Abortus: ofinger ili igle za pletenje?

Težak izbor, zar ne?

Abortus je jedna od onih škakljivih i zajebanih tema o kojoj većina ima mišljenje, kakvo-takvo. Ne dao bog da se desi da se zateknete na nekom porodičnom slavlju pa da se između sarmi i pečenja pokrene ova tema – neprijatnija je čak i od pijanog urlanja na temu žutih, državnih neprijatelja ili Vučića, i svega toga pomešanog sa malo Hilari Klinton i polemike ko je prodao Kosovo.

Abortus je doduše pipava tema širom planete – u nekim zemljama je još uvek ilegalan (Salvador, Malta, Vatikan, Čile, Dominikanska republika, Nikaragva), dok se i u onima u kojima je dozvoljen takođe vodi razjarena polemika o pravima na žensko telo, nacionalnim interesima i čedomorstvu (kako je skoro Njegova Svetost patrijarh srpski Irinej nazvao ovaj čin). Setimo se samo masovnih protesta žena u Poljskoj kada je preko sto hiljada žena izašlo na ulicu kako bi se suočile sa vlastima i Katoličkom crkvom koji su hteli da im uskrate pravo na izbor.

Preuzeto sa www.theguardian.com

Polemika se vatreno vodi čak i u SAD, stoga smo sigurni da ste primetili da se i filmska industrija bavi ovom temom – prvo što nam pada na pamet je film Juno (2007), a odmah za njim Obvious Child (2014) koji je svojevremeno uzburkao valove interneta.

Takođe, možete se posvetiti i brojnim dokumentarnim serijalima o ovoj tematici. Abortus je toliko bitan, da su i sestre Kardašijan odvojile vreme u poslednjoj sezoni svog rijalitija da posete zdravstveni centar Planned Parenthood-a kako bi se edukovale. Vidite, i Kardašijanke znaju koliko je reproduktivno zdravlje bitno.

Kratak uvod u istoriju abortusa

Angkor Wat, Kambodža

Abortiranje kao čin tokom vekova nije bilo regulisano, ali se svakako dešavalo. Prvo pominjanje abortusa je u egipatskom medicinskom tekstu, Ebers Papyrus. Jedan bareljef u kambodžijskom hramu Angkor Vat oslikava demona koji izvršava abortus ženi koja je poslata u podzemlje. Stoici su smatrali da je abortus moralno prihvatljiv jer je fetus zapravo biljka, a ne životinja sve dok ne udahne vazduh. Aristotel je sa njima delio isto mišljenje o moralnoj prihvatljivosti abortusa do određenog doba trudnoće, ali je pravio razliku između ženskih i muških fetusa. Naime, po njegovom mišljenju muški su dobijali „ljudsku dušu” nakon 40 dana, a ženski nakon 90.

Lonac pun vrelog luka

Metode koje su koristile većinom nisu bile hirurške, već one koje uključuju fizički napor: težak fizički rad, penjanje, veslanje, dizanje teških predmeta, zatezanje pojasa. Zatim post, puštanje krvi, nalivanje vrele vode na abdomen itd. Jedan sanskritski tekst ukazuje na to da su žene sedele na loncu punom vrelog luka kako bi izazvale pobačaj. U zavisnosti od geografske smeštenosti širom planete, varirali su metodi kojim se ova intervencija vršila. U procesu su se koristile sonde, kitove kosti, otrovi od različitih  biljaka, fizički napori, masaža abdomena. Žene su bile voljne da rizikuju živote da bi smanjile obim porodice ili da ne bi rodile neželjeno dete – situacije kao što je prekomeran brojh dece ili trudnoća kao posledica silovanja su neki od razloga koji su ih primoravali na tu odluku.

Abortiranje je uglavnom bila i ostala isključivo ženska praksa tokom mnogo vekova. Prenosila se sa majki na ćerke, između prijateljica, sestara, rođaka, drugarica. Održavala se u tajnosti ili uz prisustvo nekoga od poverenja, ali je predstavljala svakodnevnicu. Niko se nije obazirao na to šta žene rade svome telu.

Ilegala

Tek sa devetnaestim vekom abortus postaje javno pitanje, regulisano zakonom koji počinje  ga sankcioniše. Izazvani pobačaj je bio dozvoljen dok žena ne oseti pomeranje fetusa unutar sebe. Jedan od razloga uvođenja zabrane je opasnost od vršenja nekontrolisanih intervencija koje su dovodile do smrti žena usled korišćenja grubih metoda ili odsustva korišćenja antiseptika. Drugi razlog je želja lekara da uspostave kontrolu nad svima koji su im zalazili u struku – najpre babica. Svakako, čim neko pitanje postane javno pitanje to neminovno znači da na scenu ulaze muškarci. Zabrana nije smanjila broj izvršenih abortusa, ni smrtnost.

Tretiranje bremenih  žena postaje vrlo unosan posao. To znači da su većina lekara koji su intervenciju mogli da obave bezbedno, to papreno i naplaćivali.  Primer: šezdesetih godina dvadesetog veka jedna Amerikanka je morala da izdvoji oko 1000 dolara za intervenciju.

To naravno dovodi do situacije da imućnije žene mogu platiti abortus, dok one koje to nisu – bivaju prepuštene same sebi. U takvim uslovima one se prepuštaju u ruke kvazi-lekarima ili se javljaju na oglase u novinama, koji im nude čudesne pilule za regulaciju menstrualnog ciklusa ili problema koje samo žene mogu zapatiti. Pacijentkinje su se neretko nalazile u situaciji da im traže seksualne usluge pre izvršene intervencije kao sredstvo plaćanja.

Preuzeto sa librarycompany.org

Većina tih kvazi-lekara nije koristila anesteziju sa namerom da se intervencija što brže obavi, jer je ženi tako potrebno manje vremena da se oporavi. Mnogi od njih su zabranjivali ženama da ih kasnije kontaktiraju – ako dođe do nekih komplikacija žene su opet prepuštene same sebi, što znači umiranje od infekcije. Kako bi izbegli mogući ponovni susret sa pacijentkinjama, lekari ilegalci uglavnom su se u startu lažno predstavljali.

 

Čak i pilule i praškovi nisu bili bolja opcija. Neki od njih su bili placebo, obični laksativi ili čak otrovi. Zbog toga je u Britaniji izglasan zakon 1906. godine kojim se suspenduje bilo kakvo reklamiranje ili distribucija praškova za abortiranje, kako bi se sprečile smrti žena. Naravno, to je dovelo do još većeg guranja tržišta abortiva u ilegalu, i zapravo nije smanjilo smrtnost. No shit, Sherlock.

Zanimljiv je i zakon koji je donela federalna vlast u SAD 1873. godine, Comstock Act, koji je zabranjivao korišćenje američke pošte u svrhu „trgovine i cirkulacije opscene literature i predmeta za nemoralnu upotrebu” što je uključivalo erotske fotografije, pisma bilo kakvog pornografskog sadržaja, seks igračke, kontracepciju ili bilo kakve abortive. Takođe je zanimljivo  i da su osnivačice prvog Planned Parenthood centra u Njujorku bile žrtve ovog zakona i bile uhapšene zbog širenja nemoralnosti.

Pedesetih godina XX veka samo u Americi je izvedeno oko milion ilegalnih abortusa, sa nekoliko hiljada smrtnih ishoda. Ako bi i preživele intervenciju, velika je verovatnoća da su žene ostajale sterilne. One siromašne su uglavnom najviše stradale. U SAD sedamdesetih godina XX veka preko 70% žena koje su umrle od loše izvršenog abortusa su bile crne žene. Nadamo se da ne treba da podsećamo i na stigmu vezanu za neudate trudne žene bilo gde u svetu, koje su uglavnom u vrlo nezavidnom položaju – ukoliko žele da abortiraju ili da zadrže dete.

Žene koje ne žele da održe trudnoću su uvek nalazile način da je prekinu, i bilo kakva zabrana nije tome mogla stati na put. Nažalost, bile su primorane da se okrenu bolnim i zastrašujućim sredstvima kako bi učinile ono što im nije bilo dozvoljeno ili pristupačno. To je uglavnom bilo okretanje ka iglama za pletenje, ofingerima, gutanje otrovnih napitaka od biljaka, lekova ili hemikalija. Najgore je od svega to što iako ove metode uspeju, ostavljaju veliku šansu za smrtnost žene koja abortira.

Ofinger je zapravo postao simbol žena koje su rizikovale život kako bi prekinule trudnoću.

Kakvo je stanje u Srbiji?

Prekid trudnoće je regulisan Zakonom o postupku prekida trudnoće u zdravstvenim ustanovama. Prekid je moguće izvršiti na zahtev punoletne trudne žene. Ako je osoba mlađa od 16, potrebna je saglasnost roditelja ili staratelja. Prekid se može izvršiti do 10. nedelje trudnoće. Iznimno, može i posle desete, ako postoji mogućnost da dete ugrožava zdravlje žene, ili ako je otkriveno da će se dete roditi sa telesnim ili duševnim poremećajima. 

Postoji još uvek prevelika stigma i osuda, kao ona gore pomenuta patrijarha Irineja. U medijima se žene predstavljaju kao ubice gradova ili se njihova želja da se posvete karijeri predstavlja u negativnom kontekstu. Neki od razloga zbog kojih se žene odlučuju na ovaj korak su medicinski, materijalno stanje, čak i selektivni abortus (ciljano ubijanje ženskog ploda). Razlog povećanog broja abortusa u Srbiji je i nedostatak obrazovanja o seksu i reproduktivnom zdravlju, pa se abortus koristi kao mera za kontrolu rađanja. (Oralnu kontracepciju u Srbiji koristi manje od 10% žena.) Ono što bismo voleli da naglasimo masnim slovima na kraju je: devojčice i dečaci, edukujte se. Kontracepcija je jako bitna.

Preuzeto sa sajta Svetske zdravstvene organizacije

 

 

 

 

 

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *