Masovna ubistva – fantazija o sticanju kontrole i moći

Na medijskoj sceni poslednjih godina glavnu ulogu preuzimaju masovna ubistva, dok vodeći stručnjaci ocenjuju da poprimaju razmere nacionalne epidemije.

Amerika je po mnogo čemu specifična zemlja, ali kada je u pitanju crna hronika, izdvojili bismo serijska, a zatim masovna ubistva. Na medijskoj sceni poslednjih godina glavnu ulogu preuzimaju masovna ubistva, dok vodeći stručnjaci ocenjuju da poprimaju razmere nacionalne epidemije. Najupečatljiviji primer je slučaj Džejmsa Holmsa, koji je u Aurori u Koloradu, 2012. godine ubio 12 a ranio 78 osoba tokom premijere filma The Dark Knight Rises. Obučen kao Džoker, sa narandžastom kosom, jasno se identifikujući sa istoimenim likom iz Betmenovog serijala, nasumično je počeo da ubija gledaoce. Na samom početku valja napomenuti da ovaj događaj nije direktna posledica filma; masovna ubistva su izuzetno kompleksni događaji pod uticajem brojnih faktora koji ni psiholozima ni kriminolozima nisu još uvek do kraja jasni. Ni danas se ne zna mnogo o Holmsovom ličnom životu, osim da je bio odličan i „uzoran“ student neuronauka. Kako je onda došlo do transformacije od briljantnog diplomca do masovnog ubice? Po istom principu, šta je motivisalo Andersa Brejvika, Čo Sung-Huija, Adama Lancu, pa i Ljubišu Bogdanovića koji je izvršio masakr u Mladenovcu? Očigledno je da masovna ubistva nisu svojstvena samo Americi, iako statistički gledano prednjači u odnosu na sve druge zemlje.

KRIZA MUŠKOSTI?

Jedno od ponuđenih objašnjenja, koje prvenstveno guraju mediji, jeste da je nasilje u vidu masovnih ubistava posledica krize muškosti i besa. Osećaj nemoći i otuđenosti se patološki razrešava stvaranjem medijskog spektakla i pokušajem dostizanja slave. Eksplorativna studija koja je masovna ubistva odredila kao pokušaj vraćanja maskulinog identiteta koji je uskraćen, „porican i oštećen“, pokazala je da se veći deo uzorka nosio sa finansijskim, socijalnim, romantičnim i psihološkim stresorima koji su ukazivali na neuspeh u održavanju ideala muškosti. Osećaj krivice usled ličnih i profesionalnih neuspeha se prenosi na grupu ili celokupno društvo.

Masovne ubice su frustrirani, besni ljudi…čiji životi su neuspešni po njihovim sopstvenim standardima… koji biraju mete koje su simbol njihovog ličnog nezadovoljstva… Masovno ubistvo je njihova šansa da se osvete, da dominiraju, da preuzmu kontrolu, inicijativu, i da steknu samopouzdanje. (Curt R. Bartol & Anne M. Bartol)

Stranica iz Holmsovog dnevnika.

Stranica iz Holmsovog dnevnika.

Većina masovnih ubica je za sobom ostavila video zapise, dnevnike ili blogove, pa i manifest. U njima dominira osećanje odbačenosti, nepoštovanja, poniženosti od strane grupe koja je površna, nezasluženo na određenom položaju, zbog čega zaslužuje osvetu. Verovatno je prisutna i doza opsesije i paranoidnog stila mišljenja.

TEORIJA HRONIČNE TENZIJE I FRUSTRACIJE

Prema, u slobodnom prevodu, teoriji tenzije (eng. strain theory), masovna ubistva prolaze kroz određene sekvencijalne stadijume.

  1. Stadijum hronične tenzije.

U sociologiji i kriminologiji, prema ovoj teoriji veruje se da različiti pritisci i poteškoće mogu dovesti do kriminalnog ponašanja. Niz neuspeha uz sve veći dugoročni pritisak, pretvara se u hroničnu tenziju i frustraciju, što povećava verovatnoću javljanja agresivnog ponašanja i besa.  Među masovnim ubicama koji su zločine izvršavali u školama, postojalo je hronično odbacivanje od strane vršnjaka. Moguće je da su postojali i porodični problemi koji nisu bili direktno vidljivi. Ipak, tinejdžeri svoju vrednost i uspeh ne procenjuju na osnovu uspeha u školi pa ni odnosa u porodici, koliko na osnovu popularnosti među vršnjacima. Prema izveštajima, masovne ubice su bile akademski uspešne ili neuspešne, ali zajednički imenitelj im je vršnjačko zlostavljanje, ponižavanje ili odbacivanje. To nas opet vraća na mogućnost da je njihova muškost bila ugrožena. Naravno, hronična tenzija nije dovoljna, jer postoji gomila zlostavljanih tinejdžera koji se ne okreću nasilju kao rešenju problema. Zato je neophodan i drugi stadijum.

  1. Stadijum nekontrolisane tenzije i frustracije.

Oni koji ne dobiju nikakvu podršku i ne razviju neke značajne socijalne odnose, kao pokušaj kontrole hronične tenzije, izolovanosti i usamljenosti, počinju da eksternalizuju osećaj krivice usled neuspeha, razvijajući blagu paranoju tokom konstruisanja realnih ili zamišljenih negativnih životnih događaja.

  1. Stadijum akutne tenzije

Sledi faza akutne tenzije i frustracije, gde se bilo koji gubitak ili dodatni neuspeh tretira kao katastrofalan i služi kao okidač.

Erik Haris i Dilan Klebold.

Erik Haris i Dilan Klebold.

  1. Stadijum planiranja

Tokom stadijuma planiranja, dominantna je fantazija o sticanju kontrole i osveti. Masakr je upravo ključni momenat izražavanja nadmoći i kazne za sva ponižavanja. Stoga se jako dobro planira, nekada i mesecima unapred – što je u suprotnosti sa uvreženim mišljenjem da se napad dešava odjednom, kao posledica trenutka, impulsivne reakcije i „pucanja“ bez nekog posebnog uzroka ili cilja. Erik Haris i Dilan Klebold su godinu dana pripremali napad koji se planski desio baš na godišnjicu Hitlerovog rođenja.

MASOVNE UBICE I MENTALNI POREMEĆAJI

Još jedna predrasuda je da sve masovne ubice pate od mentalnog poremećaja (najčešće shizofrenije). Prema jednom istraživanju, 68% uzorka masovnih ubica nije pokazalo znake mentalnog oboljenja. Isto tako, većina ljudi koji boluju od mentalnih poremećaja ne izvršava kriminalna dela, posebno ne ubistva. Samo mali broj masovnih ubica se može okarakterisati kao psihotično. Takođe, nisu ni psihopate. Psihopate ne formiraju emocionalne veze, pa ni jake emocije povodom odbačenosti. Masovne ubice postaju opsednute grupom za koju tvrde da ih odbacuje i mrzi.

Nedostatak jedinstvenog profila masovnog ubice otežava predviđanje, i skoro je nemoguće odrediti ko je potencijalni ubica u moru nezadovoljnih učenika. Dodatno otežava činjenica da se sve toliko brzo dešava, da je teško odbraniti nevine žrtve. Amerika se za sada bori žustrim diskusijama o zakonima vezanim za naoružanje. Imajući u vidu da je 81% ubica otkrilo bar jednoj osobi svoju nameru, a 59% čak dvoje ili više ljudi, prevencija je ključna, na svim nivoima. Edukovati porodicu, razvijati osećaj empatije i pružiti podršku svima koji se osećaju odbačeno i izolovano, bez obzira na rizik od okretanja ekstremnom nasilju.

Featured photo credit: Slate 

Reference:

Kellner, D. (2013). Media Spectacle and Domestic Terrorism: The Case of the Batman/Joker Cinema Massacre. Review of Education, Pedagogy, and Cultural Studies, 35(3), 157-177. 

Kennedy-Kollar, D. & Charles, A. D. C. (2013). Hegemonic Masculinity and Mass Murderers in the United StatesSouthwest Journal of Criminal Justice, 8(2). 

Levin, J. & Madfis, E. (2009). Mass Murder at School and Cumulative Strain: A Sequential Model. American Behavioral Scientist, 52(9), 1227- 1245

Dutton, G. D., White, R. K., & Fogarty, D. (2013). Paranoid thinking in mass shootersAggression and Violent Behavior, Volume 18, Issue 5, Pages 548-553.

Piše: Sanja Dutina

Tekst je uz dozvolu preuzet sa portala Psihobrlog

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *