Stiglo je proleće, a s njim i pregršt novih albuma. Izdvajamo neke od najsvežijih!
Dobro došli u Preslušavanje, gde vam predstavljamo najnovije muzičke albume koje smatramo relevantnim.
Mart je bio veoma plodan mesec za nova izdanja i veliki broj nismo mogli da uvrstimo u ovomesečni izbor. Evo onih najzanimljivijih:
ALBUM MESECA
Iggy Pop
Post Pop Depression
Kao što i naziv sugeriše, ovaj album obavijen je izmaglicom melanholije. Iako snimljen sa (odličnim!) novim pratećim bendom, koji čine Džoš Homi (Queens of the Stone Age, Eagles of Death Metal, Desert Sessions, Them Crooked Vultures,…) na gitari i pratećim vokalima, multiinstrumentalista Din Fertita (QotSA, The Dead Weather) na basu i Met Helders (Arctic Monkeys) na bubnjevima, zvukom najviše podseća na berlinski period sa samog početka Popove solo karijere. To nikako ne znači da ovi muzičari nisu uneli savremeniji prizvuk, karakterističan za njihove glavne bendove; jednostavno previše poštuju Igijev autoritet. U svetlu nedavne smrti njegovog bliskog prijatelja i prvog producenta Dejvida Bouvija, kao i Popove izjave da će mu Post Pop Depression verovatno biti poslednji album, vraćanje svojevrsnim korenima ima smisla. Tako se u „American Valhalla“ mogu čuti odjeci „China Girl“, dok u najavnom singlu „Gardenia“ Igi gotovo da imitira Bouvija. Ostale pesme varijaju po sentimentu: „Chocolate Drops“ je sarkastična uprkos prvom utisku, „In the Lobby“ je neobična mešavina džeza i panka, „Paraguay“ neočekivano ubacuje špansku gitaru, dok bi „German Days“ mogla da se nađe i na nekom izdanju Queens of the Stone Age.
Post Pop Depression je introspektivna i hrabra ploča, inteligentna, ali nepretenciozna, tekstova direktnih i ogoljenih kao Igijev torzo na koncertima.
Damien Jurado
Visions of Us on the Land
Dejmijen Džurado se pojavio u drugoj polovini devedesetih, kao jedini singer-songwriter na sceni kojom je i dalje dominirao grandž. Varljivog izgleda, kao kakav drvoseča grubijan, stvarao je nežne, akustične žalopojke, a kako se indi folk razvijao, Džurado se lagano povlačio. Visions of Us on the Land je zapravo treći i poslednji deo serijala konceptualnih albuma, započet sa Maraqopa (2012), a nastavljen sa Brothers and Sisters of the Eternal Son (2014). Na njima pratimo dugačku odiseju bezimenog, otuđenog protagoniste (najverovatnije Džuradovog alter ega) kroz fiktivnu verziju SAD. Međutim, lenji slušaoci mogu da uživaju i u pojedinačnim pesmama, van konteksta. Neke od najlepših su „A.M. A.M.“, ljubavna pesma o izgubljenosti i „Orphans in the Key of E“, na tragu Simona & Garfunkela.
Underworld
Barbara Barbara, We Face a Shining Future
Pevač/tekstopisac/multiinstrumentalista Karl Hajd i producent Rik Smit čine ovaj duo koji je verovatno i dalje najpoznatiji široj publici po onoj pesmi iz Trejnspotinga. Prethodnih godina putevi su im bili prilično razdvojeni: Hajd je snimio solo album i dva istripovana projekta sa Brajanom Inom, a Smit je samostalno komponovao muziku za film Trans (takođe u režiji Denija Bojla, koji je snimio pomenuti Trejnspoting). Posle petogodišnje pauze imaju novo izdanje, koje deluje poludovršeno. Prva pesma, singl „I Exhale“, postavlja prepoznatljivu atmosferu rejva, koja se nastavlja na sledećim pesmama („If Rah“, „Low Burn“), premda u duhu devedesetih, nakon čega slede užasno dosadne filler-pesme, a tek završna „Nylon Strung“ vadi prosek.
Violent Femmes
We Can Do Anything
Prošlo je 33 godine od sada već legendarnog debija Violent Femmes, na kom su stvorili vrlo prepoznatljiv stil. Nekoliko promenjenih članova i razrešenih razmirica na stranu, činjenica da na novom albumu zvuče gotovo istovetno indikativna je za dve stvari: dobre stvari ne treba menjati, ali onda je nemoguće napredovati. Tekstovi pevača Gordona Ganoa i dalje su veseli i nezreli, a ukupan zvuk odlikuju mešavina folka i panka i deonice na akustičnom basu. Pesme poput „Holy Ghost“ i „Foothills“ bi se uklopile na bilo koje izdanje VF. Ističu se „I Could Be Anything“, u kojoj se kolju zmajevi, i „What You Really Mean“, najljubavnija pesma koju su ikad napisali (ili bar probali da napišu). Ostatak je uglavnom repriziranje recepta.
Kendrick Lamar
untitled unmastered.
Nakon prošlogodišnjeg trijumfalnog To Pimp a Butterfly Kendrik Lamar je izbacio zbirku nedovršenih pesama, kao projekat koji se ne može klasifikovati ni kao album, ni kao kompilacija, ni kao demo snimak, ali koji je svakako u duhu srodan TPAB – kao njegova fusnota ili dodatno poglavlje. Na neki način, untitled unmastered. deluje kao sušta suprotnost onome što je Kanje Vest prošlog meseca uradio sa The Life of Pablo: nema promocije, nema grandioznih izjava, nema pompe, čak nema ni naziva pesama, već su iskorišćeni datumi snimanja; samo muzika. Pozadinu čine džez, fank, soul („untitled 06 | 06.30.2014.“ ima sjajno gostovanje Cee-Lo Green-a), a tekstovi se i dalje pretežno bave crnom kulturom i problemima. Ako Kendrik u ograničenim uslovima uspeva da iskaže frustracije i pošalje ozbiljnu poruku, a da pritom ostane skroman i opušten, ne možemo ni da zamislimo šta će uraditi kad se nameri da „ozbiljno“ snimi nešto sledeće.
The Coral
Distance Inbetween
The Coral su jedan od onih bendova koji postaju sve manje popularni što su bolji. Sa novim gitaristom Polom Molojem (The Zutons) na novom albumu se malo udaljavaju od psihodeličnog roka koji je dominirao sjajnim The Butterfly House. „She Runs the River“ počiva na vokalnim harmonijama dostojnim jednih Crosby, Stills & Nash, „Chasing the Tail of a Dream“ vuče inspiraciju iz psihodelije sedamdesetih, a „Million Eyes“ je pod uticajem savremenog bluza. Produkcija je jednostavna i pokazuje da, kad svako zna svoj posao, nije potrebno nešto mnogo čačkati.
Kilo Kish
Reflections in Real Time
Lakiša Robinson na svom intimnom, iskrenom i ironičnom debiju peva i repuje o identitetu, porodici, nadimcima, traženju posla, društvu zavisnom od socijalnih mreža i drugim stvarima kojima se bave ljudi u ranim dvadesetim godinama. Preslatka jednominutna minijatura „Existential Crisis Hour!“ kondenzuje sve životne jadikovke uz pratnju picikato instrumentala (znate onu muzikicu kad uđete u building mode u starim The Sims). Većina pesama je napisana tako da se bar neko može pronaći u njima, a očigledna je i samostalna, nevešta produkcija. Doduše, možda je i to namerno, uzevši u obzir pesmu „Humans + Ants in Proportion (Unfinished)“ i trend objavljivanja „nedovršene“ muzike.
AURORA
All My Demons Greeting Me as a Friend
Devetnaestogodišnja Norvežanka Aurora Aksnes je neosporno tinejdžerka koja živi u XXI veku. Međutim, ona rešenja za emotivno-egzistencijalne probleme kroz koje svi prolazimo pronalazi u svetu koji postoji samo u snovima i bajkama, pevajući o Mesecu, krvi, vukovima, šumi, bežanju i letenju. Melodramatične teme pretvaraju se u bombastični (premda hladni) pop, skoro pa nevin, nimalo ciničan. Prethodno objavljeni singlovi „Runaway“ i „Running with the Wolves“ su osveženi novim aranžmanima, „Winter Bird“ je prožeta nordijskim folkom, „Murder Song (5, 4, 3, 2, 1)“ ima hitičan potencijal, a snažni refren „Conqueror“ evocira Florens Velč.
Gwen Stefani
This Is What the Truth Feels Like
Treći solo album pevačice No Doubt dolazi posle duže pauze i emotivnih turbulencija i zvuči prilično iskalkulisano. Nema više one „stare“, zabavne Gven i autorskog pečata koji je obeležavao dosadašnji rad. Gotovo sve pesme funkcionišu po sistemu „šta se sad sluša na zrelom mejnstrim popu“. Eventualni izuzetak je „Where Would I Be?“, ali i ona podseća na nešto što bi Lili Alen snimila još 2006. „Misery“ je zabavna pesma koja kopira stil CHVRCHES, „Me Without You“ je prosečna balada sa trip-hop matricom, „Naughty“ zvuči kao odbačena pesma Kristine Agilere, „Make Me Like You“ je tipičan radijski hit. Još jedan dokaz da je cena ostajanja aktuelnim u popu slušanje saveta producenata i odbacivanje sopstvene ličnosti. Prokleti karijeristi.
Primal Scream
Chaosmosis
Trebalo bi da je vreme Primal Scream prošlo, a ne da na svom 11. albumu podučavaju mlađe naraštaje kako se pravi muzika. Odlučujući se za populistički pristup (nakon industriala, trip-hopa i psihodelije) i uz goste poput HAIM („Trippin’ on Your Love“, „100% or Nothing“) i Skaj Feriere („Where the Light Gets In“) uspeli su da snime ploču koja bi mogla da bude interesantna i novim klincima, a da ipak ne izgubi dušu. Naravno, Chaosmosis nije ni prineti ozbiljnijim radovima PS, ali jeste vrlo svež.
Sunflower Bean – Human Ceremony
Mladi trio na svom debiju inspiraciju nalazi u Velvet Underground, Kraftwerk i The Smiths, ali i u MGMT, Real Estate i Tame Impala. Ipak, uspevaju da zvuče potpuno nonšalantno u svojim kompaktnim, energičnim i blago psihodeličnim indi-pop pesmama.
Nada Surf – You Know Who You Are
Neobavezan, ali uglancan gitarski pop. Sve je na svom mestu, ne zvuči usiljeno ili veštački. Međutim, ništa se i ne ističe naročito.
.
Ray Lamontagne – Ouroboros
Usmereniji i bogatiji uradak od prethodnog Supernova. Neočekivano, oseća se jak prizvuk Pink Floyd, kako u konceptu, tako i u produkciji, za koju je bio zadužen Džim Džejms iz My Morning Jacket (čiji su drugi članovi gostujući muzičari na albumu).
Frank Turner – Mittens EP
Nakon blago razočaravajućeg Positive Songs for Negative People ovaj EP kao razrada i nastavak istog predstavlja priliku da se Frenk Tarner malo „izvadi“. To čini prilično dobro; nove pesme podsećaju na stare radove, a i onih par balada su solidne.
Jeff Buckley – You and I
Još jedno u nizu posthumnih izdanja „izgubljenih snimaka“ zbog kojih se pitamo „dokle, bre, više“. Ova kolekcija se unekoliko razlikuje jer su osam od deset pesama akustične obrade Boba Dilana, The Smiths, Led Zeppelin, Sly & The Family Stone itd, uz dve originalne kompozicije: ranu verziju „Grace“ i snimljenu belešku za „Dream of You and I“. Simpatično.
Deep Sea Diver – Secrets
Džesika Dobson se svojim drugim albumom pod nadimkom Deep Sea Diver dokazuje kao jedna od najzanimljivijih gitaristkinja i pevačica na savremenoj indi sceni. Ona stvara pod jasnim uticajem Spoon i St. Vincent, kombinujući avangardni pop i rok.
My Gold Mask – Anxious Utopia
Vrlo prijatno iznenađenje. My Gold Mask napuštaju stari zvuk i eksperimentišu kombinovanjem đuskave elektronike sa goth rokom, istražujući gde to može da ih odvede. Neki od primera su „Forgive Again“, „Explode“ i „Gone Gone Gone“.
Jeremy Gara – Limn
Bubnjar Arcade Fire na svom prvom solo izdanju stvara „muzičke slike apstraktnih koncepata“. Bez tekstova, melodija i strukture. Dosadno i naporno. A bogami i pretenciozno.
.
Andrew Bird – Are You Serious
Nakon nekoliko mlakih i eksperimentalnih izdanja, Bird se vraća onome što provereno zna da radi, a to je kamerni, violinski folk-pop. Osim „Truth Lies Low“, lepa je i pesma „The New St. Jude“ koja podseća na Pola Sajmona.
.
Matt Corby – Telluric
Deset godina posle učestvovanja u australijskom „Idolu“, gde je besomučno obrađivao The Verve i Coldplay, i nekoliko bezveznih EP izdanja, imamo iznenađujuće impresivan debi LP – neo-soul začinjen džezom i suptilnom elektronikom. Na „Monday“ Korbi zvuči kao Džef Bakli digitalnog doba.
Soul Asylum – Change of Fortune
Originalni članovi ovog nekad interesantnog alternativnog rok benda su se lagano osipali godinama, sve dok pevač Dejv Pirner nije ostao jedini iz prvobitne postave. Novi album im je energičan, ali neusmeren i nezanimljiv.
.
Låpsley – Long Way Home
Minimalistična R&B elektronika pomalo nalik na Džesi Ver i Džejmsa Blejka. Među pesmama koje se ističu tu su „Hurt Me“, „Station“ i „Operator (He Doesn’t Call Me)“.
.
3 Doors Down – Us and the Night
Potpuno nepotreban, neoriginalan album benda koji godinama više nije relevantan. Čak i najverniji fanovi bi trebalo da primete da 3DD samo prežvakavaju iste rifove i tekstove. Očajno.
.
Birdy – Beautiful Lies
Jasmin van der Bogerde, poznatija kao Birdy, nastavlja svoj uspon na sceni alternativnog popa. Njen krhki glas je malo sazreo. Više nije ona klinka koja se proslavila (divnom!) obradom „Skinny Love“, ali i dalje je vrlo mlada. Samo još da se otrgne od „sigurnog terena“ klavirskih balada.