Igraj, nastupaj, uči, rasti, porasti

!Kokoška izveštava sa solunskog pozorišno-umetničkog fronta, sa konferencije PLAY PERFORM LEARN GROW (PPLG), iliti po naški igraj (se), nastupaj, uči, rasti, a mi teramo i dalje dok ne porastemo (a i onda). Uzgred, konfencija je održana od 13-15. aprila. U Solunu.

Kada čovečanstvo prihvati da nema ničeg novog ispod Sunca, radoznalo otvara prostor za igru, performans, učenje i razvoj. A radoznalost povlači istraživanje. Ili obrnuto – kako bilo, povlače se. Osnovni cilj PPLG konferencije bio je istraživanje potencijala kreativne zajednice, a to istraživanje okupilo je profesore (razne) i istraživače, psihologe i terapeute, socijalne radnike, lekare, umetnike, društvene aktiviste, izbeglice, migrante, lokalno stanovništvo, i sve ostale koji na ovom istorijskom raskršću traže nove i performativne načine rešavanja patnje, otuđenja i nasilja današnjice, u nadi da re-kreiracijom sopstvenog života izgrade nove vrste zajednica.

Artistički, ali ne i artificijelno, posvećeno i sveto – ludičko i angažovano i tako tri dana u rolerkosteru aktivnosti. Konferenciju su činili paneli, diskusije i radionice (program) koji su kroz performativne, teatarske i umetničke prakse nastojali da ispitaju polje reorganizacije egzistirajućih drušvenih uloga i odnosa. Osnovna teza čitave konferencije jeste uverenje da je budućnost u igri, a zasnovana je na činjenici da su aktuelni suvoparni sistemi lišeni svima svojstvene socijabilnosti i kreativnosti. PPLG i ljudi iza (i ispred) konferencije smatraju da kolektivna igra razvija socijabilnost i podstiče kreativnost koja rezultuje kreiranjem osećanja zajednice. !Kokoška će se ovom prilikom složiti sa ljudima iza (i ispred) PPLG. Ready, player?

Ready! Dakle, centralno mesto i nit koja spaja aktivnosti PPLG zauzima priča, mythos. Jeste, slažemo se, sve su priče ispričane, ali možda je upravo u tome njihova magija – u prepoznavanju poznate priče i povezivanju iste sa sopstvenim iskustvom. Bez obzira s kog su kraja planete, teško je ne primetiti da priče u sebi kriju bazične odnose među ljudima kakve svako poznaje, može da oseti i razume slušajući pripovedača. Vešt pripovedač postaje propovednik i pravi performer kada nam osvetli sve one naše nepoznate delove od kojih strahujemo.

pplg ružica anja tadić

Yioryos Yeoryitsoyiannis, vođa radionice levo, učesnici desno. Izvor: Džesika Lia

Na radionicama su kroz performans i pozorišni jezik promatrani upravo međuljudski odnosi, a oni su često uzimani iz mitološkog narativa, pa su tako učesnici na jednoj radionici na primeru Kerbera istraživali antagonizme sa kojima se suočava individua u želji da se ostvari. Tokom druge radionice, programa scenske konstelacije, ispitivala se mogućnost dijaloga u rešavanju međunarodnih sukoba: učesnici su dobijali uloge reprezenata društvenih grupa, konkretno civila i vojske. Promenom scenske konstelacije, ili narodski rečeno, promenom položaja na prostoru scene menjale su se i uloge u dijalogu. Shvatanjem svoje uloge i odgovornosti koje bi ona nosila u stvarnom životu ova isprva „samo” igra postaje ozbiljna, dok se simulacijom sila razjedinjanvanja (koje kako se čini rukovode ljudima još od postanja) stvara osećanje da ne postoje realne žrtve ili pobednici. To osećanje vodi prepoznavanju emocije kakve se javljaju u sukobima koji nas teraju da se zapitamo da li evolucija zapravo postoji (postoji, ali biće da dajemo mnoge nazadne primere). Kako su se uloge u igri delile nasumično, svako je dobio priliku da u okviru prilagođavanja na novonastale okolnosti promatra sopstvene moralne parametre i granice individualnog. Na kraju, ipak, mi smo, svako sam za sebe, oni koji donose odluku kojoj će se strani svojim ponašanjem prikloniti.

A to ko smo, očigledno nije samo ono što spolja postoji, mladi sociolozi Skreka Eleni i Kostidakis Todoris su u svojoj radionici postavili učesnike u poziciju da, osvetlivši ih samo jednim svetlom iz kontre, na suprotom zidu projektuju sopstvene senke čime se ispitivalo polje međusobne interakcije u kolektivu, lišavajući se predrasuda o telu koje zauzima samo površinski sloj onoga ko smo. Nije bitno da li !Kokoška ima perje ili ne, da li nosi jaja ili ne, bitno je šta !Kokoška misli i radi.

Svet posmatran kroz prizmu pozorišta, a upotrebom drama terapije, plejbek pozorišta, forum teatra, psihodroame, i drugih metoda je mogućnost za dijalog u kome obe strane nastupaju (perform) u sukobu (agonu). Svesni prisutnosti antagonizma širom sveta, krvavog kao u antičkim tragedijama (da se ne zavaravamo), okupljeni na PPLG konferenciji svojim delanjem pokušavaju da kreiraju prostor koji ga prevazilazi. Novonastali dijalog u tom prostoru možemo posmatrati kao odnos performera i recipijenta u kome se te uloge zapravo konstantno smenjuju i ne isključuju jer su oba pola osetljiva jedan na drugog kao plus i minus. U tom odnosu razvija se veza kojom stvaramo komplementarnu zajednicu na temeljima tolerancije, solidarnosti, empatije i negovanja autentičnosti svakog čoveka.

Ceremonija zajedničkog ispijanja čaja iz Sahare – radionica Mohameda Sulaimana Labata. Autorka teksta ispija čaj okrenuta leđima objektivu, u maslinasto zelenom džemperu. Živeli! Izvor: Džesika Lia

Bili bismo sebični prema budućnosti ako prihvatimo da nema ničeg novog ispod Sunca, jer ovaj trenutak sada je nešto novo i nikada ranije doživljeno za svakog od nas. Ova današnjica se tiče svih i možda poziv da prihvatimo igru, performans, učenje i razvoj jeste alternativa koja može da pruži potporu čovečanstvu da se pokrene iz blata. Šta bi bilo kada bi na granici i iza sebe svi ostavili svoje ideologije i prihvatili da vrhovno načelo bude performans otelotvoren u telu svakog od nas?

120 učesnika PPLG konferencije obavezalo se da u budućnosti propoveda o tome svojim radom. A time i da nešto u toj budućnosti promeni.

Autorka teksta: Ružica Anja Tadić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *