„Monster” surf: odakle početi, gde se zaustaviti

Adresa: Crna laguna, Kalifornija.

Otkud?

Ukoliko volite da istražujete ćoškove interneta posvećene opskurnim hobijima i interesovanjima, pre ili kasnije ćete naleteti na veliki forum iz doba Jure – „Classic Horror Film Board“. Jedna od ljućih, a istovremeno informativnijih diskusija vođenih na ovom forumu, počevši 2010. godine, bavi se preciznom periodizacijom takozvane „pomame čudovištima iz šezdesetih” u američkoj popularnoj kulturi – pre nego što su prajm-tajm primat preuzeli špijuni (zahvaljujući brojnim adaptacijama avantura agenta nula-nula-sedam) i Ratovi zvezda (dodatno objašnjenje nepotrebno).

Simpatična porodica Manster, komšije za poželeti. Izvor: wikimedia

Većina forumaša se slaže da je okvirni početak perioda dominacije čudovišta u američkoj pop-kulturi bila 1957. godina, kada je na televiziju, najuticajniji masovni medij pedesetih, došao program od ukupno 52 crno-bela horor filma u produkciji Juniverzal studija (tada još znan kao Universal Pictures); paket pod efektivnim imenom Šok! sadržao je sve najveće međuratne hitove. Zvezde ovih ostvarenja bile su grdobe poput Drakule, Frankenštajnovog čudovišta i Nevidljivog čoveka, a njihovi krvoločni istorijati umigoljili su se u domove Amerikanaca i zaokupili njihovu pažnju. Cvetajuće interesovanje za čudovišno u kontekstu svakodnevnog uskoro je ovaploćeno i u dve televizijske serije veoma sličnih premisa: The Munsters i The Addams Family, koje su obe otpočele sa emitovanjem 1964. godine.

Najvažnija odlika ovog televizijskog programskog talasa bio je stav koji su producenti zauzimali, a gledaoci preuzimali, prema žanru gotičkog horora; komični spoj monstruoznog i modernog trivijalizovao je prethodno upečatljiva, zastrašujuća stvorenja iz grozničave mašte devetnaestovekovnih pisaca. Najmlađi deo publike bio je tako pošteđen suvišnog straha, a groteskna nova konfiguracija nuklearne porodice bila je dopadljiva i najvažnijoj novoj potrošačkoj grupi – tinejdžerima. Istovremeno, s druge strane okeana, britanska produkcijska kuća „Hammer“ počela je da izbacuje filmove inspirisane istim gotičkim motivima, ovog puta, za razliku od Juniverzala, u magičnom, novom Tehnikoloru… Čudovišni biznis je postao, svi su shvatili, izuzetno profitabilan.

Forumske spekulacije o simboličkom kraju ovog perioda kreću se od 1962. (Bobi Piket izbacuje ultra-hit „Monster Mash“, prepoznavši i obeleživši rastuću komercijalizaciju Noći veštica i svih njenih ikona) sve do 1977. godine (kada četvrta epizoda Ratova zvezda redefiniše značenje reči „blokbaster“). Korisnik „opticalguy“ pružio je pomirljivu, i prilično ubedljivu tezu o okvirnom završetku vladavine čudovišta u pop-kulturi, zacrtavajući njen definitivni kraj ubrzo nakon premijere Rozmarine bebe i ubistva Šeron Tejt:

„Reakcija na porodicu Menson i mitologiju koja ih je okruživala („Zle ubice-hipsteri će vas srediti… A uz to su i Satanisti!“) u kombinaciji sa Isus-čudacima dovela je do toga da se filmovi o ovim [čudovišnim] temama shvataju preozbiljno. Tako je počeo prelazak sa filmova o monstrumima na drugačije horor filmove, „slešere”, uz menjanje ciljne grupe na starije tinejdžere i ljude u ranim dvadesetim. Bio je to, takođe, i početak pokreta protiv Noći veštica, pošto je to, navodno, bilo „satanističko”. Šteta, jer je pomama čudovištima bila toliko zabavna za klince.”

Merodavna je i teorija koja tvrdi da je era klasičnih horor filmova okončana tačno 1973. godine, kada u bioskopske sale ulaze novi koncepti horora
– ili slešera (Teksaški masakr motornom testerom), ili onih fokusiranih na konflikt hrišćanstva i paganizma (Isterivač đavola).

Ono što se sa sigurnošću svakako može tvrditi jeste da je posleratno interesovanje za ikonografiju neobičnih bića bilo daleko više produktivnije i profitabilnije od prve ere čudovišta u masovnoj kulturi, koju obeležava vrhunac popularnosti i kvaliteta Juniverzalove franšize tokom tridesetih i četrdesetih godina 20. veka. Izuzev pomenutih filmskih i televizijskih serijala, čudovištima su se bavili, ciljajući na džeparce koji su se u hladnoratovskom ojačanju američke srednje klase prelivali, i specijalizovani magazini za decu i tinejdžere, industrije slatkiša, igračaka i kostima, i konačno – ili najpre – muzika.

Simbioza dva cvetajuća biznisa pedesetih i šezdesetih – televizijske industrije i produkcije ploča. Izvor: flashbak.com

Iz svega što se izrodilo iz ove hiper-produkcije čudovišnih sadržaja, dakle, možda je najinteresantniji i najzabavniji muzički mikroverzum koji ćemo ovom prilikom označiti kao „monster“ surf-rok. (SAVET SA STRANE: Spotifaj priznaje i oznake poput „horror-“, „spooky-“ i „Halloween-surf“.)

Šta?

Poster za The Horror of Party Beach, ostvarenje za koje Vikipedija, lišena milosti, navodi da se smatra „jednim od najgorih filmova svih vremena”. Činjenica je, ipak, da ovom pionirskom „horor mjuziklu” dugujemo docnije kultne hitove kao što su „Mala prodavnica užasa” i The Rocky Horror Picture Show. Izvor: blackhorrormovies.com

„Monster“ surf za svoju inspiraciju uzima nekoliko kritičnih tačaka unutar navedenog čudovišnog „buma”; za ovaj muzički žanr od izuzetnog značaja je ograničena selekcija filmova Žnj-produkcije iz 50-tih i 60-tih, među kojima se ističu The Horror of Party Beach (1964) i Monster From the Surf (1965). Oba ova filma predstavljaju specifičan, možda neočekivan susret dva aktuelna filmska žanra iz šezdesetih: party beach komedije (neobuzdani tinejdžerski haos u svom bejbi bumerskom hibrisu) i klasičnog močvarnog horora (koji oličava figura Stvorenja iz Crne lagune).

Zasnovan na prepoznatljivom zvuku instrumentalnog surfa, koji je začet krajem pedesetih godina prošlog veka, „horor“ surf boji ovu blejačku muziku nešto tamnijim, veeeoma blago rečeno zlokobnim nijansama – kroz upotrebu pretežno molskih i bluz intervala, inkorporiranje neobičnih boja ranih elektronskih instrumenata, i prisustvo brojnih karakterističnih atmosferičnih semplova iz klasičnih horor filmova (vrisci, grohot, škripa starih vrata).

Šezdesete: The Deadly Ones et al.

Kraljevi monster surfa, anonimni muzičari o čijim se identitetima još uvek spekuliše. Izvor: discogs

Naoko banalni spoj plaže, mesta za porodični odmor i omladinsku razuzdanost, i stvorenja koja vrebaju po mraćnim ćoškovima čovečje uobrazilje, pokazao se kao neočekivan izvor inspiracije za muzičare sa Zapadne obale. Prvi koji se odvažio da se upusti u kros-žanrovska eksperimentisanja bio je misteriozni bend The Deadly Ones, sa svojim ikoničnim (i jedinim!) albumom – It’s Monster Surfing Time (1966). Ovo izdanje je postavilo standard koji je, iskreno, teško ko uspeo da u potpunosti zadovolji – iako će mnogi bendovi usvojiti osnovnu mustru. Album čini 12 ležernih instrumentala, toliko uniformno dobrih da je teško izabrati favorita. Ipak, mogli bismo da izdvojimo početnu stvar, „Monster Surfing Time“ (jer odlično predstavlja osnovni ton albuma, a ton je sve u horor surfu), kao i lagodni „The Moonlight Surfer“, sa reminiscencijama na havajski tiki. Kao što rekosmo, standard je postavljen – spretni vez po surf gitari i motoričan surf beat upotpunjeni su sporadičnim insertima zluradog smeha, vučjeg zavijanja ili replikama horor-heroja srebrnog ekrana, Bele Lugošija ili Borisa Karlofa, taman toliko da se ostvari željeni štimung.

Sličan ali manje koherentan pristup monstruoznom surfu pronaći ćemo u radovima britanske grupe The Moontrekkers. Na čelnom mestu nalazi se njihov fantastičan singl „Night of the Vampire“, koji je zahvaljujući svojim neugodnim zvučnim efektima svojevremeno zaradio jedan masni ban od Bi-Bi-Sija. Na drugom mestu nalazi se „The Bogey Man“. Šaljivi, lelujavi sint-intro ove pesme (produkcija legendarnog Džoa Mika, koji zaslužuje zaseban tekst) anticipira zvučne efekte video igara, kao što je, na primer, svojevremeno veoma voljena „Zombies Ate My Neighbours“. Među bendovima koji su imali povremene izlete u predele surfa inspirisanog hororom u ovom periodu trebalo bi svrstati i The Marketts, sa odličnom trakom „Out of Limits“ čiji je intro prilično providno skinut sa špice „Zone sumraka“.

Obnova: The Phantom Surfers

Smatra se da je renesansa surf muzike u SAD, nakon nekoliko godina mirovanja, značajno pospešena premijerom Petparačkih priča (1994), u koje je Tarantino kao deo saundtreka uvrstio „Misirlou” Dika Dejla. Tako, početkom devedesetih, na scenu monster surfa iznenadno stupaju The Ghastly Ones, Satan’s Pilgrims i Messer Chups.

No, nešto malo pre njih, među prvima koji su se upustili u sulude vode preporoda ove muzičke niše bili su The Phantom Surfers, osnovani 1988. godine. Lakonski pristup ovog benda svome izabranom žanru očevidan je na njihovom veb-sajtu, na kome naglašavaju: „Napravili smo par ploča, ujedno sa par grešaka. Većina njih je dostupna u boljim prodavnicama polovne robe.” Rane ploče „Fantomskih surfera”, zaista, dosta su slabo dostupne na netu danas – ipak je bilo moguće iskopati par dragulja, kao što je, na primer „Pleasure Point”, koji svoje surf poreklo podvlači sa PUNIH trideset sekundi zvučnih efekata talasa pre nego što nastupi sama muzika. Visoko bismo mogli da kotiramo i još jednu numeru sa istog LP-ija (18 Deadly Ones, 1991) – „Horror Beach“. Sve je jasno – ista meta, isto odstojanje.

Propratni sadržaj navedenog veb-sajta čine, na naše veliko zadovoljstvo, isključivo njihove najgore kritike, poput ove: „Koliko čujem, cela ta lo-fi stvar koju guraju „Fantomski surferi“ prolazi dobro na njihovim svirkama, ali budimo realni. Niko neće kupiti ovo, kada postoji toliko zaista značajnih bendova koji izbacuju sjajne albume. Ovo je uvreda. Pretpostavljam da to, ipak, i nije toliko bitno: oni svakako neće potrajati dovoljno dugo da izbace još jedan album.“ Greška!

Devedesete: Satan’s Pilgrims

Satan’s Pilgrims, nas, poput „Fantomskih surfera“, podsećaju da je dobra surf karijera šetnja, a ne sprint. Pozajmivši ime od bajkerskog filma „Satan’s Sadists“ iz 1969, predstavnici portlandske alt-scene, Satan’s Pilgrims“ karijeru su otpočeli 1992. godine kao tezgaši koji su uglavnom pravili svirke po kućnim žurkama, sve dok jedne zime mesto u kome su imali zakazan nastup gotovo nije razrušeno usred navale ljudi. Nakon toga, shvatili su da je vreme da se pridruže ozbiljnijoj muzičkoj sceni. Alternativnih bendova u Portlandu početkom devedesetih je, kako kažu, bilo malo, ali to je rezultiralo jednom čvrsto povezanom zajednicom punom podrške. Satan’s Pilgrims nisu se posebno istakli na široj žanrovskoj platformi, budući da, kako kaže jedan od članova benda, u to vreme surf nije bio dovoljno popularan ni da se smatra žanrovskom nišom. Njihov dolazak na scenu označio je i postepeno napuštanje hardkor pank talasa koji je bio dominantan u Portlandu tokom prethodne decenije. U intervjuu sa članovima benda, jedan od trojice gitarista, Bobi MekAnalti, svedoči: „Više nije bilo zabavno ići na svirke i bivati nemilosrdno ispižđen u šutci. Mi smo definitivno želeli da održimo energiju koja je bila prisutna u muzici u to vreme, ali samo sa manje agresije.“

Za album Creature Feature, koji ističemo ovom prilikom, se može reći da je agresivno dobar. On otpočinje tinjajući (krčkajući), sa sporom, lagodnom stvari zvanom „Goulash“, a zatim se polako ubrzava sve do tačke ključanja u osmoj numeri koja nosi isto ime kao i celokupno izdanje. Otpočevši jednim old school introm, pozajmljenim sa neke stare ploče horor saundtrekova, u postojanom, uzdržanom tempu, ali progresivno usložnjavajućom punoćom zvuka, „Creature Feature” dovodi slušaoca do apsolutnog, izgarajućeg transa. Poseban pomen zaslužuje i „Ran-Goon“, jedna od retkih stvari na ovoj listi koja zapravo sadrži i vokale. Savršeno za toksično zeleni koktel u dugo letnje popodne; prigodno i za stiskavac i za tvist.

The Ghastly Ones

The Ghastly Ones su bend o kome se možda najmanje moglo saznati, što je šokantno s obzirom na to da je skoro svaki bend pobrojan na ovoj listi nepoznat do bola. No, od drugih se izdvajaju neobičnim i kul zanimanjima članova grupe – umetnika koji rade sa filmskom prostetikom (prosthetic make-up). U jednom jedinom intervjuu koji smo uspeli da iskopamo (a koji prosto odiše neugodnom estetikom ranih internet klipova, sa nestabilnom kamerom, zbunjujućim zumovima i rakursima, i pre-PC jezikom) dvojac koji stoji iza The Ghastly Ones je otkrio par činjenica o svom nastanku i muzičkim uzorima.

Geret Imel na zadatku. Izvor: imats.net

Jedan od osnivača benda, Geret Imel, se kao sedamnaestogodišnjak preselio u Los Anđeles sa „snovima o filmu i čudovištima u srcu”. Bilo je to 1985. godine, a ubrzo po preseljenju je upoznao kolegu Normana Kabreru, sa kojim je posve spontano odlučio da osnuje surf bend, zasnovano na zajedničkim muzičko-filmskim interesovanjima. Poslednji album izbacili su 2007. godine, a u međuvremenu ostvaruju izrazito uspešne karijere kao prostetičari u šou-biznisu: Imel je punih sedam godina radio na specijalnim efektima za seriju koju svi vole da mrze – Okružen mrtvima – a Kabrera je bio deo šminkerskih ekipa iza filmova Hellboy 1 i 2, Ubiti Bila, Đangova osveta, i Koliba u šumi. Pomenimo ovde, samo, kao primer onoga što The Ghastly Ones nude, izbor od dve veoma kratke, ali upečatljive stvari – dosta tvrdi „Banshee Beach“ sa ubitačno brzim štrikanjem, i ništa manje intenzivan „Surfin’ Spooks“.

Messer Chups

Dosad nespomenuti Dejv Klajn, takođe iz The Ghastly Ones, u poslednjih nekoliko godina sarađivao je kao pevač i producent sa bendom koji je ujedno i poslednji na našoj listi – Messer Chups.

Messer Chups za sobom ima dugu istoriju saradnika, muzičara i producenata koji su se jedno vreme smenjivali u postavci benda kao na pokretnoj traci. Formirali su se 1998. u Hamburgu; nakon povratka gitariste Olega Gitarkina u Sankt Petersburg, sa originalnim sastavom je, razumljivo, bilo raskršteno. Primajući i isprobavajući nove saradnike u periodu od narednih nekoliko godina, Gitarkin je neko vreme svirao i sa svetski priznatom tereministkinjom Lidijom Kavinom – unukom izumitelja samog instrumenta! Konačno, 2008. godine je bend bio okupljen u sastavu u kome ga znamo i danas, a basistkinja Svetlana Nagaeva (pod pseudonimom Zombirela) postala je njegov zaštitni znak. Kako navode na svom arhiviranom sajtu, Messer Chups je za sve ljubitelje „rokabilija, horor-panka, izgrebanih surf ploča, italijanskih slešera, petparačkih priča, laundža, Eda Vuda, teremina, grupe The Cramps, filmova Rasa Mejera i špice Porodice Adams. Jeste li se pronašli u makar 30% ove liste?

Devojka sa po(s)ternice: Zombirela, stalna karakteristika albumskih omota Messer Chups-a. Izvor: discogs

Uz to što su i dalje izuzetno aktivni kada su u pitanju svirke i turneje, za Messer Chups se bez oklevanja može reći i da su sigurno i najproduktivniji bend na području „monster surf” žanra; dosad su izdali preko dvadeset (!) albuma, a ovde bismo, shodno temi, morali da izdvojimo Surf Riders From the Swamp Lagoon (2001). Samo jedna mala napomena: jednom kad uđete u lo-fi ozvučenja andergraund surfa iz šezdesetih, pa se upoznate i sa njihovim grandži omažima iz docnijih decenija, fino ispeglan, zapravo kvalitetan studijski zvuk Messer Chups-a će jednostavno delovati kao da nije to to. Pokušajte da prevaziđete tu „manu”. Takođe – ukoliko ste marljivo preslušavali svaki muzički primer koji smo pomenuli, sad bi već otprilike trebalo da vam sve zvoni u ušima. Stravinski je, prema nekim tračevima, rekao da je Vivaldi jedan koncert napisao 400 puta – nije da to nema sličnosti sa instrumentalnim surfom.

Messer Chups ipak zaslužuju da im se posveti određena pažnja pri slušanju. Surf Riders From the Swamp Lagoon je odličan album koji se priklanja svim ustanovljenim parametrima svoje niše. Šaljiva imena numera poput „Chupacabra Twist“ i „Swamp Surfing“? Štriklirano. Teški gitarski reverb sa dosta repetitivnih motiva (licks), iznad posve ležernog hoda na bubnjevima? Štriklirano. Povremeni, karakteristični zvučni inserti i uplivi kvazi-filmskih replika (doduše dosta nerazgovetnih, jer rusko-engleski…) u numere? Štrik, štrik, štrik. Pa i ako je malo uniformno i pomalo derivativno (mada – može li se uopšte govoriti o derivativnosti u surfu?), dobro je. Katalogu Messer Chups-a svakako ide u prilog to što, zahvaljujući svojoj obimnosti, odbija laku kategorizaciju; u njihovoj muzici isplivavaju i uticaji manouche džeza, bluza, noise scene, elektro-popa… Kada govorimo o albumu Surf Riders From the Swamp Lagoon, koji se ipak nepobitno i fokusirano poziva na dugu tradiciju novelty ploča i radove bendova ‘amo iznad, moramo izdvojiti kao miljenika „Twin Peaks Twist“, đuskabilan aranžman čuvene špice Anđela Badalamentija.

Umesto zaključka…

Za one koje razumljivo mrzi da samo nekoliko dana pre Noći veštica samostalno pretražuju sve moguće zapećke interneta kako bi pojedinačno preslušali svaki od bendova koje smo pomenuli – pa uz to i otkrili još nekoliko za koje u tekstu zaista više nije bilo mesta – pripremili smo i kratki miks onog najboljeg što je monster surf kroz prethodnih pedesetak-plus godina ponudio svetu, i možete mu pristupiti klikom na ovaj link, ili ovde u tekstu:

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *