprijatnost, odavno je tako. Samo, šta? I na kakav način?

Evolucija je u ljudski razum usadila potrebu da uči: um obrađuje informacije koje primamo preko čula i zatim smišlja pouku za sebe. Gledati nekog kako doživljava bol je u najmanju ruku čudan, ali svrsishodan osećaj – na podsvesnom nivou posmatramo šta je loše za nas, šta može da se desi ako ne pazimo, kako da izbegnemo ili umanjimo opasnost. Tako smo „primorani“ da ne odmaknemo pogled.

Ne treba zanemariti ni takozvanu „šok vrednost“ izvesnih prizora kojima stvaraoci primoravaju na razmišljanje o društveno neprihvatljivim temama. Mnogi komičari svoje nastupe zasnivaju na šalama o mrtvim bebama, leukemiji, hendikepiranim osobama. Ljudi znaju da nije u redu da se smeju, ali u tome i jeste poenta sadržaja.

U poistovećivanju sa vršiocem nasilja određen broj ličnosti nalazi ventil za sopstvene frustracije. Isterivanje „pravde“, makar i zasnovano na eskapizmu, vodi do olakšanja, zabave, šale na račun „negativca“.

Kroz analizu nekoliko poznatih fragmenata moderne kulture pokušaćemo da shvatimo takve fenomene.

Jadni Marvin

Već spomenuti Kventin Tarantino majstor je u banalizovanju povreda i smrtnih slučajeva i u komediju. Čuvena scena iz Petparačkih priča u kojoj protagonisti Vinsent i Džuls nakon krvavog obračuna vezanog za naplatu duga voze potpuno marginalnog lika i slučajno ga ubijaju najbolje potvrđuje tu tvrdnju. O likovima iz Petparačkih priča, čak i o onim bitnijima, ne znamo previše, a to nije ni tako strašno. Marvin, žrtva nesrećnog spleta okolosti koji prisustvuje opuštenom razgovoru Vinsenta i Džulsa, nema nikakvo mišljenje, što njegov tragični završetak čini…pa, simpatičnim. Humor je obučen u razgovor sa tonom prosečne epizode Toma i Džerija, samo zamislite da pištolji u crtaćima razbacuju mozak na sve strane.

Jecajuća Mirta

Kult Harija Potera je velikim delom zasnovan na šarenolikom čarobnjačkom svetu u kome originalnih likova skoro nikada ne manjka. U takvom moru patuljaka, sova, živih fotografija, letećih metli i skrivalica, Jecajuća Mirta izborila se za status jedne od najprepoznatljivijih pojava. Kao nedužna žrtva Toma Ridla iliti Onoga-Čije-Ime-Se-Ne-Izgovara, Mirta je osuđena da luta klonjom Hogvortsa u svom obličju duha od četrnaest navršenih godina. Konstantno plače i vrlo je osetljiva na bilo kakvu vrstu kritike, što je razumljivo, budući da je i u svetu živih imala zaista tragično postojanje. Možda Mirtin piskavi glas nije urnebesno smešan sâm po sebi, možda njen izgled ne izaziva kikote ili drži pažnju, ali jedna rečenica savršeno ilustruje njenu tragikomičnu draž:

Pivs me je toliko iznervirao da sam došla ovde i pokušala da se ubijem…onda sam shvatila da sam već mrtva

Nežni džin-mafijaš

Za one koje ne znaju, Entoni Soprano je protagonista serije Sopranovi i fiktivni mafijaški don koji se bori sa depresijom usled nedostatka majčinske ljubavi, a majka u jednom trenutku čak pokušava da naruči njegovo ubistvo. Kroz seanse sa psihijatrom saznajemo da je brižan otac i sposoban muž, ali i da redovno vara svoju ženu, laže na skoro patološkom nivou i muči ljude da bi živeo od toga. Pokojni Džejms Gandolfini je u Tonija Soprana izlio neverovatno jake emocije, pa on uprkos načinu života ostaje simpatičan i privlačan publici. Njegovi ispadi nasilja često su propraćeni skoro dečačkim smislom za šalu – u jednom trenutku, nakon što je obećao da će prestati da vređa svoju sestru pred zetom tokom bezbrižne partije monopola, počinje da peva pesmu o oralnom seksu s njom. Epilog tuče koja je usledila nećemo otkriti, ali komedije itekako ima, uz proste reči, bol i povređene egoe. Debeli Italijani i ljudi koji izazivaju strah u kostima dužnika za trenutak se pretvaraju u bebe.

Zašto je kosilica u kancelariji loša ideja

Ljudi sa Menhetna, serija o svetu američkih marketinških agencija tokom šezdesetih i sedamdesetih, protkana je promašenim životima i ljubavima, alkoholizmom i i melanholijom. Kada se Sterling-Kuper, firma u kojoj su zaposleni likovi koje pratimo nađe pred prodajom i transformacijom od strane britanskih vlasnika, postaje jasno da su otpuštanja neizbežna. Strah od gubljenja posla i promene hijerarhije, ipak, nestaje naglo, nakon što se žurka u čast novih vlasnika završava krvavo. Poneta atmosferom, jedna od sekretarica seda na kosilicu kompanije Džon Dir, ali nespretno prelazi preko noge budućeg britanskog koordinatora i organizatora zaposlenih. Ova nezgoda uništava njegovu karijeru, na taj način sprečavajući zamišljene promene. Nemci imaju reč za smejanje tuđoj nesreći – „Schadenfreude“, a upravo taj osećaj prostrujao je kroz sve „starosedeoce“ u agenciji.

Lui Lui Lui Luiii

Delimično autobiografska serija koja prati život komičara Luija Si Keja (Louie CK) živi od gorke samoironije i očajavanja. Nespretni, polućelavi, riđobradi junak pokušava da osmisli sastanak sa devojkom za koju je uveren da će ga odbiti, ali na putu do nje prisustvuje slučajnoj smrti i obezglavljivanju beskućnika na ulici. Ovaj događaj ga na trenutak transformiše u ljutitog egzistencijalistu, što se njegovoj pratilji toliko sviđa da odlučuje da ga poljubi. Smotanost i zbunjenost Luija isplivavaju na površinu kada otkriva kako je u njemu došlo do tako znatne promene i ponovo se vraća u oblik tužnog, ovozemaljskog luzera.

Češko i Svrabiša

U početku zamišljeni kao kritički osvrt na sadržaj koji se servira deci na televiziji, Češko i Svrabiša postali su neizostavni deo univerzuma „Simpsonova“ – zabava namenjena čitavoj porodici. U periodu pre cvetanja interneta retko gde je bilo moguće videti sakaćenje tetiva, vađenje očiju, spaljivanje ili živo sahranjivanje u crtanom namenjenom i maloletnim gledaocima. Češko i Svrabiša oduševljavaju čak i Lisu Simpson, najvećeg borca za prava životinja u Springfildu. Pored svoje brutalnosti, poznati su po aludiranju na literaturu, video igrice i filmove iz stvarnog sveta. Danas se ne stide onoga što jesu – parodija na društvo predstavljena kroz eksplozije nasilja, a uspeli su da se izbore za slavu i samostalnost u odnosu na svoje uzore – likove Toma i Džerija.

Saut Park

Brutalnost kojom tvorci serijala Saut Park Met Stoun i Trej Parker ispunjavaju skoro svaku napravljenu epizodu svojstven je samo njihovom humoru. Banalizujući ljudsku smrt, prosipanje organa, plastične operacije i slične događaje, gledaocima prenose svoje stavov o najrazličitijim društvenim problemima, iako u prvih nekoliko sezona to nije bio slučaj. „Napredovali smo, sada nasilje ima poentu“, rekao je jednom prilikom Stoun. Verovatno najupečatljivija scena koja može da se iskoristi kao primer za njegovu tvrdnju je epizoda u kojoj se nastavnik u osnovnoj školi odlučuje da promeni pol i postane žena. Nakon rečenice „Ovo je najprirodnija stvar na svetu“, počinje nemontirani, necenzurisani snimak operacije u kojoj se zaseca i odstranjuje penis. Ako možete da izdržite da ga pogledate, verovatno će Vam biti smešno.

Možda je bolje izbegavati nametanje konačnih zaključaka oko faktora koji mogu da izazovu smeh dok posmatramo morbidne prizore. U nekim od navedenih primera veliku ulogu imaju proizvoljnost trenutka, pesma koja gradi atmosferu ili neočekivani zaokret u navikama likova u pitanju. Istina verovatno leži prostrana između nagona, frustracije ili godišta posmatrača, mada nije izgledno da će ona ikada biti uočljiva i podložna analiziranju.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *