Mit o proždrljivosti u Starom Rimu

Da li su Rimljani stvarno bili toliko grešni ili su orgije na svakom ćošku i prejedanja praćena povraćanjem u posebnim prostorijama samo izmišljotine kasnijih vekova? !Kokoška razotkriva mitove!

Film i televizija su kreirali sliku Rimljana kao prilično pohotne i proždrljive civilizacije. No, da li je zaista bilo tako? Koreni ovih zabluda potiču iz davnina a nastali su iz različitih ciljeva ili, prosto, neznanja. Kako su njihovi pravnici uredno vodili beleške, danas imamo prilično jasnu sliku o tome šta je bilo prihvatljivo, šta van zakona, kao i kako se i zašto zakon menjao. Zapravo, Rimljani su bili narod koji je držao do moralnih vrednosti i optuživao stare Grke da su bili neumereni u hrani, piću i zabavi. Čak su imali i neke prilično konzervativne stavove. Međutim, ne možemo očekivati ni da su bili potpuno čedni. Šta je od toga istina a šta mit, mnogi naučnici su se potrudili da otkriju. K!K vam prenosi neka zanimljiva saznanja kroz dva teksta o grešnosti ovog antičkog naroda.

Ilustracija Washington Post-a iz 1916. gde je čak i mit malo pogrešno shvaćen – prikazuje velike činije za povraćanje umesto posebne prostorije a vomitorium naziva običajem. Preuzeto sa The Conversation

Vomitorium – prostor za povraćanje?

Jedan od najrasprostranjenijih mitova o Rimljanima je da su posle gozbe povraćali da bi mogli da nastave sa prežderavanjem, i to u posebnim prostorijama zvanim vomitorium. Međutim, najstariji zapis ove latinske reči prvi put pominje Makrobije, pisac iz 5. veka, i opisuje ga kao prolaz u arenama kroz koji su gledaoci dolazili do mesta za sedenje. Po njegovim rečima, kroz te prolaze publika bukvalno bude ispljunuta na gledalište pa je greška verovatno nastala zbog loše interpretacije termina. Od 19. veka se u novinama mogu naći članci gde se pominje taj „gnusni rimski običaj.“ Los Angeles Times je u dva članka pisao o odaji gde su „oslobađali prostor za još hrane“ povraćajući u velike činije. Arheolozi i danas vomitorium koriste kao arhitektonski termin dok od čuvene prostorije za povraćanje nisu našli ni traga u mnoštvu sačuvanih vila i palata.

Rasipnička aristokratija

Porodična gozba, freska iz Pompeje, 1. v. n.e. Preuzeto sa Wikipedia

O povraćanju nakon jela prvi pišu istoričari Svetonije i Kasije Dion (2.-3. v.n.e.) koji nam prenose da je car Klaudije posle večere bio toliko naduven da bi mu sluga stavljao pero u grlo da izazove nagon za povraćanjem. Njegov primer je ništa u odnosu na Vitelija, cara koji je priređivao obilnu gozbu četiri puta dnevno pa je, verovatno hteo-ne hteo, morao da povraća. Za obojicu se pričalo da napuštaju svoje dužnosti radi obroka. Jedan od najpoznatijih proždrljivaca, Apicije (1.v.n.e.), ostavio nam je knjigu recepata iz koje saznajemo kakvi su egzotični specijaliteti pripremani za bogataše: jezik flaminga, fazanov mozak, kamilje grbe, pečeni noj i sl. Kada mu je, nakon trošenja 100 miliona sestercija (zavisno od procena, između 200 i 400 miliona dolara u današnjem novcu) na hranu ostalo još samo par miliončića i, shvativši da više neće moći da priušti dobra jela — Apicije se iz očaja ubio.

Gozba, freska iz Herkulanuma, oko 50. god p.n.e. Preuzeto sa Wikimedia Commons

Trimalhionova gozba iz Satirikona (da, da, Felinijeva inspiracija) je priča o bivšem robu-bogatašu koji se ponosito razbacuje parama želeći da svima pokaže koliko je bogat. Ovaj okrutni i satirični napad se odnosio na novopečene bogataše i skorojeviće koji su želeli da se približe aristokratiji putem dekorisanja kuća i trošenja para na gozbe, jedne od glavnih društvenih aktivnosti. O porastu broja razmetljivaca nam govore i zakoni koji su propisivali koliko je dozvoljeno potrošiti novca za jedan obrok. Julije Cezar je čak slao vojnike da obilaze kuće i proveravaju da li se priređuju skupe večere, sa dozvolom konfiskovanja ekstavagantnih jela!

Gde ima – tu se i baca

Koliko su uživali u hrani vidi se po brojnim freskama i mozaicima poput ovog sa realistično predstavljenim najrazličitijim vrstama hrane. Vila Marancia, Rim. Pruzeto sa Pinterest

Mrtva priroda sa korpom voca i vazom, freska iz Pompeje, oko 70. god. n.e. Preuzeto sa Wikipedia

Pored zakona, dosta informacija daje vizuelna kultura: česta dekoracija rimskih vila bili su podni mozaici i freske koje prikazuju hranu. Mrtve prirode rimskih umetnika su toliko realistične da su postavile ideal kome su vekovima kasnije umetnici težili pri slikanju ove teme. Razlog zahteva za što realističnijom izvedbom voća, povrća, vina i drugih poslastica leži u tome što je hrana bila pokazatelj statusa. Prizori hrane i poslastica ukrašavali su zidove trpezarija, kuhinja, prodavnica, taverni ali i grobove, što govori koliko je ovo bio značajan simbol bogatstva jer je pored individualnog izražavala i bogatstvo cara i imperije kao snabdevača hrane za celu teritoriju.

Na podovima, zidovima ili tavanicama triclinium-a (vrsta trpezarije sa stolovima za troje) mozaici i freske su predstavljali izobilje: voće, povrće, začine, ribe, morske plodove, ptice, meso. Na pojedinim mozaicima se mogu pronaći sve vrste jestivog morskog života mediterana i druge hrane dostupne u carstvu. Pored toga, predstavljane su  scene ribolova, lova i lanca ishrane.

Rimski “neobrisani pod” – mozaik koji prikazuje ostatke hrane. Preuzeto sa Pinterest

Postojala je i posebna vrsta mozaika, tzv. „neobrisani pod“, koji prikazuju ostatke hrane tako da se čini kao da su ostali od poslednjeg banketa. Kako su to najčešće rep jastoga, klješta rakova, višnje i slično, cilj je bio da se gostima pokaže kako domaćin može da priušti skupu hranu ali i da je baci, pa i da to prikaže u vidu nimalo jeftinog mozaika. Zanimljiv detalj se vidi na jednom mozaiku iz Rima na kom je predstavljen miš koji glođe polovinu oraha.

“Neobrisani pod”, detalj sa mišem. Preuzeto sa Wikipedia

Kritike, senzacionalnost i taština

Dakle, pojedini bogataši se jesu bahatili ali je takvo ponašanje osuđivano, a prejedanje je posmatrano kao znak nedostatka morala. Mnogobrojna literatura koja je poslužila da se uvreži mišljenje kako je to bila stalna i sveprisutna praksa je ustvari na ciničan način kritikovala ponašanje pojedinaca. Zapravo, činjenica je da je u Rimu generalno bilo malo hrane. Velika većina nije mogla da priušti sebi ni omanju gozbu a kamoli povraćanje posle nje, što nam, između ostalog, govore prozivke upućene raskalašnicima putem književnih dela. Pisci poput pomenutih Svetonija i Kasijusa Diona su opisivali ovakvo ponašanje careva radi zabave ali i da bi ukazali na njihovu nesposobnost  da vladaju Rimom. Pohlepa i proždrljivost u ovim delima zapravo ukazuju na posvećenost ličnom zadovoljstvu i nemogućnost obuzdavanja želja. To su savremenici dobro razumeli za razliku od kasnijih proučavalaca njihove kulture, pa su Satirikon i druga slična dela pogrešno protumačena kao opis uobičajene prakse. Sa druge strane, povod za široko prihvaćenu ideju vomitorijuma u 18. i 19. veku možemo naći u potrebi za intrigom i efektom šoka koji je, kao i danas, prodavao novine i popularne romane. Dakle, ideja o Rimljanima kao narodu koji će kompletno završiti u trećem krugu pakla zbog kolektivnog povraćanja po vomitorijumima može se pripisati samo mašti nedovoljno informisanog uma.

Zidno slikarstvo izuzetnog realizma iz kuće Đulije Feliče u Pompeji. Preuzeto sa La Dolce Vita

Kako veli Ciceron, rimljani privatno nisu voleli preterani luksuz ali su obožavali da u javnosti izražavaju svoju darežljivost i velikodušnost. Više su voleli da svoje bogatstvo javno pokazuju nego da u privatnosti uživaju u njemu. Optužbe na račun razmetljivosti u literaturi su praćene zavišću i potrebom da se ocrne politički protivnici pa se ne mogu uzimati kao istorijski tačne činjenice, iako ipak ukazuju da takvo ponašanje postoji. Kako satirična kritika često ume da pretera i preuveličava stvari, što tada nije bilo ništa drugačije nego danas, ovo može u najmanju ruku ostaviti pogrešan utisak i navesti na pogrešan trag, gledano sa manje ili veće vremenske distance. Kada se još doda hrišćanska propaganda, dobija se mit o Rimu kakav se i danas neguje u kulturnoj industriji i, pogotovo, Holivudu. Propovedanje celibata i posta bilo je u potpunoj suprotnosti sa slobodnim i dionizijskim životom Rimljana pa je politika hrišćanstva od najranijih početaka bila da satiru koristi kao dokaz za grešnost paganskog naroda, pripisujući im suludu proždrljivost i pohotu.

Sa dolaskom hrišćanske ideologije koja nije odobravala uživanje u telesnim zadovoljstvima, polako je nestajala ljubav prema dobrom ukusu, kako prema dobroj hrani tako i prema vizelnom užitku. Mrtve prirode poput onih u Pompeji i Herkulanumu (najočuvanije i najreprezentativnije), zapadni svet neće videti sve do obnove antike u 15. veku. Pored intrigantnih, zgražavajućih i poučnih priča, kao i dobrih recepata koji se i danas koriste, Rimljani su nam ostavili brojna umetnička dela velike vrednosti. Njihova sklonost hedonizmu ali i, današnjim terminom – snobizmu, ostali su zabeleženi na mozaicima i freskama vrhunskog kvaliteta. Kada se razmotre svi dokazi, jasno je da su optužbe na račun proždrljivosti rimljana preterane. Oni su voleli gozbe, ali su još više voleli da se putem jela naslikanih ili iznesenih pred goste pohvale i pokažu svoju ekonomsku moć, pa je možda ono što im se pre može zameriti hvalisavost i razmetljivost. Ipak, stari rimljani su bili daleko od stereotipne slike aristokrata koje leže pored gomile hrane, sa sve čamčetom za povraćanje pored sebe.

Mozaik koji, između ostale hrane, prikazuje i misterioznu ananas-šišarku. Pruzeto sa Eyes of Rome

Za kraj, otkrićemo vam još jedan mit – o ananasu na mozaiku iz 1.veka n.e! S obzirom da je to južnoamerička biljka koja je na evropsko tlo dospela tek za vreme Kolumba, nastala je fama oko bodljikave voćke koja se pojavljuje na više različitih mozaika. Naravno, odmah se posumnjalo na kontakt rimljana i američkih domorodaca ali razum i logika ipak nalažu da je to bio samo pokušaj umetnika da predstavi šišarku.

    2 komentara

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *