Od nevinosti do natprirodnosti: dve zbirke Stivena Kinga

Plašio vas je Isijavanjem, raznežio Zelenom miljom, a možda se još niste ni usudili da zakoračite u svet njegove mašte. Bilo da ste iskusni čitalac Kingovih dela ili tek počinjete da ga upoznajete, nikako nemojte zaobići njegove kratke priče. !Kokoška vam prenosi svoje utiske o dvema zbirkama – Godišnja doba i Gole kosti.

Kratka forma u literaturi je često potcenjena i iz neobjašnjivih razloga nepopularna, usled čega joj se poklanja nedovoljno pažnje. Američki pisac Stiven King, široj publici poznat (da ne kažemo ozloglašen) po brojnim romanima strave i užasa, kao i njihovim manje ili više uspelim filmskim i televizijskim adaptacijama, autor je oko 200 kratkih priča i novela. !Kokoška ih (još) nije sve pročitala, ali se pozabavila čitanjem dveju posve različitih zbirki.

Godišnja doba

godisnja-doba

Preuzeto sa booka.in

Ranih osamdesetih godina prošlog veka, dok od „običnog“ pisca još nije postao brend, King je u jednu knjigu sakupio četiri novele koje je pisao u pauzama između romana. Trebalo je da mu ona posluži samo kao kratak predah od horora budući da, kako i sam kaže, ne postoji veliko tržište za kratku književnu formu, ali ispala je mnogo više od toga. Godišnja doba su korišćena kao predložak za dva odlična i veoma popularna filma (i jedan očajan) i ubedila su čitalačku publiku da Stiven King nije „samo“ horor pisac.

Proleće: nada umire poslednja – „Rita Hejvort i iskupljenje u Šošenku“

Prva novela, „Rita Hejvort i iskupljenje u Šošenku“, većini je poznata zahvaljujući filmskoj adaptaciji iz 1994. sa Morganom Frimenom i Timom Robinsom u glavnim ulogama. Iako ovaj film nije zaradio mnogo novca na blagajni, bio je nominovan za sedam Oskara i dva Zlatna globusa, a odavno drži prvo mesto na IMDb listi najboljih filmova svih vremena. Priča o staloženom računovođi Endiju Dufrejnu (nepravedno) osuđenom 1948. za ubistvo supruge, ispričana je iz perspektive Reda, irsko-američkog „nabavljača svega i svačega“ u zatvoru Šošenk. Već na samom početku, King postavlja Reda kao dopadljivog lika i pouzdanog naratora. Redov odnos sa Endijem, od obazrivog „poslovanja“ do istinskog prijateljstva, razvija se na odmeren, postepen način koji ni u jednom trenutku ne deluje usiljeno. Kingov stil je ovde koncizan ali detaljan – on stvara čitav svet unutar zidova Šošenka: beskrupulozne upravnike, bahate čuvare i brutalne robijaše.

Endi se trudi da bude od koristi onima koji su iznad njega u zatvorskoj hijerarhiji, ali sve što čini je isključivo u cilju odvraćanja pažnje od svog tajnog plana za bekstvo. Naime, on postepeno (15 godina! što je ipak kraće od kazne koju nepravedno služi) kopa rupu u zidu iznad kreveta u svojoj samici, a prikriva je raznim posterima poznatih glumica (počevši od Rite Hejvort), koje mu nabavlja Red. King relativno rano pominje Endijev beg, što mu dozvoljava da posveti više pažnje nekim detaljima iz Redovog sećanja i zatvorskim pričama. Ova novela je hvalospev nadi, istrajnosti i optimizmu nasuprot okrutnosti i depresiji.

Kvarljivo leto – „Nadaren učenik“

Kingova fascinacija glorifikacijom i groteskom detinjstva primetna je kod mnogih njegovih klasičnih likova: Keri Vajt u Keri, Marka Petrija u Salemovu, Denija Torensa u Isijavanju, Krisa Čejmbersa u „Lešu“, klinaca u Tome, itd. Uzevši u obzir veliki broj mladih protagonista u knjigama, ne čudi to što se toliko ljudi navuče na Kinga u ranoj adolescenciji. Međutim, „Nadaren učenik“ je nešto sasvim drugačije. I gadnije.

Počinje tako što trinaestogodišnji Tod Bouden, nadareni učenik iz naslova i američki „zlatni dečko“, kuca na vrata jednog starijeg suseda u Santa Donatu, u Kaliforniji. Tod je, naime, ukapirao da njegov komšija nije bezazleni starkelja Artur Denker, već se iza tog lažnog imena krije Kurt Dusander, bivši nacistički komandant, godinama u bekstvu. Kao i svaki koristoljubivi tinejdžer, počinje da ga ucenjuje, pod pretnjom otkrivanja njegovog identiteta vlastima. Postavka je relativno jednostavna, ali priča se brzo razvija u užasnu igru moći, u kojoj težište naizmenično menja strane. Todov prvobitni razlog za ucenu je prosto interesovanje za tematiku holokausta, ali njegova radoznalost o ekperimentima i genocidu izrasta u nezdravu i poremećenu opsesiju (govorimo o vlažnim snovima u kojima devijantno eksperimentisanje i ubistvo postaju neodvojivi od seksualnog uzbuđenja). Dok Todove ocene opadaju paralelno sa iščašenjem njegove seksualnosti, Dusander postepeno gubi samonametnutu kontrolu i u njemu se ponovo budi čudovište koje je nekada bio. Obojica započinju seriju ubistava beskućnika, između protivnika se javlja paranoični osećaj međusobne zavisnosti, što sve vodi prilično sumornom kraju.

Po ovoj noveli Brajan Singer je snimio katastrofalno loš film, koji nije mogla da izvadi ni gluma Ijana Mekelena.

Jesen: gubitak nevinosti – „Leš“

„Leš“, novela zasnovana na dva nepovezana događaja iz Kingovog detinjstva, fanovima može biti poznata po filmskoj verziji u režiji Roba Rajnera, nazvanoj Ostani uz mene. Radnja nas vodi u Kasl Rok, i prati četiri prijatelja koja kreću na putovanje kako bi našli leš deteta koje je pregazio voz. Omaškom obavešteni o lokaciji leša, narator Gordi Lačens i njegovi drugovi, Kris Čejmbers, Tedi Dušam i Vern Tesio, utrkuju se sa grupom starije (i zlobnije) dece ko će stići pre. Njihova avantura je ujedno i priča o odrastanju – četiri dečaka prelaze iz dugih, zabavnih letnjih dana detinjstva u stvarniji i bolniji svet odraslih, naizgled nesigurni da li je „potraga“ samo igra, a sasvim nesvesni njene simbolike.

Zimska priča – „Metod disanja“

Poslednja novela u zbirci je „Metod disanja“, gotska horor priča. Posebno je interesantna jer je jedna od (nažalost) samo dve Kingove priče smeštene u misteriozni, neimenovani privatni klub za gospodu na Menhetnu (druga je „Čovek koji se nije rukovao“, objavljena u Golim kostima). Stariji muškarci se okupljaju u bezbrojnim sobama ovog tajnovitog kluba kako bi igrali bilijar, čitali knjige, pili preskupa žestoka pića i pričali čudne priče. Narator, gospodin Edli, nedugo nakon opisivanja ambijenta kluba reč prepušta doktoru Mekertonu, koji pripoveda „pravu“ priču, unutar one o klubu, koja služi kao okvir. Doktorova priča je o trudnoj ženi koja je spremna da se suprotstavi i smrti da bi se porodila. Ne ulazeći previše u detalje, reći ćemo samo da je vrlo atmosferična i da sadrži obezglavljivanje. Od svih novela u zbirci, ova jedina sadrži fantastične elemente i najbliskija je standardnom Kingu.

 

Gole kosti

gole kosti

Preuzeto sa makart.rs

Objavljena tri godine nakon Godišnjih doba, Gole kosti je Kingova druga zbirka kratkih priča (prva je Noćna smena). Pored 19 priča napisanih u periodu od 17 godina, ova zbirka sadrži i ekranizovanu novelu „Izmaglica“ kao i dve pesme. Većina Golih kostiju nas je oduševila, mali deo razočarao, a poneka priča i zbunila, pa smo za vas izdvojili neke od utisaka.

„Izmaglica“

Kao prva u zbirci, „Izmaglica“ je otvara u velikom stilu i posle 130 strana osećate se kao da ste pročitali kraći roman koji je mogao dobiti i knjigu za sebe (što i jeste kada je Frenk Darabont po treći put adaptirao Kinga). Napisana 1976, ova novela je klasičan King sa stvorenjima koja ne pripadaju našem svetu, kućama pored jezera i ne-baš-idealnim odnosom oca i sina.

Jutro posle velike oluje i pojave neobične magle nad jezerom, Dejvid Drajton odlazi u supermarket sa svojim sinom i omraženim komšijom dok njegova žena ostaje kod kuće. Ako pomenuta magla nije bila dovoljan nagoveštaj nadolazeće katastrofe, King vas na vreme obaveštava da se ne nadate srećnom kraju kada Dejvid kaže: „Tada sam svoju ženu video poslednji put.“ Magla se širi i oni koji su se zatekli u supermarketu u njemu ostaju zarobljeni jer je jedini drugi izbor završiti rastrgnut kandžama vanzemaljske ptice ili zarobljen u mreži ogromnog pauka (što je, jasno, samo usputna stanica do njegovog želuca).

I pored očiglednih lavkraftovskih motiva, King čudovišnim stvorenjima manipuliše na svoj krvav način. Međutim, iako su magla i ono što je sa sobom donela pokretači priče, veći prostor zauzimaju drama i horor koji protagonisti priređuju jedni drugima u klaustrofobičnom okruženju u kom su se našli, pa vas više plaši religiozni fanatik gospođa Karmodi negoli vanzemaljski pterodaktil.

King kaže da je „Izmaglica“ inspirisana izistinskom olujom i odlaskom u supermarket (doduše, značajno manje uzbudljivim od ovog fiktivnog) u doba kada je bio pod pritiskom da stvori novu priču.  Toliko nam je priznao, a mi se pitamo koliko sebe je usadio u glavnog lika, umetnika koji se izdržava praveći reklame za šampone i ilustracije za priče u muškim časopisima?

„Splav“

Četvoro tinejdžera se upuste u odlazak do usamljenog splava na jezeru, u oktobru, kada ih niko ne može čuti ili videti kako bi im pritekao u pomoć ako nešto pođe po zlu. A naravno da polazi po zlu i da nas antipatični likovi napuštaju jedan po jedan. Zvuči kao još jedan nastavak Poslednje ekskurzije? Sa svojim stereotipnim likovima – sportista, njegova fina devojka, štreber i devojka koja se štreberu sviđa, a flertuje sa svima osim sa njim, „Splav“ povremeno deluje kao da će pogrešno skrenuti, ali to srećom nije slučaj.

Razvijanjem naizgled jednostavne i smešne ideje o ljudožderskoj crnoj mrlji čijoj hipnotičkoj moći ovi mučenici podležu, King je od „Splava“ napravio jednu od najstrašnijih priča iz ove zbirke – čisti užas bespomoćnosti i spoznaje poslednje žrtve da je kobnu sudbinu mogao izbeći samo da je to na vreme shvatio.

„Skok“

Kingovi izleti u naučnu fantastiku ne završavaju se uvek blistavo, a ako vam roman Buđenje još nije dopao šaka, ne očajavajte, već nastavite da ga zaobilazite. Nauke tu nema nimalo, ali čini se da King nije mario za S u SF ni pre 30 i kusur godina. Šesta priča Golih kostiju, odbijena je od strane časopisa Omni kom je prvobitno ponuđena zbog, kako sam King kaže, „klimave nauke“ u njoj.

„Skok“ je smešten u XXIV vek i predstavlja naziv za tada vrlo razvijen način transporta – teleportaciju. Već 300 godina ljudi preleću („preskaču“) ogromne razdaljine u deliću sekunde, naselili su i Mars, a mi svedočimo prvom zajedničkom putovanju porodice Outs. Mark Outs zaokuplja pažnju svoje dvoje dece tokom priprema za teleportaciju pričom o njenom izumitelju i samom izumu, a pokušaj da ih umiri i odagna njihov strah završava se vrlo nemilim ishodom. Užas se suptilno provlači kroz celu priču, a ono što je još bolje (ili gore) od iznenadnog jezivog obrta je kada shvatite koliko takav kraj uopšte nije bio iznenadan i samim tim postaje još strašniji. Iako je „Skok“ na momente dosadnjikava priča koja je mogla da bude i kraća, King se itekako iskupljuje efektnim krajem, pa vam ne preporučujemo čitanje ove priče pred spavanje.

„Procesor reči za bogove“

Uz omladinu, pisci su najčešći protagonisti Kingovih dela, pa jednog srećemo i u „Procesoru reči za bogove“. Ričard Hagstrom je profesor književnosti u gimnaziji, ima lenju debelu ženu koja odbija da radi i nezahvalnog sina. S druge strane, njegov brat Rodžer, „govnar još od svoje šeste godine“, oženio se nekadašnjom Ričardovom ljubavlju i sa njom dobio sina Džonatana – potpunu suprotnost Ričardovom Setu. Nakon što Rodžerova  porodica pogine u nesreći koju je sâm izazvao, Ričardu kao nezavršeni rođendanski poklon od Džonatana stiže procesor reči sklepan kao Frankenštajnovo čudovište, ali sa specijalnom namenom – šta god Ričard na njemu napiše (ili izbriše), to postaje stvarnost.

Nimalo originalna ideja i očekivani razvoj priče zamalo dopuštaju da „Procesor reči za bogove“ prođe neprimećeno, zaboravljen pod utiscima koje ostavljaju upečatljivija dela iz zbirke. Međutim, priča staje na odličnom mestu, takvom da vas donekle nagli kraj tera da razmišljate šta je sve moglo da se desi pošto je nakon poslednje tačke Ričard ostavljen da živi sa posledicama odluke koju je doneo.

„Čovek koji se nije rukovao“

„Čovek koji se nije rukovao“ smešten je u čudni klub koji smo posetili u zimskoj priči Godišnjih doba i stoga smo imali velika očekivanja, ali avaj, koliko smo očekivali, toliko smo se razočarali.

Daleke 1919. redovnim članovima kluba se u partiji pokera pridružuje pridošlica sa neobičnom navikom – nikada se ne rukuje. Objašnjenje koje Henri Brauer nudi za svoju naviku očigledno je lažno, makar čitaocu, pa se nadate zanimljivom i ako je moguće stravičnom rešenju misterije. Međutim, ono što dobijate je lenjo skrpljena priča koja uključuje daleku Indiju i paganske kletve tamošnjeg naroda. Sam kraj liči na jednu od onih zagonetki gde vam neko ispriča priču, a vi postavljate pitanja kako biste je rešili – i to onih posle kojih razočarano uzdahnete i kažete: „Kakva glupava fora.“

.

Zbirke Godišnja doba i Gole kosti objavljene su i na srpskom, u izdanju Booke, u okviru edicije Žanr.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *