Bilo u Kanu, ali i na Balkanu – Sarajevo Film Festival

Sarajevo Film Festival 2018. u kratkim crtama.

„Rekli su mi da mogu da budem šta hoću, pa sam postao Kan“, reče Sarajevo Film Festival 2018. Mnogi se festivali trude da budu Kan svog regiona, na primer Busan se trudi da bude Kan Azije, Durban se trudi da bude Kan Afrike, a Sarajevo se, uz crvene tepihe, fotografisanje na stepenicama, prenos hoda po crvenom tepihu i opštom pomamom lokalne publike, trudi da bude Kan Balkana. Iako ni jedan od ovih festivala neće nikad biti Kan, jer Kan je Kan, jedan jedini, festival u Sarajevu ove je godine imao opasno dobar program, a uz njega i opasne goste.

Prvi opasan gost, Pavel Pavlikovski, već nagrađen Oskarom za prethodni film (Ida, 2014)  otvorio je festival svojim novim filmom – Hladnim ratom. Nosilac nagrade za najbolju režiju u Kanu, Hladni rat nema ni jednu scenu, ni kadar viška; plešuća poljska nacionalna nošnja u kvadratnom crno belom formatu deluje omamljujuće, a ljubavna priča filma jednako je dirljiva koliko i politična. Prema navodima domaćih distribucija, ovaj film moći će da se vidi uskoro i na našem tržištu. Kako se definiše „uskoro“ saznaćemo uskoro.

Nakon otvaranja, na platnu bioskopa na otvorenom nizali su se ovogodišnji filmski hitovi, pa se tako nanizao i novi film gosta koji ne samo da je bio gost, već je bio i predsednik žirija glavnog programa. Ašgar Farhadi takmičio se u Kanu sa Svi znaju koji zasluženo nije ništa osvojio, imajući u vidu konkurenciju. To, međutim, ne znači da real-life supružnici Penelope Kruz i Havier Bardem vođeni Farhadijem nisu imali šta da ponude, naprotiv, samo što priča o porodičnoj zavrzlami koja vodi u otmicu Penelopine ćerke sadržajem previše liči na meksičku sapunicu sa daškom trilera da bi parirala kanskim konkurentima. Ali kako se u Sarajevu Farhadijev film nije takmičio, već je bio deo programa najpopularnije festivalske lokacije, sve mu se prašta – Svi znaju je film za sve i za jednu blagu letnju noć na otvorenom.

Ove godine u Sarajevu je filmova iz kanskog takmičarskog programa na pretek – tursko Drvo divlje kruške Nuri Bilge Džejlana sa svojim trosatnim+desetominutnim trajanjem ostavlja uglavnom dijametralno suprotne utiske na publiku. No, kakav god da je utisak, niko ne spori da je Džejlan napisao vanredno dobre dijaloge o veri i neveri jednog mladog i posve neperspektivnog pisca. Pored ovog poslednjeg, na festivalu su prikazani i svi drugi Džejlanovi filmovi u sklopu programa Tribute to…, kao i jedna izložba fotografija koje je on pravio, a i on sam je bio prisutan. Čini se da su ove godine, bar što se gostiju tiče, u fokusu reditelji, a ne glumci – nažalost po raju i na radost filmskih profesionalaca.

Film prvenac glumca-turned-reditelja Pola Dunoa takođe je video sarajevsko zvezdano nebo, ali ono nije videlo Pola, jer, kao što je već rečeno, glumci-gosti nisu bili u fokusu, pa čak ni ako su se pretvorili u reditelje. Premijerno predstavljen u sporednom programu na Kanu, Divlji život je drama sa hipsterskom estetikom i tempom art filma – dakle sporo. Međutim, u poslednjih dvadeset minuta Duno se scenaristički razmaše, sve što se nije dešavalo do tad se desi vrlo brzo, čak preterano brzo, desi se svašta što ne ostavi efekat nečeg velikog, pa ćemo tako film o disfunkcionalnoj porodici i u centar stavljenom tinejdžeru pamtiti po nekoliko lepih kadrova, ponajviše onom u kom se rastavljeni par fotografiše za porodičnu sliku. Možda bolje da se Duno drži glume, mada ne možemo reći da je Divlji život baš potpuni promašaj.

Nakon (ne tako) Divljeg života letnje platno pohodio je još jedan kanski takmičar (jesmo li već rekli da ih ima na pretek?), libanski Kapernaum, jedan od onih potresnih, dirljivih filmova o svetu koji slabo poznajemo, a zbog kog ćete biti srećni što ste rođeni na Balkanu, što su nam socijalne službe super, pravni sistem nekorumpiran, a država opšte uređena. U poređenju sa Libanom, naravno, ako je verovati Kapernaumu. Rediteljka Nadin Labaki donosi priču desetogodišnjeg dečaka koji tuži svoje roditelje jer su ga rodili. Pre nego što posegnete za nihilističkim mislima i krenete ka svom advokatu, možda bi bilo zgodno da znate da ovaj dečak nikad nije išao u školu, da svojoj sestri krade uloške za prvu menstruaciju i to krije od roditelja – jer ako ima menstruaciju zrela je za udaju iako joj je tek 12, a udaja znači jedna usta manje za hraniti, znači novčana dobit, da radi na ulici, da radi kod kuće, da radi sa svojih nebrojeno mnogo braće i sestara, da je prljav i gladan 24/7, a kad jede, jede šećer sa ledom, da nema nikakvu perspektivu na bilo kom polju. I da mu je mama opet trudna.

Da ne bude da je to sve od kanskih filmova, evo još: u Sarajevu je prikazan japanski film Kradljivci, dobitnik Zlatne palme, kao i danski film Devojka. Njih nismo stigli da pogledamo, ali, nadamo se da ćemo za to imati priliku na domaćim terenima. Halo FEST, da li se čujemo?

Premijerno prikazan u Kanu, Teret Ognjena Glavonjića u Sarajevu se takmičio za Srce Sarajeva (glavna nagrada festivala za takmičarski program koji obuhvata zemlje regiona, istočne Evrope i Kavkaza) i nije ga dobio. Ipak, Teret predstavlja najveći uspeh srpskog filma verovatno još od Ničijeg deteta u Veneciji. Tokom dugogodišnjeg rada na Teretu Glavonjić je napravio i dokumentarni film na istu temu, Dubina dva, koji je takođe bio internacionalno zapažen. Dok Dubina dva govori o pronalasku masovne grobnice nadomak Beograda, Teret je ličnija priča vozača koji sa Kosova prevozi hladnjaču, ne znajući čime je napunjena. Ili ne želeći da zna. Spor i bez mnogo dijaloga, Teret se umnogome oslanja na sivi kolorit i tužnjikavu atmosferu s kraja devedesetih, koju verno prenosi. Da propusta i problema ima – ima, ali imajući u vidu kontekst slabe domaće kinematografije prethodnih godina, slavićemo Teret.

U ovom tekstu koji se bavi (očigledno) kanskim hitovima i zahvaljuje se Sarajevo Film Festivalu na dovođenju istih u region, valja napomenuti da Sarajevo nije samo kanski hitovi. Glavni takmičarski program nema mnogo veze sa Kanom i mnogi filmovi u njemu su bili premijerno ili skoro pa premijerno prikazani, sa velikom zastupljenošću sada već svetski poznate nove rumunske kinematografije (iako je pobedu odnela bugarska Aga). Sarajevo možda spoljašnjom glamuroznom slikom koju šalje u svet hoće da bude Kan, ali suštinski je festival regionalnog filma, pa su tako kanski hitovi samo još jedna poslastica. Nešto kao baklava plus hurmašica.

1 komentar

  • Nikola says:

    Uh.. Divlji život je potpuni promašaj, po mom mišljenju film vređa inteligenciju. Da nisam jedini koji tako misli pokazuje broj ljudi koji su napustili projekciju dobrano pre kraja iste.
    Kradljivce obavezno treba pogledati, odličan film.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *