Kultur!Kokoškina Godina žena

!Kokoška predstavlja selekciju fenomenalnih autorki koje haraju njenim srcem i bibliotekom, i poziva sve zainteresovane bibliofile da 2017. godinu provedu čitajući sa njom.

Iako je godina 2017, žensko pismo i dalje nailazi, u najboljem slučaju, na prevrtanje očima i svođenje na „laku“ književnost. U najgorem, ako priđete svom ogledalu i triput kažete „književnica“, iz njega će nagrnuti skupina sitnih demona koji vitlaju vilama i bakljama i svi do jednog začudno liče na kakvog kolumnistu Politike. Od jedanaest kandidata u užem izboru za ovogodišnju NIN-ovu nagradu, samo su tri žene, i ne biste morali mnogo da se pretrgnete da biste našli posve stvarne muškarce koji začudno liče na kakvog kolumnistu Politike, a koji bi vas bez sve šale ubeđivali da je takvo stanje stvari posledica toga da žene naprosto ne pišu dovoljno dobro. Školski program, kojim tek mestimično provejava melanholični dvojac Sekulić-Maksimović, nudi još mračniju sliku stvarnosti.

S druge strane, godina je ipak 2017, i deluje suvišno govoriti o tome koliko je smešno gurati iskustvo 50% čovečanstva u zasebnu i skrajnutu kategoriju, dok predstavnici druge polovine gotovo monopolistički haraju autoputem univerzalno-čovečanskog. Stoga, ako vam je malo (ili čak više nego malo) dosadilo da čitate još jedan u nizu romana u kome se žene pojavljuju tek marginalno, kao fatalne zavodnice, zagonetne prosvetiteljke muških protagonista, ljubavnice ili mame, možda je pravo vreme za malo raznovrsnog, a vrsnog književnog kvaliteta.

Tim povodom, !Kokoška predstavlja selekciju fenomenalnih autorki koje haraju njenim srcem i bibliotekom, i poziva sve zainteresovane bibliofile da 2017. godinu provedu čitajući sa njom. Svakom od navedenih dela posvetićemo po jedno uzbudljivo i interaktivno književno veče u beogradskoj galeriji-klubu Polet. Želimo vam prijatno i ushitno čitalačko iskustvo, a za ažurne vesti o povezanim događajima pratite našu fejsbuk stranicu.

Nazdravlje!

JANUAR: Svetlana Aleksijevič, Černobiljska molitva

aleksijevic-cm

Laguna, 2016.

Čitanje (relativno) svežih Nobelovaca nikada nije lepše nego kada nude susret sa nečim novim; a, premda Aleksijevičeva u svom karakterističnom žanru piše već decenijama, tek je ova prestižna nagrada pokrenula debatu oko toga da li ona stvara „kolektivni roman,“ „emotivnu istoriju“, ili pak „puku“ žurnalistiku. Iako se njena proza sastoji iz mreže stvarnih intervjua i svedočanstava običnih ljudi koji su proživeli velike istorijske događaje, sama Aleksijevičeva sebe smatra književnicom. S obzirom na umetničku slobodu sa kojom tretira glasove svojih ispitanika, menjajući, dodajući i izostavljajući detalje u svakom izdanju iste knjige, etiketa non-fiction koja joj se često daje na Zapadu u najmanju ruku je upitna.

Černobiljska molitva, odnedavno dostupna u izdanju Lagune, nudi uverljiv hor glasova ljudi suočenih sa do tada nepoznatom katastrofom užasavajućih razmera. Od udovica vatrogasaca, preko beloruskih seljaka očajnih zbog izgubljenih domova, do dece koja deceniju nakon eksplozije nuklearnog reaktora umiru od raka, svedočenja ovih ljudi govore o trajnim ožiljcima kobnog proleća 1986. koje ih je zauvek obeležilo kao „černobiljske ljude“, predmete sažaljenja, straha, i grubih viceva o radijaciji. Naposletku, mnogobrojna podsećanja na nemar i surovost sovjetskog rukovodstva i birokratije prikazuju Černobilj i kao prelomnu tačku za Sovjetski Savez koja je ogolila sve slabosti imperije i ubrzala njen neminovan krah. Glasovi koji dopiru iz romana toliko su uverljivi, a njihov bol toliko iskren, da je lako saživeti se sa njima; međutim, ne treba zaboraviti da ispitanici čije reči Aleksijevič uzima za osnovu umetničkom intervencijom postaju likovi, a njihove stvarnosti rastumačene priče.

FEBRUAR: Alis Manro, Bekstvo

Untitled-1

Agora, 2006.

Manroova je još jedna Nobelovka, najpoznatija po svojim kratkim pričama, pa su je čak i pametni ljudi iz komiteta za dodelu ove prestižne nagrade nazvali „majstorom moderne kratke priče“. Ako spadate među one koji tvrde da kratke priče nisu toliko uzbudljive jer biste i vi to mogli, uzmite bilo koju od Manroinih priča da vas razuvere i zapitajte se nad sobom i svojim stavovima. Ukoliko, ipak, spadate među nas koji se neizmerno divimo formi, uživaćete u Manroinom majstorstvu i želećete još.

Manroova se u svojim pričama uglavnom bavi životima žena, majki, ćerki, rođaka, studentkinja, negovateljica. Žena svih uzrasta i svih profila. Tako je i u Bekstvu, zbirci od osam priča od kojih tri dele glavnu junakinju, Džulijet, ćerku, studentkinju klasičnih nauka, majku otuđene ćerke, i navodno nevinu preljubnicu. Ostale junakinje jednako su slojevite kao Džulijet i sve su zarobljene, da li u spletu loših okolnosti, prošlosti ili nategnutim vezama, i pokušavaju da pobegnu. Manro priče ovih žena prenosi jezikom koji odbija da bude „lep“, u njenim izrazima nema sentimentalnosti čak ni kada se junakinje prisećaju svoje prošlosti. Ona samo pripoveda, nekad do nezamislivih detalja, i pušta da vas priča odvede tamo gde u tom trenutku treba da budete, a u februaru treba da budete u Poletu učestvujući u radionici o ovoj odličnoj zbirci.

MART: Marđan Satrapi, Persepolis

persepolis-fk

Fabrika knjiga, 2006-2008.

Marđan Satrapi, autorka stripa Persepolis i istoimenog dugometražnog animiranog filma, ženskinja je po !Kokošinoj mjeri – multitalentovana spisateljica i ilustratorka u Persepolisu govori o vlastitome iskustvu odrastanja u Iranu tokom Islamske revolucije, ali ga ne naziva autobiografijom jer je smatra najpogodnijom za objavljivanje porodici da je mrzite bez da im to lično kažete. To očigledno nije njena namjera; naime, Satrapijeva odrasta u liberalnoj porodici sa roditeljima koji kod nje razvijaju kritičko mišljenje i intelektualnu radoznalost, što će uticati na rano formiranje njezine ličnosti i načina razmišljanja koja će biti u izuzetnom konfliktu sa novopečenom intelektualnom klimom Islamske republike.

Mala Marđan, glavna junakinja i naratorka stripa, tvrdoglava je i svojeglava, ali i izuzetno inteligentna djevojčica, a kasnije i mlada žena bez dlake na jeziku, koja ne prihvata nove društvene standarde, koje smatra opresivnim prema ženama. Strip prati njeno školovanje u Austriji, povratak u domovinu i konačnu selidbu u Francusku, dok „Marđi“ pokušava da definiše svoj identitet na oprečju različitih kultura kojima nikada ne pripada u potpunosti. Ilustrovan u cjelosti bez korišćenja boje, Persepolis je vizuelno stimulativno i inteligentno, duhovito i poučno štivo koje tjera na razmišljanje i empatiju.

APRIL: Ursula LeGvin, Leva ruka tame

ursula-lrt

Solaris, 2003.

Naučna fantastika kao žanr služi piscima i čitaocima da zamisle budućnost u kojoj su problemi čovečanstva rešeni ili pak potpuno preovladali. Iako se prvenstvo ovog žanra pogrešno pripisuje muškom polu, ako volite SF ne možete zaobići Ursulu LeGvin – uz Klarka, Dika, Asimova i Herberta, ona je jednako uticala na oblikovanje žanra kakvim ga danas poznajemo.

Leva ruka tame, za koju je Ursula dobila i Hjugo nagradu za najbolji roman, izašla je 1969. godine, u jeku seksualne revolucije i drugog talasa feminizma, i smatra se jednim od najvažnijih dela naučne fantastike. Glava tema ovog dela je efekat roda i pola na kulturu i društvo. Priča prati međuzvezdanog diplomatu sa zadatkom da ubedi getenjane da se pridruže labavoj galaktičkoj konfederaciji Ekumen. Svet na planeti Zima se suštinski razlikuje od njegovog; naime, getenjani su prilično fleksibilni što se polova tiče. Oni su ambiseksualni. Nemaju dominantne polne odlike, izuzev tokom nekoliko „plodnih“ dana u mesecu, pa čak ni tada ne utiču na izbor sopstvenog pola, niti im je to bitno. Naš diplomata muči muke sa razumevanjem ovakvog sistema, sobzirom da je došao iz sveta u kome su rodne uloge ključ uređenog društva, nemoćan je da prihvati da rodne razlike nemaju uticaja, niti da shvati nepisana pravila njihove kulture, te strahuje od izdaje, prevare i političke manipulacije. Ipak, on se bori protiv svojih predrasuda i pokušava da prihvati njihovu različitost.

MAJ: Margaret Atvud, Sluškinjina priča

atvud-sluskinjina-prica

Laguna, 2006.

Nasuprot uvreženom javnom mnjenju, Orvel i Haksli nisu jedini ljudi kojima su valjani distopijski romani išli od ruke. Sluškinjina priča je potresna i uznemirujuća priča o ženi zarobljenoj u novoosnovanoj, radikalno hrišćanskoj državi Gilead, nastaloj na smutno određenom području nekadašnjih Sjedinjenih država. Protagonistkinja i pripovedačica Fredovica proživljava svakodnevicu reproduktivne robinje sećajući se nekadašnje slobodne prošlosti.

Valja napomenuti da, da je do ličnog ukusa, !Kokoška bi daleko srdačnije preporučila svežiju Atvudinu postapokalipsu, Antilopu i kosača, koja je samo prva (premda i najbolja) knjiga u sveukupno sjajnoj Maddaddam trilogiji. Sluškinjinu priču, međutim, osim neosporne odličnosti krasi i status ustoličenog savremenog klasika, a na vreme za majsko radovanje uveliko će stići i TV serija u produkciji Hulu, u kojoj glavnu ulogu igra zvezda serije Ljudi sa Menhetna (Mad Men), Elizabet Mos.

JUN: Dubravka Ugrešić, Baba Jaga je snijela jaje

ugresic

Geopoetika, 2008.

U principu, ako još niste čitali Dubravku Ugrešić, apsurdno je čekati jun mesec. Zgrabite jaknu, i iz ovih stopa jurnite u biblioteku ili knjižaru. Čitajte ovaj tekst na telefonu dok trčite. Trčite brzo; valja i biti fit.

Baba Jaga je snijela jaje je triptih u kome motiv slovenske sveveštice Baba Jage povezuje: priču o putovanju lika umorne spisateljice u Bugarsku; priču o tri postarije žene koje namah rešavaju da se iz Zagreba odaju put češke banje; i izmaštani dopis etnološkinje u kome ona sumira „istraživanje“ o raznovrsnim mitskim pojavama Baba Jage. Najboljeg dela romana nema, sjajno je sve; začudne žene koje uveliko stare ili su već ostarele nažalost su retko u fokusu književnih narativa, i Baba Jaga ne samo da popunjava ovu prazninu, već i ukazuje na to koliko je to popunjavanje neophodno.

 JUL: Lamija Begagić, U Zoni

begagic

Fabrika knjiga, 2016.

Najbolja književna produkcija onoga što se od milošte naziva „ovim regionom“ vazda je bila bosanski posao, i aktuelna generacija mladih autora ne propušta priliku da to dokaže. Nakon dve odlične zbirke kratkih priča i zapažene kritičarske karijere, Lamija Begagić je 2016. godinu završila i svojim prvim romanom. Premda se U Zoni nominalno bavi porodicom, to nije porodica samo u smislu krvnih veza – definicija koja govori sve najbolje o autorkinom LGBT i feminističkom aktivizmu. Lucidan, minimalističan i snažan prozni glas Begagićeve uliva preko potreban optimizam glede književne budućnosti naškoga jezika, te !Kokoška daje toplu preporuku kako za njen roman, tako i za prethodne radove.

.

AVGUST: Laura Eskivel, Kao voda za čokoladu

voda-za-cokoladu

Prosveta, 1996.

Čedo Laure Eskivel leškari prilično ugodno u žanrovskom prostoru između ljubića i kuvara, i iz tipične „ženskosti“ oba žanra izvlači apsolutni maksimum. Nema smisla očekivati sofisticirani zaplet i filozofsku poentu; premda se dotiče i istorijskih problema, i komplikovanih porodičnih odnosa, Eskivel ni u šta ne zalazi naročito duboko. Rasplet je sladunjav i, kako već biva, predvidiv – na osnovu ove informacije probajte da ga pogodite već od prvog poglavlja, pa javite kako ste prošli. Nagrade uspešnim prorocima ne nudimo jer nismo bogati kao Krez.

Uprkos svemu tome, Kao voda za čokoladu je vraški dobro čitalačko iskustvo, u dobroj meri zbog svoje senzualne opsesije ukusima i mirisima protagonistkinjine kujne. Ponesite ga na plažu, opustite se, i uživajte u dodiru sa meksičkom kulturom i kulinarijom. Uz to je malko i seksi, što vazda dobro dođe.

SEPTEMBAR: Čimamanda Ngozi Adiči, Amerikana

amerikana

Laguna, 2014.

Nigerijska spisateljica Čimamanda Ngozi Adiči skreće na sebe pažnju 2012. zahvaljujući eseju Svi trebamo biti feministi, ali status pečati istoimenim TED govorom koji Bijonse sempluje na svom albumu, dajući tako Adičijevoj globalnu platformu za diskutovanje ideja kojima se bavi njeno književno stvaralaštvo, poput definicije feminizma u savremenom društvu, rase, kulture i diskriminacije. Iako se ne smatra pobornicom pop feminizma tipičnog za Bijonse, Adičijeva analizira imigrantsko iskustvo i status žene, kako u afričkom tako i u američkom društvu, otkrivajući da se oni ponekad  i ne razlikuju previše.

U svom romanu Amerikana, Adičijeva koristi ljubavnu priču kao okvir za ozbiljnu analizu globalizovanog društva – njeni protagonisti prekidaju svoju srednjoškolsku romansu nakon što Ifemalu odlazi u SAD na studije, a Obinze pokušava da joj se pridruži na sve moguće načine, ali otkriva da je američko iskustvo daleko od univerzalnog. Amerikana se u jednakoj mjeri bavi istorijom, rasizmom, rodnim i nacionalnim identitetom, što ovaj roman čini univerzalno dopadljivim čitalačkim iskustvom.

OKTOBAR: Anđela Karter, Krvava odaja

krvava-odaja-andzela-karter

Narodna knjiga, 2004.

Uvodna priča Karterine zbirke reinterpretiranih bajki „Krvava odaja“ odmah postavlja ton i osnovne ideje celokupne knjige: kroz senzacionalno dekadentnu prozu, autorka svoju živopisnu verziju Peroove priče o Plavobradom i njegovoj neposlušnoj nevesti postavlja u okvire poznog 19. veka, pružajući svim likovima mnogo bogatiji psihološki tretman od onog koji im je ranije bio priušten. U svim svojim reimaginacijama bajki u ovoj zbirci Karterova potencira svu latentnu seksualnost originalnih priča; njeni junaci žive u svetovima ogoljene brutalnosti i požudnosti, što autorka dočarava kretanjem od detaljnih, evokativnih, raskošnih opisa do oštre svedenosti teksta. Krećući se od severne Italije i buffo fabule „Mačka u čizmama“, preko gotskih rumunskih zamkova, do Crvenkapine šume prepune vukodlaka, slasno senzualne i na momente krajnje vickaste na suvi britanski način, Karterine priče će vam zagarantovano otvoriti apetit.

Srpsko izdanje izrodila je Narodna knjiga, izdavačka kuća na izdisaju, i prevod je poslovično pretužan; za ovo izdanje, ako ste tako u mogućnosti, osmelite se da probate original.

NOVEMBAR: Toni Morison, Voljena

voljena_v

Laguna, 2013.

Još jednom Nobelovkom, Toni Morison, vraćamo se onoj vrsti književnosti od koje bar par dana nećete baš najbolje spavati. Zasnovana na istinitoj priči o majčinstvu, ropstvu i ubistvu od koje se ledi krv u žilama, Voljena daje sasvim nov pogled na duhove iz prošlosti. U robovlasničkom društvu, majčinski nagon da se učini najbolje za sopstveno dete postaje teško pitanje ispunjeno mešavinom životinjske želje za životom i ljudske želje za slobodom. Nagomilan bes i očaj zbog jedne od najvećih nepravdi u istoriji čovečanstva provejava kroz odmeren i moćan stil Morisonove, i uprkos egzistencijalnom mraku u koji neminovno uranja svoje čitaoce, Voljena ostaje značajno i ispunjujuće čitalačko iskustvo.

.

DECEMBAR: Elena Ferante, Napuljska tetralogija

moja-genijalna-prijateljica

Booka, 2016.

Decembar je mesec. Noći su duge. Oždrali ste se na slavi. Januarski rok je blizu, i preko je potrebna prokrastinativna strategija dostojna svega što ćete majkevam ovoga puta spremiti. Pravo je vreme da se latite serijala knjižurina od koga je ceo svet nedavno zapao u čitalačku histeriju: napuljska tetralogija misteriozne spisateljice Elene Ferante. Na prvi pogled, teme kojima se Feranteova bavi ne deluju naročito uzbudljivo: odrastanje žena u siromašnoj i represivnoj sredini, sumorna dvadesetovekovna Italija, žensko prijateljstvo, ženski intelekt, žensko rivalstvo. U stvari se, međutim, radi o knjigama koje provereno niko živ nije uspeo da pusti iz ruku pre nego što ih u celosti proguta. A drugo vam, zaista, u životu i ne treba.

.

Srećno čitanje!

Bonus: Valeri Solanas, Manifest društva za uništavanje muškaraca 

Ako ste pročitali svih dvanaest i želite još, evo i trinaeste, nimalo baksuzne knjige!

manifest_drustva_za_unistavanje_muskaraca_valeri_solanas

Gradac, 2005.

Žrtva porodičnog nasilja, šizofreničarka, prostitutka, majka u petnaestoj godini, žena koja je jednom mlatnula opaticu, a u Endija Vorhola pucala triput: ovaj uradak Valeri Solanas jedan je od onih koji se čitaju prvenstveno zbog biografije svog autora, i dolazi nam, kao i dobar deo dobrih stvari u životu, u izvedbi Gradčeve izvrsne edicije Cveće zla. Ne zalazeći preduboko u suštinu ovog mizandričnog dragulja, ograničimo se samo citatom početka: „S obzirom na to da je „život“ u ovom „društvu“ u najboljem slučaju dosadan, i to da se nijedna strana „društva“ na žene uopšte ne odnosi, građanski nastrojenim, odgovornim ženama u potrazi za uzbuđenjem ne preostaje ništa drugo no da obore vlast, eliminišu novčani sistem, uspostave potpunu automatizaciju i eliminišu muški pol.“

Manifestu prilaziti isključivo sa zdravim smislom za humor i razumevanjem drugog talasa feminizma dovoljno suptilnim da se shvati šok-terapeutski, pre nego programatski smisao ove knjižice.

Naslovna ilustracija: Miloš Bogdanović

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *