Odvedi me negde gde je lepo i estetično

U okviru selekcije Hrabri Balkan na ovogodišnjem Festivalu autorskog filma našao se i film Odvedi me negde gde je lepo Ene Sendijarević koji svojom smelošću i inventivnošću itekako zavređuje mesto u ovoj kategoriji.

U svom debitantskom dugometražnom filmu, Ena Sendijarević nas vodi na mesta koja nisu toliko lepa koliko privlačna i vizuelno upečatljiva. Odvedi me negde gde je lepo, film ove bosanskohercegovačko-holandske autorke, osvojio je specijalno priznanje žirija na ovogodišnjem Međunarodnom filmskom festivalu u Roterdamu, a regionalnu premijeru imao je na 25. izdanju Sarajevo Film Festivala.

Jedan realističan film u kom glavna junakinja nije uparila donji veš.

U kombinaciji road movie-ja i priče o odrastanju, glavna junakinja Alma (Sara Luna Zorić) vraća se u Bosnu i Hercegovinu nakon što je odrasla u Holandiji, kako bi posetila oca kog nije videla godinama. Sleće u Sarajevo i upoznaje se sa svojim rođakom Emirom (Ernad Prnjavorac) koji nema nameru da bude naročito gostoljubiv i odveze Almu do njenog oca. U početku Alma ne pokazuje inicijativu i uglavnom je vidimo kako luta gradom ili se izležava u Emirovom stanu, ali to joj sve dosađuje i odlučuje da stvar uzme u svoje ruke – ona uspeva da nagovori Emira i njegovog prijatelja Denisa (Lazar Dragojević) da se zapute ka bolnici u Podveležju i posete Alminog oca koji je na samrti.

Od prvog kadra – električno plave zavese koja se njiše na vetru uz elektronsku muziku – film evocira asocijacije na različite reditelje sa specifičnim vizuelnim stilom, naročito Nikolasa Vindinga Refna koji često koristi drečave i neonske boje u kombinaciji sa pretežno elektronskim saundtrekom. Međutim, kroz svoju epizodičnu priču film na svakom koraku izaziva očekivanja publike, pri čemu je svaka epizoda mračnija od prethodne i u većem kontrastu sa svetlim i drečavim okruženjem.  

Iako bezizražajna gluma u početku može delovati naivno kao kod likova u filmovima Vesa Andersona, kako se film bliži kraju, a priča postaje mračnija i više uznemiravajuća, pre se može porediti sa emocionalno udaljenim likovima Jorgosa Lantimosa. Dok se ova poređenja teško mogu ignorisati, Odvedi me negde gde je lepo kao celina ima vrlo specifičnu atmosferu koju je teško kategorisati.

Čudnovatost ovog filma verovatno je pojačana naglim promenama u Alminom odnosu prema situacijama u kojima se nalazi (jer veći deo vremena ona prosto odlazi kuda je okolnosti odvedu, a retke odluke koje donosi su uglavnom iracionalne i tvrdoglave kao što se i može očekivati od jedne asolescentkinje), kao i ljudima sa kojima interaguje. U početku ona deluje vrlo nezainteresovano za skoro sve osim toga da konačno uspe da vidi oca, ali kasnije insistira na tome da je sigurna da je Denis zaljubljen u nju. Ono što inicijalno može delovati kao hladnoća s devojčine strane, moguće je takođe videti kao njenu reakciju (odnosno nemogućnost da izrazi istu) na stvarnost koja je toliko daleko – ne samo geografski – od onoga na šta je ona navikla, a retki znaci naklonosti ka drugim ljudima (i životinjama) i iskazane emocije mogli bi biti uvid u njena iskrena osećanja. Dok pokušava da se snađe između Emirove nezainteresovanosti i seksualne veze sa Denisom, Alma takođe pokušava da pomiri svoje dvostruke identitete – to što je istovremeno Bosanka i Holanđanka, tatina ćerka i devojka koja aktivno istražuje svoju seksualnost – što je verovatno centralna tema ovog filma.

Plavo je i za devojčice. Preuzeto sa imdb.com.

Ovaj dualizam izražen je i paletom boja u filmu – u početku su one uglavnom plave i zelene, stvarajući letnju, morsku atmosferu, ali ubrzo se tu uliva i mnogo roze nijansi. Boje u filmu su su birane sa toliko pažnje na detalje da su čak i Almin donji veš (plavi grudnjak i roze gaće) i patike (sa plavim i roze linijama) u skladu sa ovim suprotnostima. Vizualni aspekt filma je svakako najupečatljiviji, sa svetlim i drečavim bojama i formatom ekrana 4:3 koji čine da se osećate kao da gledate vrlo estetičan Instagram feed u obliku filma – pun pejzaža koji oduzimaju dah (što je valjda i obavezno kada je u pitanju road movie) i enterijera i odeće pastelnih nijansi. Osim potencijalnog simbolizma boja i estetskog zadovoljstva, efekat ovakvih vizuala je i nadrealna atmosfera filma.

Uprkos snažnoj vizuelnoj stilizaciji, Odvedi me negde gde je lepo se ne oslanja u potpunosti na stil, mada neki događaji u filmu mogu delovati nasumično. Činjenica da pri pisanju scenarija autorka nije mnogo pažnje posvetila praktičnim detaljima je u skladu sa snolikom atmosferom filma, ali deus-ex-machina rešenje u vidu kese kokaina može se činiti pomalo lenjim. Bez obzira na to, Sendijarevićeva pažljivo razvija svoje likove i stvara neku vrstu paralelnog univerzuma čija neobičnost naglašava Almino iskustvo, delimično zasnovano na životu same autorke.

Tekst je prvobitno objavljen na sajtu Festivalists kao rezultat radionice filmske kritike Talents Sarajevo gde je napisan pod mentorstvom kritičarki Joane Pavlove i Dane Linsen.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *