Nataša Belić: ples, akrobacija i otkrivanje sebe

Da pole dance nije neka misteriozna veština koju gledamo samo na snimcima, potvrđuje Nataša Belić, srpska pole dancer-ka.

Nataša Belić je teoretska fizičarka, ali je struku napustila da bi se profesionalno bavila pole dance-om. Šipka ju je prvi put zainteresovala pre četiri godine i do sada je na evropskim takmičenjima osvojila 9. mesto na takmičenju u Zagrebu (European Pole Show Art Championship) i 6. u Ljubljani (Art of Pole Dance). Postala je instruktor krajem 2013, a trenutno drži sopstvenu školu Aerial Arts.

K!K: Kako si se zainteresovala za pole dance i odlučila da se oprobaš u njemu ? 

Nataša: Gledala sam neke klipove na Youtube-u i bila sam impresionirana. Apsolutno nisam zamišljala da je fizički moguće da uradim tako nešto. Onda sam saznala da to postoji kod nas i krenula. Na tom mestu je više bio primenjivan senzualan pristup, pa mi nije odgovaralo i onda sam počela sama da treniram. Išla sam na razne međunarodne radionice sa svetskim i evropskim prvacima, i išla sam na instruktorske kurseve, pa sam se usavršila i kao pole dancer-ka i kao instruktor.

Sa takmičenja u Zagrebu

Sa takmičenja u Zagrebu

K!K:  Koji su ti bili najveći izazovi i koji su generalno najveći izazovi u pole dance-u?

Pole dance je zahtevan u smislu da je potreba velika fleksibilnost, što je meni lično bilo teško da postignem. Takođe, potrebna je jako velika snaga jer moraš da držiš celo svoje telo na rukama ili nekom drugom delu tela, naopačke i na tri metra visine. Meni je lično najveći problem bio što nije imao ko da me uči, pa sam morala da učim sama gledajući online tutoriale, a išla sam i u Hrvatsku na obuke. Socijalno gledano, nisam imala nikakvih problema, ljudi su navikli da radim jako otkačene stvari i videli su žar sa kojim sam pričala o tome. Izazova ima puno, to je težak i zahtevan sport, ali njegova lepota je toliko velika da te tera da radiš i napreduješ.

K!K: Kada si ostavila akademsku karijeru teoretskog fizičara i posao u Rektoratu da bi se posvetila pole dance-u, šta je bilo ključno za donošenje te odluke?

Ja sam skoro godinu dana radila paralelno i u akademiji i kao instruktor, i u jednom trenutku sam morala da donesem odluku jer mi se činilo da nisam mogla da dam sto posto sebe ni na jednom ni na drugom polju. Kada radiš od 8 ujutru do 4 popodne i posle treba da treniraš i držiš treninge, previše je naporno. U jednom trenutku sam morala da donesem izbor. Ni u jednom delu moje psihe nije postojala mogućnost da ovo napustim, pa je izbor bio očigledan. Često me pitaju da li mi je bilo dosadno na poslu ili me je neko kinjio – ne, moj posao je bio super, samo što ovo više volim. Kad se vratim sa treninga, ja se ne osećam kao da sam radila. Kad znaš da je to to, onda je sve drugo sporedno.

K!K: Šta je potrebno da neko zna pre nego što se upusti u bavljenje pole danceom?

Ništa. Potrebna je samo dobra volja. Naravno, sportska ili plesačka pozadina jako pomaže. Ja nisam imala nikakvu pozadinu, pa sam morala da uložim jako mnogo rada da bih se time bavila ozbiljno. Ali moji treninzi su koncipirani tako da se na njima razvijaju potrebna snaga, fleksibilnost i kondicija koja je potrebna, i mada jeste zahtevno i potreban je rad, nije potrebno ništa da se zna unapred.

Iz tramvaja u Budimpešti.

Iz tramvaja u Budimpešti.

K!K: Koliko odricanja zahteva bavljenje pole dance-om, ako ih i ima?

Ja sam odlučila da se time bavim profesionalno, što se razlikuje od toga kad neko odluči da trenira kao hobi. Ja treniram skoro svaki dan, čak se dešava i više puta dnevno – idem u teretanu, idem na jogu, treniram sama, držim treninge. U tom smislu, zahtevno je vremenski i potrebna je volja da bi tako nešto moglo da se uradi. Potrebna je disciplina i rad,  ali osim toga što mi oduzima puno vremena jer sam ja tako odlučila – ništa drugo.

K!K:  Negde na spektru sporta i umetnosti, gde bi ti stavila pole dance?

Pole dance može da bude bilo šta na tom spektru. On se deli na tri kategorije – plesnu, sportsku i egzotičnu. U plesnoj je akcenat mnogo više na plesnim elementima, na izvođenju, muzici, koreografiji, kostimima, radi se ples između šipki jer ima dve šipke, stacionarnu i rotacionu. Kod sportskog je više akcenat na elementima. Ti elementi dosta liče na elemente iz gimnastike, umetničkog klizanja, i baleta, a ima ih i iz joge. Ja sam, lično, između, ali malo više težim sportu. Treća kategorija je egzotična kategorija, to su visoke štikle, platforme, korseti, štras.

Nisu imale problema sa nalaženjem božićnog drvca.

Nisu imale problema sa nalaženjem novogodišnje jelke.

K!K: Da li si kod devojaka koje dolaze u školu primetila da postoji preferencija za određenu kategoriju?

To zavisi od instruktora, ali pošto ja malo više volim sport, onda su moji treninzi orijentisani na snagu i fleksibilnost koja je potrebna da bi posle mogli da se rade elementi na šipci. Devojke koje su počele kod mene uglavnom teže sportu i tretiraju to kao sportsku disciplinu, ali ima i onih koje jako vole ples tako da radimo i na koreografijama. Kako god se neko oseća, tako treba da radi. Ali, ako nema neko preferencije, onda idemo kurikulumom koji je predvidjen, a to je da se kreće od razvijanja snage i fleksibilnosti koje je telu potrebno. Na treningu se prvih 45 minuta radi kondicija, snaga i istezanje, a onda se drugih 45 minuta radi šipka.

K!K:  Koliko u pole dance-u ima tog umetničkog izražavanja – koliko se radi konkretno na kostimima, muzici, koreografijama za takmičenja? 

Zavisi šta želiš od toga. Ako želiš da napraviš koreografiju, onda moraš imati dobar kostim koji se slaže sa muzikom i temu uz koju igraš; ako ne postoji radnja, nije zabavno za gledanje. Tad radimo mnogo na osećaju za ritam, plesnim elementima, ja sam čak i radila sa jednom devojkom koja se bavila modernim baletom kad sam se pripremala za takmičenje, pa mi je pomagala da savladam elemente potrebne za to. Ali na svakodnevnim treninzima koje držimo se ne radi mnogo ples, to radimo recimo svaki treći-četvrti trening.

[youtube https://www.youtube.com/watch?v=Bw5ljMWTzoI] Natašin nastup sa tamkmičenju u Sloveniji

Sa takmičenja u Ljulbljani.

Sa takmičenja u Ljulbljani.

K!K: Da li se na takmičenjima više gleda umetnička strana?

Zavisi od takmičenja, ona na kojima sam do sad učestvovala su bila art. Na artu čak 30% rezultata nije tehničko izvođenje, nego kakav je kostim, kako igraš uz muziku, kakva je komunikacija sa publikom. Postoje i strogo sportska prvenstva gde ništa od toga nije toliko bitno, nego imaš obavezne elemente, pet elemenata fleksibilnosti, pet elememata snage; tačno se zna koji i koliko nose bodova i značajno je tehničko izvodjenje elemenata. Vrlo je slično kao umetničko i sportsko klizanje, zavisi za koju se kategoriju pripremaš.

K!K: Kakvo je stanje u muškom pole dancu?

To je još više tabuizirano. Muškarci koji su u pole dancu su vrlo često bili plesači od ranije – svi muškarci koje sam ja srela su se bavili baletom, gimnastikom ili kapuerom. U Hrvatskoj ih ima dosta, a u Srbiji ima dva tri muškarca koja su dosta dobra. Muška disciplina se vrlo razlikuje od ženske u tom smislu da je manje plesna, a više je brutalna egzibicija snage. Na određen način liči na street workout. Kod nas je u razvoju – ja sad otvaram mušku grupu, do sad sam radila individualno.

K!K: Da li u Srbiji postoji pole dance scena i da li postoji publika za pole dance?

Nažalost, ne. Pole dance scena još uvek nije razvijena. Postoji nas par koje smo počele pre nekoliko godina, svaka na svoj način. Ali scena kao takva, ne postoji. Mi, na primer, još uvek nemamo naše nacionalno prvenstvo. Ipak, postoji publika – puno ljudi mi se javlja sa „to je baš lepo, to je baš super, ja bih volela da probam, ali me je malo strah šta će ljudi da kažu”. Neka stigma još uvek postoji, ali u poslednjih pola godine sve manje i manje, zato što postaje mainstream, postaje popularno i poznato i onda devojke imaju neku predstavu na šta dolaze. Moja politika je da je probni trening uvek besplatan, da bi mogle da dođu i da vide, da znaju da li je to za njih, da li bi to da rade. Mislim da će ovo u narednih dve-tri godine baš da zaživi.

K!K: Koja je budućnost pole dance-a u Srbiji?

Pole dance je užasno zabavan, a bolje utiče na telo od bilo kakvog aerobika, teretane i skuplja jako zanimljive ljude, pa postoji i neki kolektiv. Mislim da što više ljudi to bude otkrivalo, da će postati masovno. Moja prognoza je da će pole dance da postane popularan kao zumba, da ljudi samo nisu upoznati da postoji.

K!K: Je li postoji nekih priča o nacionalnom takmičenju?

Da, postoji, u pregovorima smo. U planu je, ali ne smem da obećam kad. (smeh)

K!K: Spomenula si da se vidi promena u društvenom odnosu prema pole dance-u: kakva je razlika danas u odnosu na pre par godina?

Kad sam ja kretala komentari su, nažalost, vrlo često bili jako zatucani, ali ja se nisam mnogo obazirala na to. Kad je neko budala, ne možeš mu pomoći. Ali dešavalo se da ljudi budu zbunjeni, kažu: Čekaj… je li to striptiz?, pa im ja objasnim da nije, pokažem neki klip. Više su ljudi tako reagovali iz neznanja jer šipka ima korelaciju sa noćnim klubovima. Ali danas se jako često dešava da, kada kažem da se time bavim, oni kažu: Jao, kul, znam, moja drugarica… ili moj neko je pričao o nekome, pa sam negde videla klip. Vrlo retko se danas čuje neki negativni komentar. Popularizacija zbog interneta i globalizacije je više uradila  nego što je uradio iko od nas pojedinačno i to više nije tabuizirano.

K!K: Kakvo je stanje u regionu, da li se razlikuje od Srbije?

Veoma. Srbija jako zaostaje u odnosu na region. U Zagrebu, ja mislim, ima oko petnaest ozbiljnih studija, njihove devojke idu na međunarodna takmičenja i osvajaju značajna mesta. Pole dance tamo postoji već oko 10 godina i imaju tri različita prvenstva na nacionalnom nivou, od čega su dva evropska. Oni su baš ispred nas. U Sloveniji je bilo to prvenstvo na kome sam bila i ono postoji već 5 godina. A o Mađarskoj ni da ne pričam. Tamo postoji studio trenutne senior šampionke, a senior je kategorija iznad 40 godina. Mađarska je vrlo ozbiljna na evropskom nivou. U Evropi su, naravno, najbolji Rusi, pa onda Česi, pa zapadne države, i onda Mađarska. Oni su neki prosek za evropsku scenu.

Evropska scena se jako razlikuje od američke, a još više se razlikuje od recimo Australije. Tamo postoji gotovo isključivo egzotik, dok je u Evropi najčešci art. Koliko sam ja upoznata, pole dance ne postoji u drugim zemljama u regionu, u Makedoniji ili u Crnoj Gori, stvarno ne znam. A kod nas je još uvek u povoju.

K!K: Je li ima neke saradnje sa drugim studijima?

Da, saradnja postoji. Mi imamo saradnju sa dva studija u Zagrebu i jednim u Mađarskoj. U planu je i radionica koju će da vode članovi hrvatskog studija K-Team; njega drži bračni par, od čega su i on i ona prvaci Hrvatske. Postoji povezanost u regionu i oni nam stvarno puno pomažu.

K!K: Šta je najbolja stvar vezana za pole dance?

Zabavno je! Kad sam prvi put uradila element koji sam dugo probala, moja rekacija je bila takva da sam htela da prekinem trening i vodim devojke u kafanu. Toliko si srećan kad uspeš da uradiš nešto. Kad prvi put odigraš četiri minuta koreografije osećaš se kao bog. Nije dosadno na način na koji je dosadno ići na pilates i ići na aerobik jer tvoja motivacija nije da smršaš i da izgledaš dobro, to dolazi samo kao posledica. Ako moram za jednu stvar da kažem da je meni bila najlepša to je što ti ne osetiš da si dva sata trenirao. Moje devojke izlaze posle dva sata, ostale bi još. Ponese te. Dešava se da radiš do granice iznemoglosti i da te samo ponese jer je drugačije, jer je i ples, i akrobacija, i otkrivanje sebe i svojih granica. Prosto je neopisivo oslobađajuće – ne u smislu otkrij ženu u sebi, već mnogo više otrij šta si sposoban da uradiš i koliko tvoje telo može da te sluša ako ti to stvarno želiš.

 

Sve slike su preuzete sa oficijalne stranice Natašine škole Aerial Arts gde možete naći još informacija.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *