Zemlja meda – lepota i snaga brižnosti

15. Festival dokumentarnog filma 7 veličanstvenih otvorio je film Zemlja meda rediteljke Tamare Kotevske i reditelja Ljubomira Stefanova iz Makedonije, koji je osvojio čak tri nagrade na ovogodišnjem Sundance festivalu.

Zemlja meda prati Hatidže koja živi bez struje i vode u nepristupačnim predelima Centralne Makedonije sama sa majkom Nazife o kojoj se brine, baveći se pritom pčelarstvom. Film otvaraju široki totali brdovitog pejzaža kroz koje Hatidže prolazi, ne bi li stigla do košnice koja je skrivena u steni. Dok je posmatramo kako se spretno kreće kozjim putevima i kasnije brižljivo sklanja kamen sa košnice i vadi saće, pretpostavljamo da će ovaj film biti meditativno putovanje kroz odnos jedne žene i prirode sa kojom živi u skladu. Ubrzo se ravnoteža koju Hatidže održava između sebe, svojih pčela i majke narušava dolaskom nomadske zajednice. Devetočlana porodica i krdo stoke koje su doveli sa sobom postaju njihovi prvi susedi. Hatidže dočekuje svoje komšije i sa njima se zbližava, pokušavajući sa njima da živi u harmoniji, kao što je to do sad radila i sa ostatkom svog okruženja, tako da kad i oni odluče da krenu da gaje pčele i prave med, ona im pomaže oko toga. Međutim, konflikti nastaju kad Husein, otac u porodici, počne svojim pristupom, koji je orijentisan na profit, da ugrožava i svoje i njene kolonije.

Ovakav zaokret ka autentičnoj priči o životu i odnosima koji se stvaraju, kao i raznim konfliktima i duhovitim situacijama koje pretpostavljaju je postavljen u skladnom kontrastu sa segmentima filma koji prikazuju Hatidže i ćutljivu prirodu i njihov zajednički nesmetani tok.

Svi akteri u filmu su vrlo prirodni pred kamerom i dramaturgija njihovih odnosa je toliko razvijena i vešto uhvaćena da na trenutke zaboravimo da je u pitanju dokumentarni film. Tom utisku doprinosi i činjenica da je film snimljen bez voice-overa i bez ispovesti likova u kameru. Scene u kojima vidimo dečaka kako porađa tele, Hatidže kako majci previja rane, decu koja se igraju u prašini ili Huseina kako popušta pod pritiskom u pregovorima oko prodaje meda, predstavljaju delove slagalice koja čini da se gledalac oseti kao da prisustvuje spretno izrežiranom stvarnom životu. Fotografija, za koju su snimatelji Fejmi Daut i Samir Ljuma, dobili i nagradu na Sundance-u, apsolutno hipnotiše bilo da je predmet slike nepregledni pejzaž, roj pčela koji kao da leti oko posmatrača ili rembrantovska scena u kojoj Hatidže hrani svoju majku u skučenom i mračnom prostoru njihove kuće. Rezovi su britki u svakom smislu te reči, pa se često vezuju po principu ironije, humora i kauzalnosti koje nekad impliciraju i karmu.

Protagonistkinju vidimo u više različitih konteksata i u svakom od njih prepoznajemo istu nit brižnosti, bilo da je ona upućena pčelama, bolesnoj majci ili komšijama u trenutku kad deli tajne pčelarskog zanata ne bi li im pomogla. Njena polisa „pola meni, pola njima“ koja se prvenstveno odnosi na saće koje pravično raspodeljuje između sebe i svojih kolonija, izgleda da funkcioniše i na svakom drugom polju u njenom životu. Ovaj film ima snažan podtekst svesti o okruženju koji se manifestuje pre svega kroz lepotu koju ta svest podrazumeva – bilo da je ona prikazana kroz delikatno umeće pravljenja meda koje nikoga ne ostavlja oštećenim ili kroz brigu o ljudima koji nas okružuju, čak i ako je ta briga nekad neuzvraćena. Hatidže predstavlja atipičnog snažnog ženskog aktera, koji se razlikuje od konotacija koji taj pojam najčešće nosi u neoliberalnom sistemu u kom živimo, a koje podrazumevaju ženu koja grize svoj put do vrha korporativne lestvice, baveći se mirijadom drugih aktivnosti paralelno. Njena snaga se pre svega ogleda u njenom kapacitetu za nežnost i pravičnost prema sebi i svemu oko sebe koji joj omogućava da stvara i pronalazi lepotu u najrazličitijim životnim okolnostima.

Autorka recenzije: Dunja Nešović

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *