Portret Arnolfinijevih: žena je ipak nešto više od domaćice

Da li je žena u Holandiji 15. veka bila predodređena jedino da kuva, pere, čisti, vaspitava i čuva decu ili je ipak bila sposobna i za nešto više? Odgovor donosi Portret Arnolfinijevih.


Kroz istoriju kuća i privatnost porodičnog domaćinstva bili su prostori u kojima su žene provodile najveći deo svog vremena. U zavisnosti od staleža kojem su pripadale izlazak u javnost mogao je da podrazumeva odlazak do pijace, prodavnice ili posetu buržoaskoj zabavi. Ali, da li je to zaista tako? Da li su žene bile u potpunosti isključene iz poslovnog sveta, koji je na prvi pogled bio rezervisan samo za muškarce? Delo flamanskog slikara Jana van Ajka nastalo 1434. godine, Portret Arnolfinijevih, koje se danas čuva u Nacionalnoj galeriji u Londonu, predstavlja sliku smerne i pokorne, ali i mudre i dostojanstvene žene koja je sposobna da na sebe preuzme teret muških zaduženja i koja pokazuje da su žene u Severnoj Evropi 15. veka bile prisutne u javnim prostorima i aktivne u društvenom životu zajednice.

Jan van Ajk, Portret Arnolfinijevih, 1434, Nacionalna galerija u Londonu. Izvor: Wikipedia

Đovani Arnolfini, italijanski trgovac poreklom iz grada Luke u Toskani, i njegova supruga Đovana Ćenami bili su vrlo ugledni članovi kolonije italijanskih trgovaca u Brižu. Arnolfini je stekao zavidno bogatstvo kroz međunarodnu trgovinu, novčane pozajmice i kredite ustupane francuskom i burgundskom vladaru. Blizak odnos trgovca i burgundskog vojvode Filipa Dobrog započeo je narudžbinama tapiserija i raskošnog tekstila. Ubrzo, Arnolfini je postao glavni dobavljač luksuznih tkanina i odeće za dvor. Dok se većina italijanskih trgovaca držala zajedno, povezana okvirima kolonije, Arnolfini je nastojao da kontakte sa visokim plemstvom i vladarskom porodicom iskoristi u cilju sticanja privilegovanog socijalnog statusa. Postao je član Velikog veća burgundskog vojvode 1454. godine, a zatim mu je služio na dvoru kao kancelar. Kao trgovac, finansijer i dvorjanin Arnolfini je imao sve više obaveza koje su rezultirale čestim odsustvovanjem iz Briža. Osoba od znanja i poverenja koja je trebalo da nadgleda poslove Arnolfinija, rešava probleme i zadatke tokom njegovog odsustva, bila je upravo njegova supruga. Ovo zaduženje bilo je zajedničko kako ženama trgovaca, tako i plemića u Severnoj Evropi, a često i Italiji.

U knjizi O tri vrline u edukaciji žene koju je napisala Kristina Pizanska 1405. godine, prva žena u istoriji koja je po profesiji bila književnica, i koja se borila za poboljšanje položaja žena u društvu, naglašava se šta je zadatak žena čiji su muževi stekli ugled i visok položaj na društvenoj hijerarhijskoj lestvici:

Obaveza muža je da služi svom princu na dvoru i da putuje. Supruga mora zauzeti njegovo mesto. Iako se mogu naći drugi izvršitelji, prorektori, upravnici, administratori, mora postojati neko ko će ih sve nadgledati, a bilo bi pravilno da žena preuzme tu odgovornost. Zato ona mora biti informisana i mora znati pravne akte i lokalne običaje.

Razmišljanja i stavovi Kristine Pizanske, koja je živela na dvoru francuskog kralja, ukazuju da je žena kasnog srednjeg veka postajala svesna svojih mogućnosti i svojih sposobnosti. Zato ne iznenađuju činjenice da su žene bile uključene u posao supruga kao stranke pri potpisivanju ugovora, učesnice u vođenju sudskih sporova, sakupljači različitih renti i prihoda. Ali, obavljanje ovih i sličnih zaduženja žena nije mogla sama preuzeti na sebe. Praksa gde žena učestvuje u sprovođenju pravnih i finansijskih poslova mogla se odvijati jedino uz pristanak supruga. Muževljeva dozvola ozvaničena je kroz pravni akt koji je služio kao punomoć kojom žena postaje njegov zastupnik. Sporazumi su se sklapali isticanjem pravičnosti i iskrenosti obe strane, pred zapisničarem i svedocima.

Portret Arnolfinijevih dugo je sagledavan kao trenutak stupanja u brak dvoje supružnika. Dugo se verovalo da ova slika predstavlja venčani portret, ali se zatim došlo do zaključka da su simboli koji upućuju na sklapanje braka, poput Arnolfinijevog gesta pristanka i davanja zaveta, kao i svedoka čiji se odrazi uočavaju u ogledalu, mogu tumačiti i kao trenutak sklapanja poslovnog ugovora između muža i žene. Ideja o ceremoniji venčanja osporena je i činjenicom da se radnja slike ne odvija u crkvi ili pred hramom, kako su najčešće umetnici severne Evrope prikazivali trenutak ulaska u brak. Takođe, kosa Arnolfinijeve izabranice nije raspuštena kao kod mnogih mladi u predstavama venčanja, već je skupljena u frizuru koju nose udate žene.

Nedoumice koje se pojavljuju kada ovu sliku tumačimo kao stupanje u brak nestaju u koliko se ona sagleda kao trenutak sklapanja pravnog sporazuma između već venčanih supružnika, kojim žena dobija dozvolu da u muževljevo ime upravlja poslovima. Spavaća soba kao prostor odvijanja ne samo intimnih radnji, već i poslovnih, izabrana je za mesto gde će suprug predati svoja ovlašćenja ženi. Đovani Arnolfini prikazan je pored prozora, a njegove klompe nalaze se u blizini vrata, što upućuje na to da putuje i da je često odsutan od kuće, dok Đovana stoji pored kreveta, a njena obuća na dnu prostorije sugeriše da je ona prvenstveno vezana za dom. Pred svedocima, čiji se odrazi uočavaju u ogledalu, Đovani Arnolfini podigao je jednu ruku kao znak iskrenog i pravičnog zaveta, a žena mu pruža ruku kao simbol pristanka i spremnosti da na sebe preuzme zaduženja u njegovom odsustvu.

558d704bd4b51

Detalji koji skrivaju priču.

Trenutak sklapanja sporazuma između supružnika istovremeno je i prikaz Arnolfinijevih kao idealnog trgovačkog para. Uspešan trgovac ne prepoznaje se samo po obilju imovine, bogatstvu doma, ukrasa i odeće. Izazov je predstaviti se u svetlu dobre reputacije, iskrenosti i časti kojima bi trebalo da se vodi svaki dogovoren posao. Ugledan čovek je čovek od vere, pobožan i pravičan, na šta aludira ram ogledala sa slikama koje prikazuju Hristova stradanja. Pas koji se nalazi pored bračnog para tačno ispod njihovih ruku može se posmatrati kao vesnik vernog i iskrenog odnosa koji vlada među njima i kojim se ophode prema svojim klijentima. Detalji koji aludiraju na začeće kao što su krevet i statua svete Margarete, zaštitnice porođaja, voće kao simbol plodnosti, haljina supruge i ruka položena na stomak, mogu se tumačiti kao pokazatelj njihovih porodičnih vrednosti, ali i plodnog poslovanja i bogatstva koje se umnožava.

Po smrti Đovanija Arnolfinija Đovana je postala izvršitelj svih poslova. U prilog njenoj smelosti i samouverenosti u procesu obavljanja preuzetih zaduženja ističe se činjenica da je tužila Antonija od Burgundije, nezakonitog sina Filipa Dobrog za nepodmireni dug.

Portret Arnolfinijevih nije samo slika istaknutog bračnog para i idealnog trgovca, već vizuelni dokaz i potvrda istupanja žene u javni prostor i njene sposobnosti da se suoči sa izazovom poslovanja i svetom koji je prvenstveno smatran muškom brigom.

Literatura:
Carrol, M. D., „In the Name of God and Profit: Jan van Eyck’s Arnolfini Portrait“, in: Representations, No. 44, Oakland: University of California Press, 1993.
Haribson, C.,  „Sexuality and Social Standing in Jan van Eyck΄s Arnolfini Double Portrait“, in: Renaissance Quarterly, Vol. 43, No. 2, New York: Renaissance Society of America, 1990.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *