Cinema City: sezona 2016, epizoda „Kratki ženski film”

Sinopsis ove epizode najpoznatijeg novosadskog internacionalnog filmskog festivala Cinema City posebno je uzbudljiv: tri mlade devojke prave velike filmove uz male budžete.

U međunarodnoj selekciji kratkih filmova sugestivnog naziva Up to 10.000 Bucks (uz napomenu da bi se njihovi filmovi kvalifikovali  i da je naziv ove selekcije bio Up to 700 Bucks) na ovogodišnjem Cinema City-ju prikazano je nekoliko radova domaćih autora, od kojih su polovina autorke. !Kokoška vas upoznaje sa devojkama srpske kinematografske scene, čija imena treba zapamtiti: Milana Nikić, Ana Žugić, Katarina Koljević.

Milana Nikić uskoro puni dvadeset i prvu, a završava drugu godinu studija multimedijalne režije na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Njen dokumentarni film 24h ljubav (na klik ste daleko od gledanja) je gotovo antropološki eksperiment na fundamentalnu temu ljubavi, sproveden u različitim kulturno-društvenim miljeima, koje možda i ne povezuje ništa drugo do ljubavi. Iako je ovo veoma ličan rad, u kom Milana ima ulogu naratora i kazuje svoje misli o ljubavi, uz beleženje šezdesetogodišnje povezanosti njene babe i dede, on se razumeva na mnogo širem nivou od Milaninog ličnog – SVAKO može da ga razume.

24h ljubav milana nikić

24h, 60god ljubav

K!K: Kako se uopšte desila 24h ljubav, kao jedan potpuno atipičan studentski ispitni film?

Milana: Primetila sam da se u današnje vreme brakovi jako brzo raspadaju, a da u isto vreme ja imam babu i dedu koji ove godine slave šezdeset godina braka. Htela sam da snimam njihov život i da vidim kako izgledaju dvoje ljudi koji su šezdeset godina zajedno, svaki dan. Tokom rada baka se razbolela i morala sam da napravim tronedeljnu pauzu u snimanju, tokom koje mi je palo na pamet da bih mogla da vidim kako neko drugi doživljava ljubav – videla sam plakat za koncert Sandre Afrike, moj snimatelj Vlada je donirao svoja kola i pare za gorivo i odvezao nas na splav gde sam pitala ljude šta je za njih ljubav. Moram priznati da sam bila iznenađena njihovim odgovorima.

K!K: Šta je za tebe ljubav?

Milana: I dalje tragam za tim odgovorom. Zato sam i snimila ovaj film. Na leto ću ponovo da snimam babu i dedu i planiram da se bavim tim projektom do kraja života, kad budem imala šezdeset godina da sastavim priče moje babe i dede, mojih roditelja, mog brata koji se oženio pre tri meseca i moju priču –  „porodični cirkus” , kao Danilo Kiš. Iz njegovih dela sam shvatila koliko samo bavljenje svojom porodicom može da ti donese.

K!K: Kako se snima film sa budžetom, u tvom slučaju, Up to 0 Bucks?

Milana: Ja ne znam kako je snimati film sa budžetom. Kad krenem u osmišljavanje ideje, ona mora da bude takva da može da se realizuje bez para. Ne prihvatam nemanje para kao izgovor, imam potrebu da se izrazim i moram da izbacim to iz sebe, inače bih istrulila kao čovek.

K!K: Gde je mesto mlade žene u srpskoj kinematografiji, odnosno ima li za nju mesta? Deluje da se u poslednjih desetak godina čulo za svega dva, tri nova ženska imena.

Milana: Tek dolaze na tron! Ne samo u Srbiji, nego u svetskoj kinematografiji. Evo, vidimo se za pet godina!

Ana Žugić je baš pre koji dan diplomirala na Katedri za montažu, Fakulteta dramskih umetnosi u Beogradu i !Kokoška joj na tome čestita! To što je akademski obučena za filmsku montažerku, Anu nije sprečilo da za film Divčibare preuzme rediteljsku stolicu. I to uspešno. Divčibare na neobičan način slika oživljavanje potisnutog, ali ne i sasvim zaboravljenog sećanja na jednu roditeljsku (i možda pogrešnu) odluku. Motiv zabrane gledaoca podseća na sve ono nedozvoljeno i nekupljeno u detinjstvu: često banalne stvari koje iz dečje prespektive u tom trenutku deluju i veće od njih samih. Možda je konačno vreme da oprostite vašem ocu što vam nije kupio „I love Greece” majicu u Haniotiju pre 10+ godina.

K!K: Da li je ideja za Divčibare došla od neke tvoje davno proživljene i nikad zaboravljene zabrane?

Ana: Mislim da svaki film mora biti iskren da bi funkcionisao. Divčibare jeste lična priča, ali je zabrana odlaska baš na to mesto izmišljena, i poslužila je kao dramski motiv za bolje razumevanje odnosa između oca i ćerke. Taj odnos je bio moj pokretač i definitivno tema kojom sam želela da se bavim. Jasno je da dolazi iz ličnih pobuna i čini mi se da publika to oseća.

Divčibare Ana Žugić

Divčibare: sučeljavanje.

K!K: Da li nakon ovog filma gde si pored montaže radila i režiju, imaš želju/plan da nastaviš rad na poziciji rediteljke?

Ana: Ovaj film bio je ispitna vežba na trećoj godini filmske montaže, rađen pod mentorstvom prof. Snežane Ivanović. Moram da napomenem da je cela moja klasa napravila vrlo uspešne filmove. Bio je to jedan interesantan i izazovan poduhvat, biti reditelj. Videćemo da li će se to ponoviti, za sada ostajem pri montaži, bogatija za jedno ovakvo iskustvo.

K!K: Kako je snimati film (gotovo) bez budžeta?

Ana: Stresno! Kako su naši filmovi sa Katedre montaže, nismo imali nikakvu finansijsku pomoć Fakulteta. Mogli smo da uzmemo opremu, ali su rediteljski filmovi u tom trenutku bili prioritet (što je negde logično), pa je moj film recimo uskraćen i za takvu pomoć. No, imala sam super ekipu, i snašli smo se. Nemanja Veselinović, direktor fotografije, koji je ovaj film uzeo za svoj diplomski rad, uložio je novac sa mnom. Iskreno se nadam da će Fakultet uvideti kvalitet filmova koji izlaze sa Katedre za montažu i da će se ubuduće ova situacija popraviti.

K!K: Gde je mesto mlade žene u srpskoj kinematografiji, ili ima li mesta za nju?

Ana: Čini mi se da je filmski posao nekako oduvek bio „muški”, ali ne mislim da zbog toga nismo ravnopravni. Dobro, možda mi žene moramo više da se borimo i dokazujemo, ali kvalitet se uvek ispolji i primeti. Što se kvantiteta tiče, svakako prednjače muški, ali to ne treba da nas brine. Evo ja kao montažer sarađujem sa dve kvalitetne rediteljke, i treća je na putu. Biće mesta za sve.

Katarini Koljević film je u krvi: rođena od majke scenaristkinje i oca reditelja, Katarina nastavlja njihovim stopama i ove godine završava studije filmske i TV režije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Njenim filmovima ovo nije prvi nastup na Cinema City-ju – prošle godine njen rad zastupao je film Sama, takođe u selekciji Up to 10.000 Bucks. Biće da se i ove godine Katarina bavi temom samoće, jer sada u Novi Sad dolazi sa filmom Izgleda da smo sami, koji nastaje kao odgovor na zadatak: stilizacija scene iz drame Bure baruta. Iako je radnja filma zasnovana na poznatom dramskom tekstu, Katarina uspeva da ostavi lični rediteljski pečat, podržan uverljivom izvedbom mladih, ali već priznatih glumaca poput Strahinje Blažića i Marka Grabeža, kao i veoma intimnom i ekspresivnom fotografijom Marka Mladenovića. Scena u filmu bavi se (ne)prihvaćenošću sopstvene i tuđe homoseksualnosti, koju rediteljka obavija dozom istančane nežnosti, u par navrata i paradoksalno grubom, čime se osećanja sa platna prelivaju na publiku.

K!K: Nekome ko ne zna da je tekst Bure baruta pisan pre više od 20 godina i smešten u specifičan milje devedestih, tvoj film bi delovao kao nešto sasvim aktuelno. Koliko zapravo mladi još uvek  „osećaju barut” danas i kako si ti doživljavala taj „barut” baveći se ovim filmom?

Katarina: Nažalost, motivi Bureta baruta zaista jesu jako aktuelni, možda čak i više nego u vreme kada je originalni komad pisan. Danas je za moju generaciju, rođenu početkom devedesetih, miris baruta jako prisutan, a da toga i nismo svesni; mi smo odrasli uz taj miris. Ja to osećam i registrujem, miris baruta, kao jedan pritisak i tenziju u kojoj smo odrastali i u kojoj stasavamo u ljude. Ja sam rođena 1993. godine, u avgustu, u vreme najgorih inflacija. Moja generacija je na neki način „generacija inflacija”,  inflacija ukusa, morala, etike, nade. Mi smo deca ljudi razočaranih u svoju dugotrajnu borbu da obezbede srećniju budučnost svojoj deci. To je taj „barut” o kome sam ja želela da govorim u ovom filmu, neka lako zapaljiva, zagađena atmosfera. Ovim filmom sam htela da govorim o tome kako se ta atmosfera manifestuje na konkretne živote i intimne odnose ljudi moje generacije. Moramo biti svesni da se represivni sistem potpuno relativizovanih vrednosti direktno odražava na život svakog od nas i da nam obrascem ponižavanja uništava želju za promenom tog stanja.

cinema city kata koljević izgleda da smo sami strahinja blažić

Izgleda da je sam.

K!K: Kako se snima film sa minimalnim budžetom?

Katarina: Film se danas kao umetnost jako menja, dobija nove rukavce i autori bi trebalo da ih prihvate i u njih uskoče. Živimo u vreme kada je film moguće snimiti iPhone-om i mislim da to treba prihvatiti kao prednost jer samo tako film može opstati u eri serija i interneta. Film je jedna od najmlađih umetnosti, i u najboljem slučaju, sada proživljava svoju adolescenciju: prolazi kroz jako velike promene i pomalo je neukrotiv. Mislim da je stvar u tome da u toj promeni učestvujemo i kontrolišemo je, ali i pratimo i vidimo gde će nas odvesti. Pravi primer toga je film Tangerine, snimljen bukvalno iPhone-om, ali kome je mesto na velikom platnu čak i više nego nekim skupim domaćim i stranim ostvarenjima, a ključ je zaista u priči, scenariju. Ono o čemu najviše treba da vodimo računa baveći se filmom, naročito u ovim novim formama medija, je da ostanemo verni ljudskom spektru vrednosti, i da ne mešamo emocije sa patetikom, ni sa efektom šoka. Low budget ili no budget filmovi se snimaju samo i isključivo na entuzijazmu ljudi koji vole film i iskrenoj priči. To je u neraskidivoj vezi jedno sa drugim. Neophodno je da reditelj pokrene film iz nečeg iskrenog i emotivnog u sebi, da kroz medij kanališe nešto što oseća, jer su emocije ono što nas može povezuje i pokreće.

K!K: Gde je mesto mlade žene u srpskoj kinematografiji, ili ima li mesta za nju?

Katarina: Mesto žene u srpskoj naročito, ali i u svetskoj kinematografiji je jedan jako uzak mračan ćošak u prepunom klubu. Ali kao i u prepunom klubu, moraš da se izboriš za svoje mesto za ples. Rediteljski posao je muški, i ja kao žena koja u njega ulazi nemam problem da to priznam. Zahteva posvećenost, snagu, i oklop koji oduzimaju dobar deo ličnosti. To je profesija u kojoj se emotivne i psihičke slabosti ne tolerišu, pre svega zbog ostalih ljudi u branši, koje takođe čine muškarci. Problem nezastupljenosti žena reditelja je svetski, a kod nas samo na ekstremnom nivou. Setimo se da je Američkoj akademiji bilo potrebno 80 godina da žena dobije Oskara za režiju. Kod nas su uslovi suroviji, jer ima manje pravila igre, i kao i u svemu u zemlji, i u našem poslu dosta vlada haos. Maja Miloš mi je predavala kao asistent  na FDU i dosta me je ohrabrila, a ona i Mina Đukić su pokrenule neke stvari za  žene u srpskom filmu. Te stvari ne smeju stati, moramo nastaviti dalje, pokazati da znamo da igramo po muškim pravilima, ali da imamo keca u rukavu. Žene kao autori mogu ponuditi mnogo hrabriji pogled na unutrašnji život likova, kao i na intimne odnose. Mi puno osećamo, ali i imamo hrabrosti da puno osećamo. To je nešto što treba iskoristiti.

Cinema City se lagano bliži zatvaranju i ako nemate šta u vašem rasporedu za ovaj vikend, pohitajte na festival da uberete njegove poslednje plodove. Ako ste propustili filmove ovih devojaka, ne berite brigu –bnjihovih filmova biće još, jer one ne idu nikuda.

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *