Protest za kulturu

Više umetničkih organizacija organizovalo je protest pod sloganom “Stop uništavanju kulture!”. Dosta aspekata tog događaja smatramo problematičnim. Uprkos tome – vidimo se.

Danas će se desiti protest.

Desiće se, navodno, u Beogradu, Nišu, Vršcu i Novom Sadu i trajati od šest do sedam popodne.

mapa2

Ali ipak pretežno Beograd.

Ovaj je protest od značaja jer je protest „za kulturu“ – dakle, protestuju kulturni ljudi, možda čak i intelektualna elita. To se ne viđa često. U „civilizovanom društvu” upućen je neizrečen poziv na ćutanje, a protesti su neretko bučni i neelegantni.

Zvanični kulturni ljudi retko mogu da se dogovore oko tako trivijalnih stvari kao što su vreme i mesto. Oni preispituju moguće motive, partijske sklonosti i antipatije organizatora protesta. Preispitivanje je zamoran posao; nisu kulturni radnici, umetnici i pripadnici udruženja gnevna rulja koja spremno skače na noge, nikako. Štaviše, rediteljka Milica Kralj, predsednica Organizacionog odbora, pominje da je strah da živi među nepismenim huliganima. Mene je strah od pospešivanja dualizma kulturan čovek – nepismen huligan. Al’ dobro.

Protest je izraz nezadovoljstva. Protest je skretanje pažnje, izraz snage, reafirmacija verovanja u postojanje problema. Protest može biti organizovan iz ličnog ili političkog interesa, ali njegove posledice i njegova suština nisu određene njegovim pokretačima. Na nama koji smo nezadovoljni i koji ćemo prisustvovati iako nismo članovi ijedne partije, iako nismo ni pripadnici velikih, zvaničnih udruženja umetnika – na nama je da odredimo suštinu protesta.

To nezadovoljstvo nije počelo, na primer, Nišvilom, i nije počelo uznemirujućim spisom Dragana Kolarevića i neće se završiti večeras u 19h kada se raja raziđe i ode na pivo (ili u prostorije Srpskog književnog društva, gde se protest navodno nastavlja). Početak ovog konkretnog nezadovoljstva uglavnom se nalazi u jednom intervjuu iz jula prošle godine, kada je glasačka javnost po prvi put čula i videla kulturnu politiku koja nas sada žulja:

Srpska kultura svakako ima budućnost. (…) Umetnost mora da bude patriotska, zato moramo da aktiviramo ljude koji su skrajnuti. Da insistiramo na tradicionalnim nacionalnim vrednostima. (…) Naši preci su nam pokazali put. Zna se tačno šta je moral, kultura, vrlina, krađa, otimačina, lopovluk. Evropa je zanemela onoga trenutka kada je videla sahranu patrijarha Pavla i uverila se da srpski narod vrlo dobro zna da proceni i prepozna vrlinu. – Branislav Petković, trenutni ministar kulture, Politika 19.7.2012.

Ministar Petković nije puki „poslastičar”, on je čovek koji je svojim izjavama i radom na poziciji ministra kulture zauzeo odgovornost za zlehudo blato po kome se kultura Srbije trenutno povlači. On nije na tu poziciju došao volšebno. Neko je negde glasao, barem prećutno, za ideologiju u kojoj je kultura isto što i nacionalistička muzeologija (kontekst strana 122-123), i njegov glas je poslušan.

Ali državna uprava, uključujući tu raspolaganje novcem koji doprinose poreski obveznici, nije izuzeta od kritike i regulacije samom činjenicom da je izabrana. Metodi regulisanja vlasti, pa i one demokratski odabrane, postoje i tokom njenog mandata. Protesti, štrajkovi i medijska kritika alat su koji je dat narodu da se izjasni o pitanjima koje smatra značajnim i van institucije izbora. Vredi da pokušamo da taj alat iskoristimo. Čisto da vidimo reakciju.

Protestovanje je većinski naivan ali neophodan čin. Gunđanje i romorenje po društvenim mrežama može učiniti čoveka velikanom među cinicima-hobistima, ali ga svakako neće učiniti faktorom. Faktor se postaje akcijom. A kada verbalna nije dovoljna, kada su napisi u glasilima beskorisni, aktivizam prezren i peticije smešne, onda ostaje kao i uvek – polje u centru varoši, i na njemu nekakav živalj. Taj živalj može drečati za il’ protiv određene stvari, ali njegova suština je uvek samo jedno: fizički, nepobitan dokaz da nezadovoljstvo postoji. Nekoliko hiljada ljudi u centru glavnog grada teže je ignorisati nego nekoliko hiljada pojedinaca koji protestuju nekupovinom ulaznice ili statusom.

“Kultur!Kokoška” ne mari. Ona, naime, nema nikakav budžet, nikakav prostor, i postoji samo zahvaljujući radosnoj činjenici da će se ljudi koji mare za umetnost i kulturu njima baviti i s krizom i bez nje. Redakcija Kultur!Kokoške ne pamti vreme kada krize nije bilo i ne pati od stranačkih opredeljenja. Tokom 6 meseci rada, pak, naganjali smo jednako nebudžetirane pripadnike generacije da nam kažu šta, zapravo, rade, planiraju i žele. Ne postoji konsenzus i ne postoji univerzalna istina o tome zašto je kultura potrebna državi. Ona je potrebna pojedincima.

Ti pojedinci nisu samo izolovani izvođači, autori i publika. Oni su deo demosa u ovoj demokratiji. Država koja pretenduje na to da štiti interese svojih građana ne može bahato razmahivati ključnom reči “kriza” i koristiti plejadu logičkih grešaka kao obrazloženje delovanja protiv interesa građana. Primer: država odredi budžet za kulturu, država odredi i kome i čemu će taj budžet udeliti, država donese procenu na osnovu partijske i klanske pripadnosti, nastane tarapanija loših i preskupih predstava, ergo – umetnost je loša i preskupa.

Nezauzdan skepticizam prema svakoj ideji i inicijativi, ubeđenje u to da je svaki vid bunta beskoristan, karakteriše mlohavu dušu sklonu sleganju ramenima, zlopamćenju i apatiji. A takva mizerna impotencija je, pre svega, dosadna. Usput vodi do frustracije, žgaravice, odavanja skupim porocima, i do društva u kome su intelekt i lični integritet međusobno isključivi.

Zato, „Protest protiv ubistva kulture”, u režiji PEN-a, UDUS-a, ITD, itd. Mogao je biti i „Protest za bolje dramske umetnike” i „Protest za bolju književnost”, i „Protest protiv činjenice da već godinama kad posegnem za novijom domaćom književnošću naiđem na sranje, a u pozorištu se na mene deru nekakve ličnosti kojima rodoslov služi kao pismo preporuke”.

Ne valja. Nije dobro. Štaviše, vrlo je loše, a nikakva uzdržanost, mirnoća, trpeljivost i drugi atributi onih na kojima je da ćute, neće ubediti vlastodršce da je „patriotska umetnost” ruglo i za patriju i za umetnost.

Pa, protestovaću onda, i negde na tom protestu biće, garant, i ljudi sa kojima se ne slažem ni po jednom relevantnom pitanju. Spojiće nas u subotu u 18h nezadovoljstvo. Možda njih muči to što su izgubili naklonost budžeta, a mene to što država čiji sam građanin ulaže svoje krizne milijarde u turobno nemaštovite projekte, ali nezadovoljni smo i oni i ja.

Protestovati možemo zbog: onih skela na Narodnom muzeju, onog katanca na Muzeju savremene umetnosti i činjenice da nemali deo kabineta ministra Petkovića trenutno radi doktorate na Megatrendu. Možemo protestovati i protiv organizatora protesta. Ili protiv same ideje protesta, ako želimo da odemo u lakrdiju. Mogućnosti su beskrajne.

Iz te pozicije, kao ljudi koji nisu začuđeni, uvređeni ili iskompleksirani, već prosto nezadovoljni, možemo izraziti svoj protest i vratiti se svom poslu. Bio on dizajn, konceptualna skulptura, grafiti, kritika, filozofija, opera ili hip hop. Neka nas ne opterećuju “politički poeni” koje će neko, kao, skupljati na račun našeg prisustva.

A ukoliko niste nezadovoljni, ili ste naprosto nevoljni iz mnogih razloga da pohrlite na trgove večeras u 18h, ili imate u to vreme nekakav nastup ili zgodu – znajte da je u redu. Ovo nije nekakav prelomni i odlučujući revolt, ovo je… okupljanje.  Biće zblanutih lica, užarenih pogleda, sredovečnih nezadovoljnika sa simboličnim pivom, biće, pa, jedna fešta.

Građanski malčice neposlušna, možda čak i zanimljiva fešta. Možda čak i ostavi kakvu posledicu. Možda uveri umetnike i kulturne delatnike da ih je više nego što pokazuje brojno stanje krupnih udruženja. Možda ih natera da se bore za kvalitet pre nego za doslednu isplatu od trenutnih vlasnika relevantnih fotelja.

Možda samo odemo da vidimo kako se to bune umetnici. Moralo bi biti kreativno.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *