Umeće vladanja: koje vam je draže?

Sila ili humanost? Moral i manipulacija? Umeće vladanja, izdanje objedinjuje ideje Sun Cua i Makijavelija, postavlja ključna pitanja o funkcionisanju moći.

Umeće vladanja Preuzeto sa Facebook stranice Kontrast izdavaštva

Umeće vladanja | Preuzeto sa Facebook stranice Kontrast izdavaštva

Sun Cu, kineski pisac i mislilac, Konfučijev savremenik, autor je Umeća ratovanja: jednog od najvažnijih priručnika za vojnu strategiju. I ne samo vojnu: Sun Cuov koncept primenjuje se u preduzetništvu, kao ideološka osnova mnogih drevnih borilačkih veština, a bio je inspiracija vojskovođama i političarima poput Mao Cedunga i Daglasa Mekartura. Njegova duboko humana, taoistička učenja u potpunoj su suprotnosti sa surovim pragmatizmom Nikole Makijavelija, petnaestovekovnog manipulatora sa firentinskog dvora, autora Vladaoca, udžbenika o vlasti koji se milio i Staljinu i Musoliniju.

Brojna pojedinačna izdanja Sun Cuovog Umeća ratovanja kao i Makijavelijevog Vladaoca su do danas ugledala svetla književne scene Srbije. Međutim, Kontrast izdavaštvo nam nudi sasvim drugačiji koncept koji nas gotovo prinudno stavlja u situaciju da tumačimo Sun Cua i Makijavelija kao integrisanu istorijsku figuru, kao i njihov uticaj na modernu politiku i svet. Ovo nije ni Umeće ratovanja niti je Vladalac, ovo je Umeće vladanja – jedinstven pristup dizanju iz groba ljudi čiju je zaostavštinu vreme spojilo u jedinstveno tumačenje savremenog sveta.

Premda kombinacija taoiste i egoiste na prvi pogled deluje ekscentrično, i Sun Cu i Makijaveli u suštini govore o moći – sposobnosti da se utiče ili kontroliše ponašanje drugih. Na različite aspekte moći Istok i Zapad gledaju drugačije, i na nama ostaje da ih protumačimo iz svoje udobne fotelje, pomažući se vinom ne bismo li lakše razumeli složene veze između tako različitih viđenja sveta. 

Vladavina silom

Najprepoznatljiviji oblik moći jeste političko-vojna i vrlo ju je lako primetiti ako se nalazite u žiži demonstracija dok tenk i vodeni topovi kreću na vas. Ona je autoritet vladajuće strukture nad društvom, a ta prevlast se održava uz pomoć „lebdeće pretnje oružjem“ iliti „mogu da te ubijem ali neću dok mi baš ne zasmetaš“. Ipak, ovakav oblik vlasti valjano omogućava upotrebu društvenih resursa i implementaciju politike u društvu. 

Jednostavnije, rečima Džordža Orvela:

Cilj progona je progon. Cilj mučenja je mučenje. Cilj moći je moć. Sada počinjete da me shvatate 

Družio se sa Konfučijem.

Družio se sa Konfučijem.

U shvatanju političko-vojne vrste moći oba autora su donekle slični: pošto je za osvajanje teritorije neophodno ovladati precizno definisanim praktičnim veštinama i strategijama, Sun Cu nalaže da se prouče: put, vremenski uslovi, teren, komanda i disciplina, dok pragmatični Makijaveli detaljno objašnjava kako bi trebalo vladati u najrazličitijim tipovima monarhija. U Makijavelijevom slučaju vladar, a u Sun Cuovom vojskovođa, mora da uspostavi kontrolu nad trupama – po Sun Cuu, služeći se zakonima, a po Makijaveliju, i uz malu pomoć tehnika manipulacije.

Razlika je u tome što je političko-vojna moć kod Makijavelija dominantna, dok je u osnovi Sun Cuovog dela taoistički ideal saglasja ljudskosti i pravičnosti. Svako biće mora poštovati zakone u kojima je svaki činilac društva nosilac određene uloge. Sun Cuov general je hrabar, human, iskren i pravičan. Jedina naznaka zaobilaženja pravila humanosti tiče se uloge špijuna iz poslednjeg poglavlja Umeća ratovanja. Ali svrha angažovanja špijuna je sticanje znanja koje donosi moć.

Suprotstaviti se neredu redom, suprotstaviti se buci tišinom, znači ovladati srcem.

Jednostavno rečeno, Sun Cuu je za savršenu vladavinu potreban Napoleon Bonaparta dok je Makijaveliju potreban Adolf Hitler.

Vladavina duhom

Takozvana moralna moć se stiče ili zasniva na požrtvovanju, duhovnosti i fundamentalnim pretpostavkama koje rukovode našim viđenjem sveta. Na primer, Gandi je imao jaku moralnu moć i uticaj na društvo: žrtvovao se izvođenjem čuvenog Marša soli, imao duhovne principe koji su zapadnom svetu blagorečeno čudni, i u svom posedu imao kozu koju je vodio svugde sa sobom kako bi vazda pio sveže mleko. Pored te ekscentričnosti, izborio se za nezavisnost Indije. Ne uz pomoć koze, već uz pomoć moralne moći.

Sun Cu, koji je teoretisao dva i po milenijuma pre Gandija, smatrao je da ljudskost i pravednost jesu elementarni principi ispravnog komandovanja. Samo onda kada se vladanje ispravno vrši, narod oseća bliskost sa svojim vođama i ne preza da da život za njih. Vojna strategija, pre svega, ima za cilj da održi harmoniju među trupama. Otuda Umeće ratovanja krije paradoks: najdelotvornija je upravo ona strategija koja rat čini nepotrebnim. Pobednici pobeđuju i pre nego što pođu u rat, dok poraženi najpre idu u rat, pa tek onda pokušavaju da pobede.

Ovo je Nikolo i baš ga briga za sve vas. Portret Santija di Tita.

Ovo je Nikolo i baš ga briga za sve vas. Portret Santija di Tita.

Vladalac se, s druge strane, može shvatiti kao jedna vrsta priručnika kako upravljati državom u skladu sa modernim principima, pozivajući se na poznate primere iz bliže i dalje istorije. Za razliku od Sun Cuovog Umeća ratovanja, Makijavelijev vladar ne obazire se na etičke principe. Ako moralni tip moći odgovara svrsi, on će ga i primeniti u datom slučaju. Politika je izvan kategorija dobra i zla, a cilj je isključivo postupati u skladu sa ličnim i državnim interesima. Naime, za razliku od antičkih vremena, gde se smatralo da političar treba da dela čisto iz moralnih pobuda (što, naravno, nije bio slučaj u praksi), u renesansi jedan od glavnih ciljeva postaje sticanje moći.

Cilj kojim teži makijavelijevski tip vlastodršca je uvećanje moći, tako što će se oslanjati se na realnost, a ne na ideale koji nisu od koristi. Na primer, poznato je stanovište da je za vladara sigurnije da ga se podanici boje, nego da ga vole, pa tako narodu na novoosvojenoj teritoriji on treba da se predstavi kao oslobodilac od ranije ugnjetavajuće vlasti. Pravi cilj osvajanja – uvećanje vlastite teritorije zarad sticanja bogatstva  treba vešto prikriti. Dakle, Makijaveli smatra da je laž neophodno oruđe moderne politike.

Makijavelijevo delo postalo je omiljeno štivo velikih diktatora, pa  pisca i dalje bije loš glas zbog beskrupuloznog viđenja vlasti. Međutim, neki će reći i da je  Makijaveli  samo bio svestan sveta u kome živi.

Zlo treba počiniti odjednom. Što se manje s njim odugovlači, manje i boli. Dobro treba činiti postepeno, da bi se što bolje osetilo njegovo dejstvo. Vladalac treba da živi tako sa svojim podanicima da ga nikakav slučaj, ni dobro ni zlo, ne navede na promenu stava. Jer kad se nađeš u nevolji, za zlodela ti ne ostaje vremena, a dobročinstvima se nećeš iskupiti, pošto ti niko na njima neće biti zahvalan, uveren da nemaš izbora i da im moraš pribeći.

Stoga, dok Sun Cu veruje u dobro u čoveku, po Makijavelijevom shvatanju ljudi su, u suštini, zla i koristoljubiva bića. Otud nema mesta emocijama i etici.

Ko je u pravu?

Spojem tako značajno različitih pogleda na vlast kao što su Makijavelijev i Sun Cuov, Kontrast nam omogućava da razmotrimo političku i društvenu situaciju u kojoj se i sami nalazimo naspram onoga što je, makar u teoriji, moguće ili zamislivo.

Zato, pročitavši oba dela uporedo, na kraju pitanje postaje sasvim lično, i na tebi je, čitaoče: Quo vadis, Domine?

Umeće Vladanja, Sun Cu, Nikolo Makijaveli
Kontrast, 2013.
prevod (sa engleskog): Konstantin Popović
Svoju kućnu biblioteku ovim izdanjem možete obogatiti u svim većim knjižarskim lancima, kao i pojedinim manjim nezavisnim knjižarama. 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *