Svi moraju biti Žozefina Bejker

Crna žena igra naga u Parizu 1926. pred očaranom publikom i kritikom. Njen ples nije striptiz ni ruglo. Ona je Žozefina Bejker. Njen ples je revolucija.

Pre nego što je postala želja francuskih mondena, vlasnica zamka, saučesnik Francuskog pokreta otpora u II Svetskom ratu i jedna od najslavnijih plesačica u istoriji, Žozefina Bejker bila je Freda Žozefina Mekdonald, rođena 1906. u Misuriju. Rasizam, koji nipošto ne miruje u svom navodnom grobu, tada i tamo proživljavao je svoj zlatni arijevski vek; u reskom siromaštvu dvanaestogodišnja Freda igra na ulicama za dolar. Sa trinaest godina stupa u brak sa nekojim Vilijem Vilisom. On je bio nasilnik, ona dete, koje talentom i srećom dobija mesto u horu Svetog Luisa. Hor je odvodi u Njujork; a tamo je prihvata vodvilj.

 The Roaring Twenties nisu iznimka u pravilu da američkih istorija ima uvek dve: prošlost belih hrišćana, naseljenika iz Irske, Nemačke i Skandinavije, i prošlost siromašnih, institucionalno prezrenih, nekad zlostavljanih a danas ‘drugorazrednih’ grupa. Dok su mlade bele žene ostvarivale kićenu emancipaciju Flapper pokreta, u njihovim barovima i enuističnim romansama pozadinske uloge igrali su crni poslužitelji i zabavljači. Mlade crnkinje čija koža nije bila uvredljivo tamna, u vodvilju su mogle dobiti glavne tačke u predstavi uznemiravajućeg humora.  Žozefina i njene saradnice mazale su se crnom farbom, naglašavale stereotipne frizure i nakit. To je blackface, rasistički prikaz izgleda i ponašanja ljudi crne kože, kojim su se obilato koristili komičari i zabavljeni pijanci bele kože (a to, na naše gađenje, neki čine i danas). Žozefina i saradnice, odreda crnkinje, koristile su ga da bi publika mislila kako su zapravo bele, ispod farbe i surove karikature rasnog identiteta. 

Još jedna tradicija vodvilja: na kraju reda je „komična” igračica, koja naizgled ne zna korake, greši, zastajkuje – i onda, kad je vreme za refren, raspali sve korake bolje i energičnije od ostalih. Bejkerova postaje prvo najbolja komična igračica u Americi, pa potom i najbolje plaćena članica plesne scene uopšte. Sa petnaest godina uzima prezime drugog muža, koje će zadržati ceo život. Iako je muž poslat svojim putem nakon svega par godina, za to vreme je Žozefina stekla prvu slavu. Prezime se zadržalo.

 U slobodu

U kolonizatorsku Francusku, opčinjenu zemljama koje pokorava s druge strane Gibraltara, dolazi plesačica u potrazi za slobodom. Žozefina dobija ulogu u La Revue Nègreistoga časa oduševljava publiku, i ubrzo dobija ponudu za riskantno-fetišerski nastup u kome bi bila glavna zvezda.

La Revue Negre

La Revue Negre

Legendarna La Danse Sauvage izgleda ovako: zvezda nastupa potpuno gola, ako izuzmemo ružičast perjani šal. Partner je donosi na scenu i lagano spušta dok ona nogama u vazduhu opisuje geometrijske figure. Potom publika ahće i dahće pred nastupom „Crne Venere” koja u plesu koristi svaki mišić, pogled, osmeh i vratolomiju. U svim današnjim pričama o pronalasku moći u striptizu i burleski, konkretno u kritikama same ideje da postoji moć koja može biti pronađena skidanjem – potcenjuje se značaj tela. Znati da je telo moćno, da telo koje je dotad bilo izvor diskriminacije, prezira, ili humora, može izazvati oduševljenje i požudu – da li je to de facto moć? Za Žozefinu Bejker je definitivno bila, jer je telom stekla društveni status, bogatstvo i karijeru najveće svetske zvezde.

Naprosto sjajna.

Naprosto sjajna.

Već 1927. na scenu Théâtre des Champs-Élysées postavlja se Le Folie du Jour, ili, kako ga je lakše pamtiti, „banana ples”. Ništa bitno, ništa novo, samo žestoko igranje u improvizovanoj suknji od nanizanih banana. Ovde se vidi nastavak Žozefininog preuzimanja rasističkih alata zarad samopromocije. Suknja je bila njena ideja, i višestruko joj se isplatila – ovaj ples je bio konačni korak u zavođenju pariske publike. Nju je u to vreme činila vesela nekadašnja družina Monparnasa, sa sve Pikasom, Hemingvejem i gorepomenutim drugom Ficdžeraldom – Pikaso je već deset godina pre toga pronašao svoj put do kubizma kroz afričke maske i izvijene, izdužene siluete afričkih idola -„boginja”. Žozefina Bejker bila je ovaploćenje francuske afričke maštarije, a da nikada dotad nije kročila u Afriku.

Na temu seksualne slobode imamo samo reći –  u njoj je bila odlična. Bez poetizacije, njen spisak ljubavnika broji Hemingveja, Fridu Kalo, de Gola i Koletpoređati sve njene ljubavnike i ljubavnice u jedan salon značilo bi izmešati političku i umetničku elitu predratne Francuske i severne Afrike sa gipkim plesačima vodvilja i novinarkama žurnala. Sva ta impresivna raja mogla se složiti sa Hemingvejem u jednom: Žozefina Bejker bila je najsenzacionalnija žena koju su ikada upoznali.

Na spisku ljubavnika našao se i nekadašnji žigolo i kamenorezac, a tadašnji lažni grof Đuzepe Abatino, koji je vodio nastavak Žozefinine karijere ka novim uspesima. Pod Abatinovim menadžerstvom, ona snima prvu ploču šansona, otvara vlastiti noćni klub i naglo preovladava predratnim Parizom. Nemala stvar. Predratni Pariz bio je neprikosnoveno najuzbudljivije mesto na kugli zemaljskoj, a nekadašnja komična devojka bila je njegova vladarka. Sve u vezi s njom bilo je blistavo, od kućnog ljubimca – geparda sa dijamantskom ogrlicom – do frizure koju je bilo nemoguće imitirati. Svet je obožavao Žozefinu Bejker… osim njene demokratske, rasističke domovine.

…i nazad u Ameriku

Do 1936, glumila je u tri filma: Siren of the Tropics (1927), Zouzou (1934) i Princesse Tam Tam (1935). Njeni nastupi u Parizu bili su opšta senzacija, njene ploče najprodavanije, i nije bilo hotela koji nije želeo da se hvali da je u njemu odsedala. Sa velikim ushićenjem ova je najveća međunarodna američka zvezda prihvatila da ponovo nastupa u Njujorku.

Tamo su joj dozvolili da odseda u hotelu pod uslovom da ulazi na vrata za poslugu. Znate, bila je crnkinja.

Na njenom velikom povratku na njujoršku scenu došla je možda ista publika koja je volela dok je u blackface-u izvodila komične tačke harlemskog vodvilja. Ovaj put Žozefina je igrala po konceptu svog francuskog koreografa, i četvorica muškaraca igrala su sa njom u poslednjem plesu. Četvorica belih muškaraca. Kritika je pakosno divljala: „Bolje nastupe možemo videti u Harlemu”; „ona ne zna svoje mesto”. Njujork Tajms ju je nazvao „crnom kučkom”.

Zemlja slobode i jednakosti!

U docnijem intervjuu Žozefina kaže: „Jednom sam izašla iz zgrade, i bela žena je prolazila pored mene. Pljunula me je u lice. Nisam joj odgovorila; ne mrzim je. Tako su je učili.”

Vratila se u Francusku. Sa zadovoljstvom se odrekla američkog državljanstva udajom za francuskog Jevrejina Žan Liona, vlasnika deonica u trgovini šećerom. Bilo je to 1937. godine, tri godine pre nego što će Pariz unakaziti nacistički okupator.

Otpor

Brak sa Žan Lionom bio je još jedno neveselo iskustvo. Žozefina nije želela da se odrekne karijere, dok je Žan Lion bio željan patrijarhalnog braka. Nakon spontanog pobačaja oni se razdvajaju, i ostaće razdvojeni sve do dolaska sile koja im oboma želi prijatno istrebljenje.

Žozefina u uniformi Slobodne Francuske

Žozefina u uniformi Slobodne Francuske

Poznate ličnosti okupiranog Pariza dele se na tri grupe, one koji prijateljuju u luksuzu sa nacistima (Koko Šanel), one koji beže glavom bez obzira svesni svoje nepoželjnosti (Maks Žakob) i one koji koriste svoju slavu da pomognu Pokretu otpora (Žozefina Bejker). U svom zamku u Dordonji Bejker je udomila nebrojene begunce od Holokausta; preko granica je nosila otporaške poruke skrivene u svojim notama, a kada je nacistički uticaj postao prejak, 1941, ona se u Severnoj Africi pridružuje slobodnoj francuskoj vojsci i izvodi svoje pesme za savezničke trupe. Bolesna i odvojena od svoje usvojene države, 1942. rađa mrtvorođeno dete i lekari je podvrgavaju hitnoj histerektomiji. Nakon kratkog oporavka nastavlja da prenosi poruke saveznika preko granica i zabavlja trupe. Ona je samo izvođač na turneji ratnom Evropom – koji rizikuje život za borbu protiv nacizma. Koko Šanel nikada nije izgledala gore.

Za hrabrost i pomoć Francuskoj Žozefina Bejker dobila je orden Legije Časti i uniformu francuske vojske koju je čuvala do smrti.

Dugino pleme

Nakon rata, Žozefina se razvodi od Žan Liona, udaje za Džoa Bujona i sa njim 1950. otpočinje usvajanje dvanaestoro multikulturalne siročadi – njeno „Dugino pleme”. Žive u dvorcu na jugu Francuske koji je nazvala „svetskim naseljem”. Ipak, bolesti je razaraju, a društvo i publika su značajno manje dekadentni nego u blistavoj eri Art Deco-a. Nakon dugotrajnog raskoša u svetskom naselju koje je sadržalo i bazen, tematski park i džez klub, četvrti suprug napušta Žozefinu baš kako se njihova porodica suočava sa finansijskom propašću. Dotad su deca već poodrasla; Žozefina životari sama u malenom stanu u predgrađu Pariza. Kada princeza Grejs Keli čuje za uslove u kojima živi najsenzacionalnija žena sveta pokloniće joj kraljevsku vilu.

28. avgusta 1963. godine, na istorijskom Maršu na Vašington, stajala je rame uz rame sa Martinom Luterom Kingom tokom njegovog legendarnog govora; bila je jedina žena pozvana da govori na skupu za ravnopravnost. Održala je govor pred prisutnih 250 000 ljudi, odevena u svoju uniformu Slobodne Francuske: „Zacelo će doći dan kada boja kože neće značiti ništa sem tena, religija će biti viđena jedino kao način obraćanja čovekovoj duši, mesto rođenja će imati značaja koliko i bacanje kocke, i svi ljudi će biti rođeni slobodni; dan kada će se iz razumevanja roditi ljubav i bratstvo.”

Na Vašington: borba za građanska prava imala je jednu ženu za mikrofonom | Slika preuzeta sa Washington Post-a

Na Vašington: borba za građanska prava imala je jednu ženu za mikrofonom | Slika preuzeta sa Washington Post-a

Žozefina Bejker bila je vitez Legije časti, nosilac 5 ordena hrabrosti, imala glavne uloge u pet filmova, nastupala u zemljama širom sveta (uključujući i SFRJ: održala je koncerte u Beogradu i Skopju 1968) i borila se rasnu jednakost svim uticajem koji joj je donela slava. Odgajila je dvanaestoro dece, imala preko pedeset znanih ljubavnika oba pola, rastala se od četvorice muževa, bila najpoznatija među svetskim poznatim ličnostima, i doživela da je američka publika konačno prihvati, 50 godina nakon što je napustila. 12. aprila 1975, četiri dana nakon svog grandioznog povratka na parišku scenu ispraćenog petnaestominutnim ovacijama, umrla je u svom krevetu od izliva krvi u mozak.

20 000 ljudi ispratilo je njen pogreb. Princeza Monaka je prenela njen kovčeg u Monako, gde je sahranjena sa svim počastima francuske vojske.

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *