Famozno, famoznije, Fama o biciklistima

Basarin roman na sceni. Scena u Novom Sadu. Novi Sad u najmnogoljudnijoj ludnici u univerzumu. Drugim rečima: Fama o biciklistima, po romanu Svetislava Basare u dramatizaciji i režiji Roberta Lenarda na maloj sceni Novosadskog pozorišta.

Festival Novi tvrđava teatar  pod otvorenim nebom nad Čortanovcima u ponedeljak, 3. jula otvoriće predstava Fama o biciklistima. Predstava Novosadskog pozorišta (Újvidéki Színház) prva je inscenacija ovog Basarinog romana. Opisana je kao “muzički metahoror o kraju sveta”  i vama ostavljamo da tumačite ovu sintagmu, ali budite sigurni da prefiks „meta“ u ovom slučaju nije tek tako dodat da bi predstava pridobila atraktivniji karakter, kako to često biva kada se on upotrebljava.

Fama o biciklistima Novosadsko pozorište Ujvideki szinhaz

Stvarno “meta”. Foto: Srđan Doroški

Radnja romana u ovoj adaptaciji „ukalupljena“ je u knjigu profesora Majera, lika koji u romanu zauzima gotovo neznatno mesto, dok je u Lenardovoj dramatizaciji on doživeo augmentaciju do nivoa glavnog lika. Tako profesor Majer postaje jedini lik koji je neprestano na sceni, a istovremeno je i jedini suprotstavljen onima čije postojanje negira – a to su Biciklisti ružinog krsta, tajno i okultno društvo rešeno da dovede svet do kraja. Predstava je zapravo predavanje profesora Majera koji se obraća okupljenima, odnosno publici. Osnovna tema koja prati bicikliste je problematika svetskog poretka, dakle svega: verovanja, krivice, prevare, sistema, morala, samosvesti… Biciklisti su, prema njihovim rečima, oni koji su organizovali ubistvo Franca Ferdinanda, oni koji čine da komšijina trava bude zelenija, oni koji čine da vaš sin bude gej. Oni su, takođe i glavni investitori u izgradnji ludnice kapaciteta 700 i kusur miliona belih košulja, u kojoj svako ima pravo da bude ono što jeste i svi su jednaki. Oni postoje u svakom vremenu i prostoru, i zato razbijaju satove. Razbijaju i ogledala kako bi prevara imala samo jednu stranu.

Zanimljivo će biti videti kako Fama o biciklistima funkcioniše pod zvezdama – redovno se igra na skučenoj maloj sceni crnih zidova, gde se publika gura na klupama i gužva je, ali ipak ima mesta za sve, baš kao i u velikoj ludnici biciklista. Ovakav ambijent doprinosi upućenosti publike na samu sebe, bez ogledala, bez druge strane prevare. Profesor Majer se obraća direktno publici, a vama se direktno obraća Daniel Husta koji ga igra:

K!K: Tvoj lik je jedini lik u predstavi koji je suprotstavljen biciklistima, ali da li ti se tokom rada na predstavi dešavalo da padneš u “zamku” biciklista i zapravo pomisliš da su stvarni, te da postoji šašica ljudi koja je svevremena i odlučuje o sudbini sveta?

Daniel: Da, jeste. Inače verujem u to da postoji nekoliko ljudi koji su ili neki reptili ili vanzemaljci, ili ne znam ni ja šta, koji su iznad nas – nadljudi koji kontrolišu sve što se ovde dešava. Već jedno godinu dana mislim to.

K!K: Da li je to tvoje lično mišljenje uticalo na razvoj lika profesora Majera?

Daniel: Mislim da nije. Pokušavam da u svaki lik ulazim čisto, da svoje prednosti i mane ostavim kod kuće. A posle bih možda uneo nešto od svoje ličnosti. Za Famu konkretno sam pokušao da zaista ne verujem u bicikliste, da ostavim ono što ja mislim po strani.

K!K: Kako je profesor Majer uspeo toliko da naraste u dramatizaciji?

Daniel: To treba pitati Roberta. Prema prvoj verziji podele bio sam na kraju spiska likova, a onda su postavili novu podelu gde sam bio na početku. Pomislio sam “Kako smo stigli do ovoga?!”, a Robert je rekao da želi da lik i priča profesora Majera budu jaki, te da će to pojačati i priču biciklista kojima se profesor suprostavlja. Uglavnom sam slušao Robertove instrukcije, jer sam isprva mislio da neću igrati veliku ulogu pa se nisam ni spremao za to. Kad glumac vidi da ima glavnu ulogu on će uložiti vreme pre početka proba da se posebno spremi, a ja nisam to uradio.

K!K: Ko je zapravo profesor Majer, zašto baš on misli drugačije?

Daniel: Pričali smo jednom o tome ko sam ja, odnosno ko je Majer zapravo, ali na kraju ipak ne znam.  Verovatno sam pojedinac iz publike, iz mase. Ulazim u predstavu iz publike, ulećem. Ali ako bolje pogledaš, dolazim od spolja, otvaram vrata koja dele publiku i spoljašnjost i odatle ulazim. Ipak, Majer razmišlja drugačije od mase. Ali nažalost, deluje da će se sa svakim ko ne razmišlja isto kao ostali desiti nešto… loše.

Daniel Husta

Husta/Majer, crvena knjiga. Foto: Mina Stanikić

K!K: Basarini biciklisti grade ludnicu kapaciteta jednakog broju stanovnika bivše Jugoslavije. Vaši biciklisti otišli su korak dalje i grade ludnicu za 743,1 milion ljudi, odnosno za čitavu Evropu. Šta poručuje ova aktuelizacija?

Daniel: Treba da se shvati da mi sad i ovde živimo i igramo ovu predstavu. Objašnjava se da je to ovdašnji svet. Ono što je univerzalno u romanu, to je preuzeto. Ostalo je prilagođeno sadašnjoj politici.

K!K: Misliš li da postoji izlaz iz ove ludnice?

Daniel: Ne. Jedino je možda treći svetski rat izlaz. Na svetu ima 90 i nešto mesta na kojima se trenutno vodi rat. Jesi li ti to znala?  Ili možda da ovi biciklisti prekinu ovo što rade i puste nas da živimo kako umemo, inače će ovde biti jedna velika žurka.

Mi, ljudi, smo kao vrsta jako glupi izgleda, kao da ne umemo da razmišljamo svojom glavom, da sve treba da nam bude kazano, da idemo levo ili da idemo desno.

***

Daniel je kao profesor Majer usamljen u borbi protiv vetrenjača, s tim da su ove vetrenjače na dva točka, putuju i po snu i po javi, a čini se da nikada ne spavaju i sasvim sigurno ne poštuju dimenziju vremena. Bicikliste u predstavi tumače: Arpad Mesaroš, Daniel Gomboš, Emina Elor, Aron Silađi, Terezia Figura, Agota Ferenc, Gabor Pongo, Bence Salai. Iz uigranosti i uvežbanosti cele ekipe, valjalo bi ipak izdvojiti song (muzika: Adrian Kovač) o izgradnji Vavilona u izvedbi Arpada Mesaroša kao kralja Karla Ružnog, koji zaslužuje jedan izraz, baš kao i “meta”, previše često i nepravilno upotrebljivan (i stoga nepravedno ishaban): “glumačka bravura”. Napet tempo predstave održava se kroz songove i koreografije, ali uz pomoć svetla, koje je čas plavo, čas crveno, ponekad menjajući boje munjevito brzo i stvarajući utisak bivanja u nekoj zaista ludačkoj sredini. Scena je pretvorena u skejt park, koji je osim skejterima, habitat i biciklistima, a uz to se može čitati i kao “čitav svet je igralište”. Sve ovo koncept je reditelja Roberta Lenarda, sa kojim razgovaramo u daljim redovima.

K!K: Dešava se da reditelj odluči da sam radi dramatizaciju ili dramaturgiju, a ovo je upravo bio slučaj sa Famom (i tobom). Kako funkcioniše proces bez dramaturga?

Robert: Nemam ništa protiv da reditelj bude dramaturg – niti škodi, niti mora da bude tako. Dramaturg unese drugi ugao gledišta, što je veoma često zdravo za predstavu. Ovako se čovek oseća kao da je zatvoren u kanalizaciju i onda često pomisli da je našao put, a ustvari je i dalje u lavirintu. Mada nije toliko problematičan taj osećaj. Lično volim da radim i sam i sa dramaturgom.

Roman radi na totalno drugačiji način. Pozorište ima svoje vremensko ograničenje, dok književnost daje vremena. Kad adaptiraš roman na scenu, mora da se nađe neka kvaka u romanu, i moram reći da je to trajalo barem tri meseca za Famu – naći kvaku po kojoj će predstava da radi. Ispisati sve iz romana što mi treba, pregledati ponovo, videti da li sam nešto preskočio. Recimo, znao sam da mi Kapetan Kvinsdejl ne treba, ne trebaju mi likovi koji idu po Rusiji. Znao sam koji detalji mi sigurno ne trebaju – nemam ni 300 ljudi da to odradimo, ni 3 sata predstave.

Robert Lenard Fama o biciklistima

Lenard/reditelj, crveno. Foto: Mina Stanikić

K!K: Basara je gledao predstavu –

Robert: Dvaput.

K!K: – da li si imao bojazan od njegovog komentara na tvoju dramatizaciju i odluke šta zadržati šta izbaciti iz romana?

Robert: Radio sam živog pisca pre, na Akademiji još, ali bila je prilično mala verovatnoća da će Marius fon Majenburg da se pojavi ovde, mada sam ga zvao. Fama je jedno zaista dobro delo postmoderne jer ostavlja čitaocu da bude detektiv. Nijedna priča ne nudi sve o biciklistima, sve su samo fragmenti koje čitalac spaja. Nema konkretnu nit. Za tu nit sam ja iskoristio Majera. Morao sam da dopišem njegov lik, pošto se na njega odnose svega tri stranice u romanu. Počinjao sam nekoliko puta da pišem adaptaciju i svaki put mi je nešto falilo. Mesecima sam razmišljao o tome i shvatio sam – čoveče, pa nemaš protagonistu, imaš bicikliste, a nemaš ništa naspram njih. Tog trenutka je bilo jasno, pošto se u celom romanu samo on suprotstavio njima i on je morao da bude dopisan.

K!K: Da li si ti pomišljao da biciklisti vode svet?

Robert: Ne, ne bih rekao.  U romanu od 400 strana ima 20ak strana u kojima se narod krivi za sve. E svih tih dvadeset strana je ušlo u predstavu. Ja sam onaj koji misli da nisu biciklisti krivi nego uvek i isključivo narod.

***

Na čijoj ste vi strani? Jeste li biciklista ili antibiciklista? Ima te li ogledalo u kući? Imate li sat na ruci? Vreme je da odlučite. Ako vreme uopšte postoji. Dok ne dokažemo njegovo nepostojanje, koristićemo se njegovim odrednicama: Fama o biciklistima, ponedeljak, 3. jul, 21h, Novi tvrđava teatar, Čortanovci. Ako ovo propustite, moraćete da čekate do septembra. A to je mnogo vremena. Ako vreme uopšte postoji.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *