Krivica Ingrid Bergman

Ingrid Bergman, preljepa belosvetska Šveđanka, skrivala je svoje jevrejsko poreklo od detinjstva. Iz predratne Nemačke otišla je sa uverenjem da nacisti nisu pretnja, i osećaj krivice je pratio celog života.

Ingrid Bergman izgubila je majku kada je imala tri godine, a oca kada je imala trinaest; nakon toga se odselila kod tetke koja je ubrzo umrla. Završila je kod tetke Hulde i teče Otoa i njihovo petoro dece. Tek je kod njih Ingrid saznala da je njena majka možda imala „neke jevrejske krvi”, ali joj je rečeno da to treba da ostane tajna jer dolaze teška vremena. Tako je Ingrid Bergman još sa oko četrnaest godina naučila da krije svoje poreklo i retko je govorila o njemu.

1938. godine Bergman je snimala film Die vier Gesellen (The Four Companions) u Nemačkoj u kojoj je uveliko vladalo predratno stanje, ali ona kao da nije bila svesna toga. Kasnije je izjavila da se osećala krivom jer je pogrešno procenila tamošnju situaciju; mislila je da su nacisti samo privremena smetnja, „previše glupi da bi ih iko shvatio ozbiljno” i sa tim mišljenjem je i napustila zemlju. Tom prilikom je izjavila da ne veruje da će Nemačka započeti rat, jer dobri ljudi tamo to neće dozvoliti. Pomalo naivno, ali Bergman je zaista u to verovala sve do svog povratka u Nemačku, pred sam kraj rata. Kasnije je o tom iskustvu govorila opet kao o osećaju krivice jer se toliko plašila da nije otišla sa ostalima da svedoči o hororima koji su se dešavali u koncentracionim logorima.

CASABLANCA

Ingrid Bergman u Kazablanki

Već 1942. godine Bergman snima Kazablanku (Casablanca) gde glumi Ilsu sa kojom ima brojne slučajne, ali upadljive sličnosti. Bergman nije osetila rat u Nemačkoj, a Ilsa ga je provela zaštićena u Maroku gde više vremena provodi obnavljajući svoju vezu sa Rikom (Hamfri Bogart), bivšim ljubavnikom kog je tamo srela, nego prateći situaciju u Evropi. Jedina vest koja je zanima je da li joj je muž, tajni borac protiv nacista, i dalje živ. Naravno, ispostavlja se da je živ, pa Ilsa odlazi sa njim u sigurnost, a nekadašnji ljubavnik prilazi Pokretu otpora. Više nikad ne vidimo Ilsu, ne znamo čak ni da li se osećala krivom kao što Bergman jeste, ali je ipak bila bezbedna i u ratu izgubila samo novu šansu sa bogartolikim vlasnikom šanka.

Bergman nikada nije razumela zašto je Kazablanka toliko popularna i često je izjavljivala kako je to verovatno zbog Hamfrija Bogarta. Tek je kasnije izjavila: „Čini mi se da Kazablanka živi svoj život. Postoji nešto mistično u vezi sa njom. Čini se da je ispunila neku potrebu, potrebu koja je bila tu i pre filma, potrebu koju je film ispunio.”

Ipak, Bergman nije mogla da se otrese osećaja krivice zbog Drugog svetskog rata, iako je snimila ratni film koji je ljudima tada ulivao nadu, koji je ispunjavao potrebu. Zato 1948. odlučuje da ide na Aljasku da zabavlja trupe, a ubrzo nakon toga odlazi i u Evropu gde prvi put vidi posledice i ruševine rata.

Ingrid Bergman kao Golda Meir

Ingrid Bergman kao Golda Meir

Pred kraj života Bergman dobija svoju poslednju ulogu u seriji o Goldi Meir, izraelskoj premijerki. Bila je iznenađena jer joj je ta uloga ponuđena kad se već uveliko borila sa rakom dojke i nije očekivala da će opet glumiti. Producenti su je ubedili rekavši da su ulogu ponudili njoj zato što joj ljudi veruju, baš kao što su verovali Goldi Meir. Rekli su joj i da je Meir bila jedna od onih ljudi za koje mislimo da su viši nego što jesu jer su tako važni. Tada je Bergman odlučila da prihvati ulogu, koja je za nju imala i poseban značaj. Uloga ove velike žene, Jevrejke, pružala joj je priliku za konačno iskupljenje. Teška vremena o kojima je njena tetka pričala su prošla i Bergman više nije krila svoje poreklo; ponosila se njime.

Goldu Meir glumila je jako lošeg zdravlja i u njenim biografijama se često navodi da je niko ne bi ni zvao da glumi da su znali da je bila toliko loše. Njena ćerka, Izabela Roselini, o ovoj njenoj izvedbi izjavila je:

Nikad sebe nije tako prikazivala u životu. U životu, mama je pokazivala hrabrost. Uvek je bila malo ranjiva, hrabra, ali ranjiva. Majka je imala svojevrsnu auru, kao Golda, iznenadilo me je da je vidim. Kada sam videla to izvođenje, videla sam majku kako je nikad pre nisam videla – tu ženu koja je imala muda.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *