Sanjarije Plavog pozorišta

Malo o Plavom pozorištu, malo o BIGZ-u, mnogo o logorima, nacistima i Jevrejima, a još više o fantazijama, sanjarijama i gluposti. Dobrodošli u pozorište u kom Isus, Hana Arent, Marks i Dostojevski ukrštaju koplja!

Žuraja! Slikala Andrijana Pajović

Žuraja! Slikala Andrijana Pajović

!Kokoška se unapred izvinjava ako ovaj prikaz rada Plavog pozorišta i njihove predstave Sanjarenje: Priča iz Terezina bude zvučao kao raspomamljeni mistični ritual i guru vrbovanje u opskurne mađije. Ovaj tekst to zapravo i jeste, jer ova koka je vrlo zavedena i zalobirana pozorištem koji je pronašla i nimalo se ne trudi da zvuči manje opsednuto duhovima BIGZ-a i sablastima Plavog pozorišta.

Treba se prvo malo dotaći tradicija na kojima nastaje Plavo pozorište. Antonen Arto i „pozorište surovosti“, Ježi Grotovski, „pozorišna laboratorija“ i „siromašno pozorište“, Euđenio Barba i Odin teatar. Ako nemate pojma ni o čemu pomenutom, prvo malo proguglajte, ne mora !Kokoška sve da vam servira. Ono što je važno za praćenje ovog teksta jeste da su u pitanju pozorišne tradicije koje se oslobađaju robovanja dramskom tekstu, te se kroz radionice i međusobnu komunikaciju formiraju i tekst i koreografski i scenski elementi. Lično dobija primat i to ono što pozorišni akteri mogu da unesu u umetnički čin. U potpunom „siromaštvu“ pozornice, kostimografija i scenografija, pa i tekst, povlače se pred glumcem koji dobija primat. Njegovo telo je pozorište, mesto „šifta“ likova, telo je, zapravo, vrhunski scenski intrument. Scena više nije privilegovani umetnički prostor, već, kao u Plavom pozorištu, svi smo negde na sceni, publika je integralni deo predstave, a, jasno vam je, od fabule i likova slaba vajda. Umetničko delo nastaje pomalo mističnim metodama, gde se često govori o ritualnom i obrednom, ne samo u pripremnom procesu, već i u ophođenju na sceni. Sve se obrće, ponavlja i obnavlja, a efekat treba da bude intuitivan i iracionalan. Biće vam sve jasno ako budete imali muda i odete u Plavo pozorište. Već na samom početku, u gotovo religioznom odnošenju prema umetničkom činu (odvođenje u posebnu prostoriju, sakralna tišina i postupnost u izvođenju predstave) posvedočiće vam da je u pitanju duhovni doživljaj.

Slikala Andrijana Pajović

Slikala Andrijana Pajović

Plavo pozorište je tanana levitacija između svih pomenutih tradicija, ali sa autentičnim sopstvenim jezikom i sopstvenim osećanjem šta pozorište treba da bude. Taj poetski „pečat“ !Kokoška upravo vidi u jednom ritualnom tretiranju intelektualnih tema. Veliki mag, odnosno reditelj ovog pozorišta, jeste Nenad Čolić. „Glumci“ ili budi-bog-s-nama-koji-termin-da-iskoristimo su Maša Jelić, Dejan Stojković, Jelena Martinović, Marko Potkonjak i Ranko Trifković. Odabir „likova“ ove predstave (Hana Arent, Karl Marks, doktor Mengele, Barabas) neka je vrsta ritualnog eksperimenta. Na samom početku upozorava se da je ovo samo jedna izmišljena priča koja se odigrava u Terezinu, logoru gde su odvođeni renomirani jevrejski građani. Zamislimo ovu ekipu u ovom mestu. Opasnog li eksperimenta, vrlo u mengelovskom duhu!

Ovi „likovi“ komuniciraju ne replikama ili dramskim tekstom, već se autentični teorijski tekstovi (marksizam, Dostojevski Braća Karamazovi, teorija Hane Arent i njeni inervjui) umeću u predstavu i pravi se svojevrsni hibridni kolaž. Dramatizacija Dostojevskog je sama po sebi pun pogodak jer je Dostojevski pravi „prozni dramaturg“, a opet njegov dramski potencijal ipak je teško izneti na scenu jer je u pitanju zajebano i zakukuljeno štivo. Specifični pristup jednoj istoriji upotpunjuje se i pank estetikom, što suptilno ukazuje na jedan vid buntovništva, ali ne licemernog žigosanja nacizma, već se pre pažljivim umetničkim strategijama kompleksno prilazi temi čiji je traumatski potencijal i dalje razoran.

Sačuvaj me bože Spasitelja. Slikala Andrijana Pajović

Sačuvaj me, bože, Spasitelja. Slikala Andrijana Pajović

Jedna od tih umetničkih strategija jeste i pripovedanje koje se zapravo vrši muzikom i propratnim ritualnim ophođenjem, koje je koreografski, a i kroz pozorišne instrumente, vrtoglavo kruženje. Koreografija ubrzo postaje scenski delirijum. Jedinstveni jevrejski melos ovde služi da se prizove semitistički duh, gde se izvorna muzika transformiše u songove divljeg ritualnog (gotovo plemenskog) uprizoravanja svih fobičnih vizija Jevreja. U tom sveopštem istorijskom hororu koji izgleda kao antisemitistička fatamorgana sudi se – Spasitelju.

Suđenje Spasitelju je rekontrukcija onog finog matinea kod Pontija Pilata i karamazovskog čit-četa između velikog inkvizitora i Isusa. Specijalno za ovu priču upriličeno u Terezinu, sa Hanom Arent kao svedokom, Marksom kao sudijom, i zamenom žrtve jer ovaj put, nije Barabas taj koji je oslobođen. Barabas je, naime, Jevrejin koji je izvukao živu glavu od one trojice koji su bili zarobljeni kod Pilata. Repete tog suđenja naliči devijantnom strašnom sudu. Marks slično kao karamazovski veliki inkvizitor tereti Spasitelja da je vaskrsenjem postavio „prevelike standarde“. Spasitelju se ovde govori da je svojim enormnim očekivanjima izneverio svoju raju jer ljudi nikad nisu želeli previše slobode, već da budu siti i zbrinuti i da imaju vođu koji će misliti umesto njih. Ubrzo shvatamo da je ovo na neki način suđenje i celokupnoj našoj religijskoj tradiciji jer, gospode, pa to je zajednička tradicija. Ipak, Spasitelj ćuti. On ne progovara ni nakon čitave nacističke fantazmagorije.

Posle Mašine izvedbe Hane Arent više nikad je nećete drugačije zamišljati! Slikala Andrijana Pajović

Posle Mašine izvedbe Hane Arent više nikad je nećete drugačije zamišljati! Slikala Andrijana Pajović

Hana Arent je bila kontroverzna nemačka filozofkinja, premda za filozofiju nije davala ni tri para i govorila je da se bavi teorijom politike. Po njoj, zlo je besmisleno i nema nikakvih dubljih uslova, te ni nacizam ne možemo posmatrati kroz mržnju, već više kroz glupost i inerciju dužnosti. Adolf Ajhman, čijim suđenjem je inspirisana njena teorija o banalnosti zla, govorio je da je samo izvršavao naređenje. Ako to spojimo sa suđenjem Isusu, dobijamo da zlo nastaje u toj bezrazložnoj slobodi sa kojom ljudi nisu znali šta će, pa su se ustremili jedni na druge. Sloboda je čovečanstvo dovela i do najvećih užasa za koje je istorija sposobna. Upravo iz agona prema takvoj ironiji sudbine, finalni „tvist“ predstave je ishodište suđenja gde se oslobađa Spasitelj, a ne Barabas. Ovaj simbolični čin znači „ne“ Hristovoj žrtvi za čovečanstvo i „ne“ izboru i slobodnoj veri na koje nam je ostavio u zaveštanje. Sloboda nije spas već osuda koju će sada i Spasitelj okusiti.

Ovo nije predstava koja realistički oblikuje temu jevrejskog stradanja ili identiteta. Ona je krik nacističkog ludila, hrabra dramatizacija uzroka celokupne ujudurme. Upravo da bi se dočaralo ono nad čim se već tradicionalno, ali površno zgrožavamo, kao jedna od pomenutih umetničkih tehnika, ovde se pripoveda inverzijom, ne kroz osudu nacizma, nego kroz nacističku fantaziju o tim-nekim-takvim-i-takvim-Jevrejima. Taj devijantni jevrejski identitet posmatran kroz nacističko oko obrće se protiv jevrejstva i time što oslobađa Spasitelja preti sopstvenoj tradiciji ne da bude iskorenjena, nego da je samoiskoreni.

Slikala Andrijana Pajović

Slikala Andrijana Pajović

To je možda i neka grozomorna poenta koja strašno zazorno ječi u ovoj predstavi. I Hana Arent je ovde kao Jevrejka i oličenje onoga kako su Jevreji često poimani. Njena objektivnost u analizi suđenja imanetnom neprijatelju bila je oličenje načina na koji se gleda jevrejstvo: kao hladnokrvno, proračunato, zatvoreno, superiorno. Takvo „jevrejsko“ beži od sažaljenja i nastupanja kao žrtve, na način na koji je Hana Arent insistirala. I to jevrejsko je ono što je očigledno u potpuno obredno izvedenoj izvornoj muzici i propratnoj koreografiji. To je, u krajnjoj liniji, ključni domet svih tradicija ritualnog teatra – buđenje potisnutog psihičkog materijala (ćao, Frojde, puno pozdrava i za Junga i „kolektivno nesvesno“).

Konačna umetnička strategija jeste jedna melodija u koju je priča upakovana, a koja je zloslutni simbol cele predstave. Postoji priča da je ozloglašeni doktor Mengele jako voleo da sluša jednu muzičku minijaturu koju su izvodili logoraši. Nežno i setno Sanjarenje, izvodi se iznova, iznova i iznova. Krvnik putem muzike pronalazi kontakt sa onima koje ugnjetava, ali ne kontakt saosećanja. O saosećanju je govorila Hana Arent, kao o nečemu sa čim treba biti oprezan. Da li su te tanane note u vazduhu licemerje moćnika koji je dovoljno drzak da uživa u umetnosti onih nad čijim životima stoji ili oličenje banalnosti zla o kojem je govorila Hana Arent? Ili još gore, nemarnosti zla? Jer uvaženi doktor u ovoj predstavi deluje veselo i razdragano. Ili je ta veselost demonska? Da li je zlo odvojeno od naše suštine? Ili je ono u suštini koja je odvojena od raspoloženja? Ili zavisi upravo od raspoloženja, prosto nehajne ćudi koja naiđe tog dana?

Slikala Andrijana Pajović

Slikala Andrijana Pajović

Teme sa kojima se ovde susrećemo i dalje su podložne zabadanju u jednu tačku i izazivanju glavobolje. Utoliko pre, !Kokoška oseća da je ceo ovaj tekst potpuno nepotreban za ovu predstavu i napisala ga je na jedvite jade. Njeno dejstvo je jednostavno proživljavanje, nesputano racionalnim i mudroserskim, a kasniji pokušaj racionalizacije samo je osiromašivanje njenog obrednog i iskonskog potencijala. Posle nje osetićete strašno neposredno jezgro jevrejskog agona i duha, pa i tragike, a da pri tom ne morate da imate ikakve veze sa tom tradicijom. To je jedna druga vrsta komunikativnosti gde čak i intelektualni obrasci dobijaju obrednu funkciju jednaku sa muzikom, koreografijom i plesom, postajući deo jednog sveopšteg rituala koji preti da prizove aveti previše bliske istorije.

Konačno, predstava je vrlo jezgrovita, odmotava se kao kakav zamotuljak koji krije bunovnu i potisnutu stvarnost i potom se ponovo zamotava istim redosledom refrenski ponavljanih replika. Ovo je, ipak, bila samo fikcija, mogućnost sažimanja jevrejske epopeje u jedan gotovo radioaktivni čin. Ali simbol predstave ima istinitosti u sebi, Sanjarenje jeste slušao doktor Mengele, iako ona kao i svaki simbol prevazilazi i natkriljuje celu predstavu. Po principu te melodije funkcioniše i predstava sama, kao nežni, ali traumatski fantazam univerzalno i intuitivno dostupan.

Mjerak mi je! Slikala Andrijana Pajović

Mjerak mi je! Slikala Andrijana Pajović

Na kraju, treba odati priznanje Maši Jelić. Ovo je jedna od najuzbudljivjih glumica u Beogradu, premda ova koka oseća da ono što Maša izvodi na sceni nikako ne može biti gluma. Ona je možda performerka, izvođačica ili prosto pozorišna volšebnica. Njena energija, snaga i individualnost !Kokošku podseća na ideal arhetipskog glumca za kojim je Grotovski čeznuo, glumcem koji bi fatalistički gubio glavu zbog glume, a zbog čije glume bi svi drugi gubili glavu.

Pa i kontekst u kom se predstava odigrava, a za koji je ponajviše odgovorna BIGZ-ruina, sa svojom kolosalnom jugoslovenskom arhitekturom i anarhičnim ruhom koji su mu nadenule godine (i privatizacija), pa i neki pank ili metal bend, koji uvek ima probu u susednoj prostoriji i čiji gitarski akordi kao duhovi tog presahlog vremena bune našu maštu, ipak, upotpunjuju atmosferu. Na kraju krajeva, ova jevrejska priča je vrlo jugoslovenska stvar.

!Kokoška se malo odvalila sa preteranim patosom i umovanjem i sad ponosno diže kritičarsko sidro i ode na plažu, a vas poziva da, ako niste te sreće da imate letnju pauzu, ovog meseca pogledate predstavu (22. i 23. jul) i uverite se da se nismo baš bezveze ovoliko israli.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *