Nadežda Petrović: neshvaćena heroina revolucionarnih ideja

U Velikoj galeriji Doma Vojske Srbije u toku je izložba Nadežde Petrović organizovana povodom obeležavanja sto godina od njene smrti. Predstavljeno je 73 dela iz stvaralačkog opusa velike slikarke, a Kultur!Kokoška vam ovom prilikom donosi priču o umetnici, humanisti i heroini čijim su kistom povučeni najraniji potezi srpske moderne umetnosti.

Najpoznatija fotografija Nadežde Petrović i čuvena punđa Preuzeto sa Wikipedia

Najpoznatija fotografija Nadežde Petrović i čuvena punđa
Preuzeto sa Wikipedia

Prvi koraci na stazi zvanoj umetnost

Potekla iz ugledne građanske porodice Nadežda je ljubav prema umetnosti ispoljavala još u detinjstvu, a uz podršku roditelja upustila se u otkrivanje tajni slikarstva. Nakon završene Više ženske škole položila je ispit za nastavnicu crtanja 1892. godine, a talenat i darovitost nastavila je da razvija u ateljeu slikara Đorđa Krstića. O Krstićevom uticaju na umetničko formiranje mlade slikarke ne može se precizno govoriti. Ipak, pretpostavlja se da je jedan od najznačajnijih slikara nacionalnog realizma idejama koje se nenametljivo pojavljuju na njegovim delima, podstakao novu generaciju umetnika da otvore vrata srpske Moderne. Nešto kasnije, Nadežda svoja interesovanja usmerava u pravcu evropskih prestonica slikarstva.

Minhenska avantura

Prestonica Bavarske, Minhen, bio je jedan od glavnih umetničkih centara u kojima su se školovali slikari iz Srbije. Nazadovoljan radom minhenske Akademije, slovenački slikar Anton Ažbe osnovao je školu poznatu po liberalizmu, prihvatanju ženskih članova i novim idejama koje su uticale na razvoj slikarstva. Mogućnosti koje je ovaj grad pružao zainteresovale su Nadeždu Petrović. Plan da u njemu provede jednu godinu, rezultirao je četvorogodišnjim iskustvom. Slikanje van ateljea, na dnevnoj svetlosti, probudili su spontanost i naglasili slikarkin karakter. Boja nanesena dinamičnim, nemirnim potezima postala je najznačajniji vid Nadeždinog izražavanja. Motive bavarskih predela slikala je intenzivnim nijansama komplementarnih boja crvene i zelene. Žustar potez četkice vidljiv na slikama Breze, Stablo u šumi, Predeo sa borovom šumom, postaće glavno obeležje slikarkinog stila koji će se odlikovati ekspresionističkim i fovističkim nadahnućima. Školski raspust 1900. godine provodi u Beogradu i tada organizuje izložbu kojom prvi put beogradskoj publici i kritici predstavlja svoj rad.

Stablo u šumi (1902), Narodni muzej u Beogradu, Preuzeto sa Riznica

Umetničko obrazovanje unapređuje u Minhenu sve do 1903. godine nakon čega se vraća u Srbiju koju potresaju burna politička zbivanja. Nadeždina ljubav prema narodu, duboka osećanja koja je gajila prema domovini i snažan temperament usmerili su je ka političkom aktivizmu. Iste godine slikarka je, na jednom od najvećih ženskih mitinga do tada, održala jednoipočasovni govor pred više hiljada žena. Tada je osnovana patriotska i humanitarna organizacija „Kolo srpskih sestara“ čiji je Nadežda bila sekretar.

 Jugoslovenska ideja i lutanja po Srbiji

Seljanka iz Šumadije (1907), Spomen-zbirka Pavla Beljanskog, Preuzeto sa SZPB

Seljanka iz Šumadije (1907), Spomen-zbirka Pavla Beljanskog, Preuzeto sa SZPB

Težnja ka nacionalnom preporodu i ideja ujedinjenja slovenskih naroda snažno se manifestovala u kulturi i umetnosti na ovim prostorima početkom dvadesetog veka. Nadežda Petrović bila je veliki pobornik tog stava i inicijator Prve jugoslovenske umetničke izložbe koja je realizovana 1904. godine. Izložba je okupila srpske, hrvatske, slovenačke i bugarske umetnike i predstavljala je sastavni deo proslave stogodišnjice Prvog srpskog ustanka i krunisanja kralja Petra I. Kralj ju je lično otvorio, a za svoju kolekciju otkupio je 41 delo. Ove slike predstavljaju začetak Zbirke jugoslovenskog slikarstva 20. veka Narodnog muzeja u Beogradu. Zadovoljna rezultatom postignutog Nadežda sa još više entuzijazma i poleta učestvuje u realizaciji Jugoslovenske umetničke kolonije u Sićevu 1905. godine.

Uporedo sa političko-ideološkim stavovima za koje se aktivno zauzimala, Nadežda je kroz rodoljubiva osećanja oblikovala nove slikarske teme. Sve češće putuje po Srbiji, naročito u južne predele, posmatrajući krajolik otadžbine i život ljudi. Odevena u grubu seljačku tkaninu sa slamnatim šeširom na glavi i slikarskim priborom na ledjima, Nadežda je poput umetnika misionara beležila aktivnosti seljaka u polju i njihovo obavljanje svakodnevnih kućnih poslova, o čemu svedoče dela Seljanka iz Šumadije, Pletilja, Guslar. Na ovim delima ništa nije ulepšano, a snažnim potezima četkice u ekspresivnim izrazima likova, slikarka je predstavila iskrene emocije prema svom narodu.

Likovna kritika dočekala je dela Nadežde Petrović oštrim rečima poput „bolesno i trulo shvatanje bolesnih i trulih mozgova.“ Njen slikarski izraz u konzervativnoj sredini kakva je bila Srbija nije naišao na razumevanje i odobravanje. Za poštovaoce akademskog slikarstva, velikih istorijskih kompozicija ili pak elegantnih, dostojanstvenih građanskih tema, predstava seljaka neidealizovanih fizionomija kroz modernistički izraz, predstavljala pravi šok! Negativne reakcije nisu pokolebale veru slikarke da približi umetnost običnim ljudima, da jednostavnog čoveka, seljaka i seljanku, učini dostojnom temom umetničkog dela. Shvatanje Nadeždine inovativnosti naslućeno je i ponekom usamljenom lepom rečju, kakvu je imao Antun Gustav Matoš, hrvatski pesnik i novelista, koji povodom izložbe 1907 godine:

Te su slike nervozne, apokaliptične, crvena boja tu gospodari kao krv i crvena vatra, što sagorijeva život bilja i mesa…

Pariski polet

Notr Dam (1911), Narodni muzej u Beogradu, Preuzeto sa Sećanja

Notr Dam (1911), Narodni muzej u Beogradu, Preuzeto sa Sećanja

Dve godine provedene u Parizu predstavljale su za Nadeždu Petrović period posebnog nadahnuća. Slikarkini smeli vidici još više su prošireni kroz direktan kontakt sa delima impresionizma, fovizma, kubizma, futurizma, kojima je bila okružena. Pariska kulturna scena predstavljala je za Nadeždu tle na kojem je mogla slobodno da eksperimentiše i da se u potpunosti posveti razvijanju modernističkih ideja, koje akademska javnost u Srbiji još uvek nije shvatala. Umetničku zrelost pokazuje u slikama gotičke katedrale Notr Dam, mostova na Seni, predela Bulonjske šume i obale Bretanje. Iako su je gradski kvartovi i priroda Francuske inspirisali, Nadežda je vezanost za domovinu iskazivala kroz posebne slikarske teme. Tokom boravka u ateljeu skulptora Ivana Meštrovića slikala je ciklus patriotskih dela poput Marka Kraljevića i Kosovke devojke.

Marko Kraljevic (1910), Spomen-zbirka Pavla Beljanskog, Preuzeto sa SZPB

Marko Kraljevic (1910), Spomen-zbirka Pavla Beljanskog, Preuzeto sa SZPB

Ksenija Atanasijevic (1912), Spomen-zbirka Pavla Beljanskog Preuzeto sa SZPB

Ksenija Atanasijevic (1912), Spomen-zbirka Pavla Beljanskog Preuzeto sa SZPB

Uspomena doneta iz Pariza – crni šešir sa velikom mašnom – upotpunio je portret šesnaestogodišnje Ksenije Atanasijević, koju Nadežda slika u zimu 1912. godine neposredno po povratku u Srbiju. Ovo delo malih dimenzija veličanstveno je po poruci koju nosi. Slika stoji kao simbol ženske emancipacije ujedinjujući dve posebne osobe: autorku Nadeždu Petrović – začetnicu srpske moderne umetnosti i modela Kseniju Atanasijević – prvu ženu, doktora nauke u Srbiji, koja je na Univerzitetu u Beogradu studirala filozofiju.

Heroina rata

U vihoru balkanskih ratova 1912. i 1913. godine Nadežda Petrović se angažovala kao dobrovoljna bolničarka i u potpunosti se posvetila brizi ranjenih i obolelih. Sačuvana pisma koje je iz borbenih područja slala porodici ujedno su dokumentarno-istorijska svedočanstva i zabeleške o intenzivnim osećanjima i duševnim stanjima kroz koje je slikarka prolazila gledajući posledice rata. Polovinom oktobra 1912. godine piše iz Raške:

Mi ovde živimo u neprekidnom jauku ranjenika, studiranju rana i previjanju, pokliču naše junačke vojske, marševima njihovim, dočeku i ispraćanju njihovom na bojno polje, da ih otuda ranjene primimo i negujemo. Pa ipak, sve ide sa oduševljenjem i zadovoljstvom. Svi mi doista izgledaju da su mi braća, i njihovi uzvici: sestro, sestro! – istinski su i čine me ponositom što im mogu pomoći.

Ratna slikarka i dobrovoljna bolničarka
Preuzeto sa AvantArt

Prisustvuje vojnim operacijama u okolini Prizrena i tom prilikom nastaje čuvena fotografija Nadežde zagledane u daljinu, odevene u tamnu odeždu sa bolničkim mantilom pod rukom i buketom ljubičica zadenutim o pojas. Predahe između saniranja povreda provodila je slikajući. Kroz jezik modernizma, u okviru ciklusa ratnih dela, Nadežda slika simbole srpske istorije i kulture poput manastira Gračanice, Dečana, grada Prizrena, Vezirovog most. Piše:

Svi možemo izginuti, ali naše spomenike moramo sačuvati.

Vezirov most (1913),Narodni muzej u Beogradu, Preuzeto sa Sećanja

Vezirov most (1913), Narodni muzej u Beogradu, Preuzeto sa Sećanja

Gracanica (1915), Narodni muzej u Beogradu, Preuzeto sa AvanArt

Gračanica (1915), Narodni muzej u Beogradu, Preuzeto sa AvanArt

Nacionalne teme svedoče o Nadeždinom zalaganju za slobodu i očuvanje identiteta srpskog naroda. Pored slikanja, fotografskim aparatom je beležila prizore i događaje oko sebe, iako je malo poznato da je i fotografija strasno privlačila umetnicu. Za doprinos koji je bezuslovno dala domovini tokom Prvog i Drugog balkanskog rata, odlikovana je Ordenom za hrabrost i Ordenom Crvenog krsta.

Vest o atentatu na austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda zatiče Nadeždu u Veneciji, a objava Prvog svetskog rata je navodi da se vrati u domovinu kako bi još jednom služila voljenom narodu. Vrhovna komanda dodeljuje joj zaduženje bolničarke pri Vrhovnom štabu poljske bolnice Dunavske divizije. Razmišljanja i osećanja iznela je u pismima upućenim porodici, koja svedoče o borbi kod Mačkovog kamena:

Borbe vođene na ovom položaju bile su više nego ogorčene i očajne, borbe za istrebljenje. Svi komandiri četa, komandiri bataljona, vodnici….64 oficira izginulo je i smrtno ranjeno, a vojnika upravo je ostalo na polovini iz sviju pukova. Ranjenika kao što rekoh, imali smo na 4 000 i ja mišljah poludeću od jada i čuda.

Početkom 1915. godine boravi u Skoplju sa porodicom. Predah od ratnih zbivanja i praćenja srpske vojske kratko je trajao. Nadežda je silno želela da se vrati u službu uprkos preklinjanju najbližih da ostane sa njima. Iako joj je Vrhovna komanda ponudila zaduženje da predstavlja Srbiju na konferenciji u Rimu, ili pak bolnički angažman u Beogradu ili Nišu, Nadežda hrabro odlazi u Valjevo u Prvu rezervnu bolnicu. Nakon kolubarske bitke ovaj grad je zahvatila epidemije pegavog tifusa koja je odnela mnoge živote, vojnika, lekara, civila. Tada je Valjevo bilo „…velika kužnica, u kojoj se jedva zna ko je živ, ko je mrtav…“

Šatori valjevske bolnice poslednji su motivi koje Nadežda slika neposredno pred smrt. U valjevskoj bolnici posećuje je prijatelj i slikar Branko Popović, i beleži: „Pretresli smo tada po poslednji put važna pitanja našeg mladog slikarstva. To je bio razgovor dostojan umetnika i junaka – Nadežde Petrović“. Nekoliko dana kasnije, 3. aprila 1915. godine, preminula je velika heroina i umetnica čije su ideje donele revolucionarni duh srpskoj umetnosti.

Valjevska bolnica (1915), Muzej savremene umetnosti Beograd, Preuzeto sa AvantArt

Valjevska bolnica (1915), Muzej savremene umetnosti Beograd, Preuzeto sa AvantArt

Za života, poštovana je prvenstveno kao rodoljub, politički aktivista i predani borac za bolju budućnost srpskog naroda. Vrednost umetničkog doprinosa Nadežde Petrović prihvaćena je posthumno, kada su shvaćeni težina i važnost njenog rada koji je srpsku umetnost izveo na put modernizma.

U koliko niste još uvek posetili izložbu, savršena je prilika da to upravo učinite. Do 24. decembra, dela iz kolekcije Narodnog muzeja, koja obuhvataju različite periode stvaralaštva ove slavne umetnice, biće izložena van depoa muzeja. Ne zaboravite, sad – pa ko zna kad…

Ako volite da čitate o istorijskim kidačicama zapostavljene kuloće, nastavite da pratite !Kokoškin serijal #kokoškinklan

Literatura:
J. Jovanov, Minhenska škola i srpsko slikarstvo, Novi Sad, Galerija Matice srpske, 1985.
Lj. Miljković, Nadežda Petrović 1873-1915, Narodni Muzej, Beograd, 1988.
L. Merenik, Nadežda Petrović – projekat i sudbina, TOPY, Beograd, 2006.
J. Jovanov uredio, Spomen-zbirka Pavla Beljanskog, Spomen-zbirka Pavla Beljanskog, Novi Sad, 2009.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *