Rasparčani april: izlazak iz začaranog kruga

Valter Sales pokazuje da film o krvnoj osveti ne mora biti tragična drama o momcima iz lošeg kraja. Rasparčani april je, pre svega, film o odrastanju, ljubavi, mašti i letenju.

Čitajući Rasparčani april (Abril Despedaçado), roman poznatog albanskog pisca Ismaila Kadarea, za vreme snimanja Centralne stanice Brazila, Valter Sales rešio je da ekranizuje ovu potresnu priču o krvnoj osveti.

Sales je radnju iz Albanije premestio u sušno zabačeno selo Riacho das Almas (u prevodu Izvor Duša) na severoistoku Brazila, 1910. godine. „Izvor  je davno presušio, samo su duše ostale”, kaže jedan od junaka. Ove „preostale duše” obavljaju jedan te isti posao, opisujući jednu te istu kružnu putanju svakoga dana. Tako i dani porodice Breves, čiji su članovi Paku i Tonjo glavni junaci filma, prolaze u mukotrpnoj obradi šećerne trske pomoću bolandeire (stari tip mlina u obliku točka koji okreću volovi). 

Uloga Pakua koji pripoveda o sudbini porodice Breves, dodeljena je glavnom glumcu Centralne stanice, Vinisijusu de Oliveiri, protagonisti čak tri Salesova filma. Paku, iako najmlađi, ujedno je i jedini svestan besmisla poštovanja ukorenjenih običaja. Sa druge strane, njegov brat, Tonjo Breves (Rodrigo Santoro), nastavlja tradiciju predaka: svirepo ubija člana porodice Fereira da bi osvetio smrt starijeg brata, svestan da se tim činom i njegov život bliži kraju.

Naime, zbog sukoba oko imanja, čitave generacije porodica Breves i Fereira ubijaju se međusobno, po principu „oko za oko”.

„…I tako se borba nastavila dok svi nisu oslepeli. U zemlji slepih, ljudi koji vide na jedno oko smatraju se ludima”, kaže Paku. Upravo će slepi starac, koji ovde ne predstavlja simbol mudrosti, već simbol zaslepljenog vođe, glava suparničke porodice Fereira, odlučiti i o sudbini ubice svoga unuka: Tonjo je pošteđen samo do sledećeg punog meseca.

Koncepcija vremena jedan je od ključnih elemenata Salesove poetike. Kao i u „Centralnoj stanici Brazila”, vreme menja suštinu kako radnja odmiče i junaci sazrevaju. Simboli proticanja vremena prisutni su na svakom koraku: kružni mehanizam za mlevenje trske, nalikuje na onaj satni. Sat kao simbol zauzima ključno mesto u filmu. U kući Fereirovih, u zoru posle bdenja, stari sat glasno otkucava podseća na neminovnost „proročanstva” slepog starca, upućenog Tonju: „Tvoj život je od sada podeljen na dva dela: na dvadeset godina koje si dosad proživeo i kratko vreme koje ti je preostalo da živiš”. Dakle, preostalo vreme je rasparčano, određeno lunarnim ciklusom, do sledećeg punog meseca. „Čuješ li ovaj sat? Otkucava: još jedan, još jedan, a tebi će govoriti jedan manje, jedan manje” . Za ostale, vreme napreduje, za Tonja, iščezava svakim otkucajem.

Svestan da mu se bliži kraj, Tonjo počinje da preispituje dotadašnja uverenja. Da li mora da vodi život po tuđoj volji? Da li je moguće pobeći od zacrtane sudbine? Osluškuje stavove mlađeg brata, maštovitog dečaka koji se opire besmislu. Roditelji čin ubistva iz osvete doživljavaju kao sasvim normalnu pojavu i zahtevaju od sina da do kraja preostalog vremena ne odstupi od uobičajene rutine, što Tonjo ne može da prihvati.

U tom drugom, rasparčanom ciklusu, vreme se ubrzava, ispunjeno neobičnim doživljajima dva brata. Oni i doslovno i simbolički putuju van izolovanog prostora porodice.

Preokret donosi susret zalutalih putnika cirkusanata (Saluštijao i njegovo kumče, lepa Klara) sa Pakom. Zapravo, oni mu i daju ime Paku (vrsta ribe); dotada ga je porodica oslovljavala sa „dečak”. Oni mu poklanjaju ilustrovanu bajku o sireni i dečaku, koju će mu otac na kraju oduzeti, jer, maštajući, zanemaruje svakodnevne poslove.

Osim koncepcije vremena, putovanje je jedna od suštinskih tema u opusu Valtera Salesa. Transformacija junaka kroz putovanje (izlazak iz poznatog u nepoznato), prisutna je i ovde. Tonjo u kratkom vremenskom razdoblju putuje čak tri, odnosno četiri puta. Prvi je, nužni, formalni put. Zajedno sa ocem odlazi do obližnjeg sela da proda trsku, gde ugleda Pakuove „kumove” cirkuzante, kako najavljuju predstavu.

Pakuova opaska „mi smo kao volovi, samo kružimo i kružimo, i nikada nikuda ne idemo”, odvaži Tonja da krišom povede brata u selo na cirkusku predstavu „Osmeh zemlje” i zaljubi se u Klaru. Lik Klare simbolizuje ženski princip, snagu ljubavi (element vatre iz cirkuske predstave) koja uspeva da razbije ustaljenost Tonjovog sveta i „natera ga” na novo putovanje. Na treće putovanje mladić se odvaži gledajući volove, koji i neupregnuti, po navici, kruže oko točka. Sa cirkusom odlazi još dalje, do obližnjeg grada, koji još više zbližava dvoje zaljubljenih, ali i Klara je ograničena, zavisi od volje Saluštijaa. Tonjo se vraća kući, kako ne bi ukaljao čast porodice.

Brojne scene aludiraju na let (Sales je izjavio da je element vazduha povezan sa glavnim junakom, kome se suprotstavlja element zemlje, odnosno prava zajednice): Tonjo njiše Klaru na konopcu, braća se njišu na ljuljašci. Pod teretom, u jednoj sceni, ljuljaška puca i Tonjo se stropošta, šaleći se da je mrtav, izazvavši smeh porodice, što je jedna od retkih scena u kojoj se svi članovi porodice osmehuju. Na kraju, Paku dobaci Tonju: „Ti si samo zaboravio da letiš”

Poslednje noći primirja, pred suđeni kraj njegovog života, Klara dolazi do Tonja. Ljubav donosi traženu slobodu za voljene,ona pobeđuje zakon zajednice, tako da se proročanstvo starca, da je mladić nikada neće iskusiti, ne ostvaruje. Ljubav koju nije ni trebalo da doživi, spašava mladića od smrti, jer Pako, simbol čudesnog, anđeoskog deteta, preuzima ulogu žrtve krvne osvete.

Pakuu je, kao što je već spominjano, dodeljena uloga pripovedača. Priču inspirisanu ilustracijama darovane knjige pripoveda u tri nastavka, u važnim prekretnicama radnje. Na početku, sirena napušta morski svet i na kopnu sreće dečaka. Kako brojni doživljaji obogaćuju Pakuov mali svet, tako se i obogaćuje njegova priča.

U nastavku priče, posle koje mu otac trajno oduzima knjigu, sirena se bori sa morem, buni se protiv poretka svog sveta u nameri da se ponovo sretne sa dečakom. Dečak nakon dugog puta kroz šiblje i trsku, najzad ugleda svoju sirenu. Ova verzija predskazuje Tonjovo poslednje, četvrto putovanje na samom kraju filma.

Dečak priču završava pred sam kraj života, pre nego što će ga ubiti Fereira: sirena se vraća po dečaka, pretvara ga u ribicu i vodi u večni život na dno mora. „U moru niko ne umire i ima mesta za svakoga. Svi žive srećno i ne prestaju da se smeju”. More je simbol snova o boljem životu. Paku, za razliku od Tonja, nije mogao nikuda da pobegne, sem u svet mašte. Ali njegova žrtva donosi spas i oslobođenje za brata, i prekida besmisleni ritual ubijanja.

Braća na kraju filma i simbolički kreću suprotnim putevima: Paku umire da bi se ostvario zakon zajednice kojoj se uporno suprotstavljao, dok Tonjo zauvek napušta porodicu, idući stranputicom, čak do mora, u susret svojoj sireni.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *