Pink Flojd kroz vreme 3/4: Potraga

Bez Bareta, Flojdi više nikako nisu mogli da zvuče isto. Već smo pisali o tome kako su zvučali kada su konačno pronašli svoju zlatnu žicu, a sada je vreme da se osvrnemo na putovanje do nje.

Kada smo poslednji put videli Flojde njihovo srce i mozak, Sid Baret, otplovio je u otuđenost bez povratka, a proći će još nekoliko godina pre nego što stignu do muzičkog izraza koji je obeležio vrhunac njihove karijere. U međuvremenu, glavni autori, neizbežno, postaju Rodžer Voters i Ričard Rajt. Izdavačka kuća najviše nade polaže u Rajta – i njegov uticaj se upravo u ovom periodu najviše odrazio na zvuk. Godine 1968., na drugom albumu grupe nazvanom A Saucerful of Secrets, on donosi dve nostalgične pesme, dok Voters eksperimentiše sa raznim formama. Njegovo kompozitorsko iskustvo je i dalje prilično malo, što se ponekada da i osetiti. Pa ipak, već tada počinje da se bavi temom rata koja će ga pratiti do danas – „Corporal Clegg” je, doduše, mnogo manje ogorčena nego njegove kasnije pesme. Najdugovečnija pesma sa albuma postala je, međutim, mistična „Set the Controls for the Heart of the Sun”.

[youtube https://www.youtube.com/watch?v=Vcd0sQLRHl4]

Pink Floyd Atom Heart Mother Germany

Pink Flojd tokom turneje za Atom Heart Mother, preuzeto sa neptunepinkfloyd.co.uk

Idući album, Ummagumma, izašao je 1969., na dve ploče – jedna je bila koncertna, a druga je sadržala novi materijal. Studijska ploča koncipirana je tako da je svaki član grupe potpuno sam snimio po pola strane. Rezultat je uglavnom suviše pretenciozan za sopstveno dobro i jedan od najjasnijih dokaza da su Flojdi uvek mnogo bolje funkcionisali kao celina nego pojedinačno. Koncertni album je, međutim, odličan.

Naredne godine usledio je Atom Heart MotherRezultati su, ovaj put, koherentniji nego na Ummagummi, ali jednako teško prijemčivi – čitava prva strana je orkestralna kompozicija po kojoj je album dobio ime, dok na drugoj Voters, Gilmur i Rajt rade svako po jednu pesmu. Radi živog izvođenja „Atom Heart Mother” na svakoj lokaciji trebalo je pronaći novi orkestar, često sporne veštine, koji bi navrat-nanos naučio svoje deonice. Pompezna dvadesetpetominutna kompozicija i na studijskom snimku zvuči haotično, a dosta se oslanja i na niz specijalnih efekata, te je svaka njena koncertna izvedba bila, prema većini navoda iz tog perioda, neizbežno i fantastično užasna.

Album Atom Heart Mother slavi se i time što je započeo tradiciju Pink Flojda da na omot albuma ne stavljaju ni ime grupe i albuma, ni fotografiju članova. Umesto ovako konvencionalnih dizajnerskih rešenja, ploču je ukrasila fotografija spokojne engleske krave Lulubelle III. Menadžeri izdavačke kuće su čupali kose, ali iz nekog razloga ovo je ipak prošlo.

[youtube https://www.youtube.com/watch?v=SPptTa3P-Hc]

Napokon, 1971. godine izašao je jedan od najznačajnijih albuma grupe Pink Flojd – Meddle. Srž albuma čine dve duže kompozicije – „One of These Days” i „Echoes”. Između njih se nalaze još četiri mirnije pesme koje su ponovo u različitim stilovima, ali uprkos tome ne remete celovitost albuma. Bend zvuči veoma samouvereno, a Gilmur razvija svoj razliveni stil sviranja gitare koji će ga pratiti do kraja karijere, smestiti ga među velikane istorije rokenrola, i postati jedan od osnovnih karakteristika zvuka Flojda. U naletu sloge i demokratičnosti koja se više neće ponoviti u njihovoj karijeri, kao autori čak tri pesme na Meddle potpisana su sva četiri člana grupe.

Rodžer Voters bije u gong na snimku Live at Pompeii. Preuzeto sa captainsdead.com

Rodžer Voters bije u gong na snimku Live at Pompeii. Preuzeto sa captainsdead.com

Usledio je koncertni film Live at Pompeii, u kome grupa svira u praznom amfiteatru u Pompeji. U ovom ambijentu njihov zvuk dobija novu dimenziju, a uigranost benda čini ovo jednim od nezaobilaznih koncertnih snimaka Flojda. Pored izvrsnog izbora kompozicija koji oslikava sve ključne momente ovog perioda rada Pink Flojda, tu su i intervjui sa članovima grupe pravljeni tokom snimanja Dark Side of the Moon. Osim toga, to je jedini šire dostupni snimak Flojda sa Votersom.

[youtube https://www.youtube.com/watch?v=646KtkEcPm8]

Period između Baretovog odlaska i Dark Side of the Moon zapravo je jedna velika  potraga za identitetom. Ova četiri albuma najraznovrsniji su i najuzbudljiviji deo opusa grupe Pink Flojd: na njima su neki od njihovih najboljih, ali i najbesmislenijih radova. Pa ipak, zagriženom slušaocu oni nude mnogo više nego jasnoća i usredsređenost koje je sa sobom doneo Dark Side. Osim toga, upravo tada je grupa i najbolje funkcionisala kao celina, dok već od sledećeg albuma Voters odlučno preuzima kormilo i vodi Flojde ka krajnje neprijatnom razlazu o kome smo pričali na kraju prvog dela. Kako se završila sudska borba između Votersa s jedne i Gilmura i Mejsona s druge strane, pričaćemo u poslednjem nastavku!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *