Pop-libreto: Avanture snalažljivih gospođica

Uprkos brojnim tragičnim primerima, ženska sudba u operi ne mora nužno biti fatalna: avanture snalažljivih gospođica zabavljaju i gledaoce i aktere!

O tome kako su nežne gospođice u operama umiranju sklone, već je bilo reči. Vreme je sada da se podsetimo onih koje odbijaju da budu nežne po porudžbini, i koje hrabro uzimaju stvari u sopstvene ruke.

Rosina, (Seviljski berberin, Đakomo Rosini)

Počnimo jednom važnom činjenicom: Seviljski berberin je jedna odlična, preodlična opera: dinamična je, komična, vesela i muzički je raj za uši. Arije za koju bi se moglo reći da je previše otegnuta ili dosadna – nema. Jednako zanimljiva je i radnja: iako se radi o manje-više stereotipnoj priči u kojoj plemeniti junak uz pomoć dovitljivog sluge Figara uspeva da zadobije ruku i srce devojke svojih snova uprkos protivljenju njenog džangrizavog staratelja, ispostavlja se da ni očaravajuća gospođica Rosina nije nimalo naivna. Ljubomorni matori staratelj koji želi da je oženi zbog miraza čuva je zatvorenu u četiri zida; međutim, Rosina nije tip devojke koji peva srdobolne balade očaja i teskobe. Njoj je, naprosto, dosadno; matorac joj je dozlogrdio, i nimalo se ne trudi da prikrije svoj bes čak ni pred njim. Svog privlačnog mladog prosca upoznaje ašikovanjem preko gitara i balkona. Pisamce-dva kasnije, rešena je ne čeka da se on nakani da je spasi, već da – „pobedi“ i „osvoji ga“; uostalom, ne vredi prepričavati fenomenalnu ariju „Una voce poco fa“: vrebajte repertoare obližnjih pozorišta, i pripremite se da vas celokupna sadržina teksta (koja se da zgodno pratiti u prevodu na ekrančiću iznad scene) obori s nogu. Za sada, poslušajte je u izvođenju božanstvene Kejtlin Betl.

Kasnije Rosina kaže: „Da biste i najposlušniju devojku naučili snalažljivosti, dovoljno je samo da je zarobite u kući.“ Koliko je to inače efikasno ostaje da se nagađa, ali sama Rosina maestralno mota oko malog prsta svog nimalo glupog matorog doktora, i uspeva da preko berberina Figara stupi u kontakt sa ljubavnikom, isplanira tajno bekstvo, izvuče se iz niza komičnih peripetija i izbegne čak dva matorčeva pokušaja da je uvuče u blaženu supružničku zajednicu. „Ona je majstor da dobije ono što želi“, skida joj kapu čak i profesionalni koncomrsitelj Figaro. Kada na kratko poveruje da ju je dragi izdao, priređuje gromovitu ljutnju i planira osvetu, dokazujući tako da se nije šalila da može biti „kao guja“ kada joj se zakači slaba tačka. Uz svoju srčanost, odlučnost i upornost, Rosina je i iskreno zaljubljena u „Lindora“, za koga misli da je tek siromašan berberinov nećak. Kada se ovaj uveri da ga voli zbog njega samog, otkriva joj da je u stvari bogat i ugledan grof Almaviva, i njihovoj sreći nema kraja. Matori staratelj je isprva besan, ali kada grof predlaže da mu prepusti Rosinin miraz, brzo i rado daje blagoslov i ostavlja ljubavnike na miru. Najveće pohvale za uspešno spojen par dobija, naravno, berberin Figaro, koji je zaslužan za urnebesne planove kako da grofa uvuče u kuću nepoverljivog starca. Pa ipak, bez Rosinine saradnje i promućurnosti, teško da bi čak i on išta uspeo.

Karmen (Karmen, Žorž Bize)

Veoma je diskutabilno da li bi se na Karmen mogao primeniti termin „gospođica“: za početak, društvo u kome se kreće nije dovoljno fino da bi se takvim terminima služilo. Karmen je, u biti svojoj, delo koje ima za cilj da saopšti jasnu moralnu poruku: „lake“ i slobodne fatalne žene su propast za fine mladiće i vode ih u neizbežnu nesreću. Zarad toga, lik Karmen morao je upiti sve moguće stereotipe „loše žene“: ona je nestalna, slobodna, svadljiva, glasna, raspevana, seksualno veoma slobodna, i, sve u svemu, oličenje fetišizirane i romantizovane zamisli Ciganke. Radnja je takođe podmuklo usmerena tako da navede gledaoca da saoseća sa sirotim, zavedenim Hoseom, beznadežno zaljubljenim u raskalašne čari bestidne Karmen: on zaboravlja na obećanja data majci, odlazi za njom put kriminala i, naposletku, poludi od ljubomore – sve to dok ga juri kontrastno čedna i čista verenica Mikaela. Ali Karmen je, veoma moguće, daleko interesantniji lik za razumeti i saživeti se: njena sloboda i neustrašivost plene.

Napravite pauzu u čitanju teksta da pogledate Elinu Garanču u ulozi Karmen, kako peva dobro poznatu Habaneru: „Ako me ne voliš, ja tebe volim; ali ako te volim, čuvaj se!“ Obratite pažnju na njene gestove i izraze lica: ako je i vulgarna, neodoljiva je; obratite pažnju na to koliko joj je krupno telo i širok pokret – ova Karmen tvrdoglavo odbija da bude krhka, smerna i uklopljena. Kasnije u operi videćemo je i kako divlje pleše, pa i kako se tuče sa drugim ženama – opseg emocija ove gospođice toliko je velik da su pojedini veliki operski glasovi morali odsedeti ovu ulogu na klupi za rezervne igrače naprosto jer je predstavljala preveliki glumački izazov.

Nesrećni Hose je vojnikčić kome je je zapalo da čuva uhapšenu Karmen nakon što je ova u tuči umalo ubila drugu ženu. Ovaj zadatak obavlja zapanjujuće nesposobno, tako što se zaljubljuje u nju, pušta je da pobegne, i biva kažnjen; potom beži iz kasarne, prati je u kafanu, i tamo zabeđuje da mu uzvrati večnu i strastvenu ljubav. Karmen deluje kao da je mladić privlači i zabavlja – uopšte, Karmen se tokom dobrog dela opere zabavlja raznovrsno i valjano – ali, naravno, nije luda da se veže. Kada par krijumčara uđe u kafanu i pozove okupljene Ciganke da pođu sa njima na put kako bi „odvlačile pažnju“ carinicima, Hose je stavljen pred izbor: ili da ostane u gradu i rastane se s Karmen, ili da napusti svoj uredan život i pođe sa njom. On bira ovo drugo. To je, naravno, greška: negde u španskoj besputici sledi još nedovoljno uzvraćene ljubavi, ljubomore i očajanja. Pojavljuje se Eskamiljo, zanosan toreador koji je takođe zaljubljen u Karmen, što se Hoseu ne sviđa. A čitava fešta sa posesivnošću se, bogme, ne dopada ni Karmen, te odlučuje da je Hoseu vreme da se vrati svojoj čednoj dragoj; Hose odista odlazi, ali samo zato jer mu je mati na samrti, i obećava da će se vratiti. Vraća se, odista, i nalazi Karmen u Sevilji, kraj arene gde upravo treba da nastupi Eskamiljo. Ne slušajući upozorenja drugarica, Karmen odlučuje da se suoči sa Hoseom lice u lice, nestrpljivo sluša njegovu kuknjavu, baca mu prsten u lice i kreće ka areni. Već kako je to uobičajeno u životopisima „loših žena“ koje pišu muškarci, Hose nasrće na Karmen lud od ljubomore i ubija „ženu koju voli“; u izvornom čitanju, kraj je tragičan – ali po njega jednako kao i po nju. U !Kokoškinom čitanju, tragičan je više po Karmen, jer manjak moralnih kvaliteta teško da je opravdanje za ubistvo, a još i romantizovati nasilje kao neminovnost strastvene ljubavi krajnje je nezdravo. Radije, ako ste već nameračeni, romantizujte Karmen: čak i njena smrt ostaje dosledna njenoj ličnosti, te odlučno ne sadrži nikakve nagle izlive morala, nežnosti i pokajanja. Kaznu za nepovinovanje muškarcu koji je želeo da je poseduje platila je u svom stilu; i, na kraju, svi bismo mi voleli da to nije bilo nužno.

Suzana (Figarova Ženidba, V. A. Mocart)

Figarova ženidba nastavlja tamo gde je Seviljski berberin stao, ali zatiče likove nekoliko godina nakon grofove svadbe sa Rosinom. Snalažljivi i veseli Figaro sada živi na njegovom imanju, i zadovoljan je svojim položajem; upravo je dobio od grofa poveću spavaću sobu blizu gospodarskih odaja, i bračni krevet, jer se ubrzo ženi simpatičnom i jednako promućurnom služavkom Suzanom. Suzana, međutim, ne deli Figarovo oduševljenje položajem sobe: nekoliko godina braka ohladili su odnose između grofa i grofice Almavive, te se grofu osladila misao da zloupotrebi plemićko „pravo prve noći”, i spava sa suprugom svoga sluge.

Kada Figaro shvati šta se zapravo dešava, i otkud grofova prekomerna dobroćudnost ticajno predstojeće svadbe, odlučuje da zakuva grofu veoma zamršenu i zabavnu čorbu koja i čini radnju ove četvoročinke. U ovom izdanju, nekada jarosna Rosina, sada je spokojna grofica Almaviva, i sklonija je baladama i sumnjama u sebe. Ulogu žene koja se sama spasava od nepovoljne sudbine ovde preuzima njena služavka, Suzana, koja uspešno parira Figaru u sposobnosti da smisli bizarne i zbunjujuće situacije koje će pohotljivca naučiti pameti i stvari postaviti na pravo mesto: grof i grofica Almaviva na kraju se ujedinjuju u ljubavi.

Prepričavati celokupan zaplet Figarove ženidbe jedva da je i moguće bez previše reči i bar jednog dijagrama; tu količinu prerušavanja, umešnih igara reči, namernih i nenamernih zbunjivanja, zavaravanja i podvala potrebno je gledati u celini. A u svemu tome, Suzana uspeva da bude kako predana služavka svoje gospodarice i verna ljubavnica, tako i vrsno spadalo koje ne propušta priliku da se sporečka sa starom i džangrizavom Marčelinom.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *