Impresionizam: slikarski pristup nauci

Hitri potezi četkicom, prelivanje boja i svetlosti i… algoritmi? Na prvi pogled nespojivi, impresionizam i nauka ipak su imali šta da kažu jedno drugome.

Slikari svetlosti uzdrmali Pariz

Na njihovim slikama su sunca na obzorju, svetlucave reke i dokovi u izmaglici. Zvuče vam dosadno i odveć krotko? A kada biste znali da su ih se drugi slikari klonili, da ih je publika ismevala, a kritičari proglasili nečuvenim, sramnim i netalentovanim? Ti revolucionarni umetnici druge polovine 19. veka nazvani su impresionistima, po slici svog „vođe“ Kloda Monea Impresija: Rađanje sunca (1872). Pored Monea, slikara sunca i lokvanja, impresionistička škola obuhvatala je i druge umetnike raznorodnih temperamenata: Edgara Degaa, prijatelja balerina i trkačkih konja; Ogista Renoara, slikara francuskog dokoličarenja; Kamija Pisaroa, Alfreda Sislija, Armana Gijomena, Bertu Morizo, Meri Kasat i druge.

U vreme kada se impresionizam javio kao pokret, Francuska se oporavljala od duhovne i ekonomske krize, te se od umetnosti zahtevalo da počiva na visokim moralnim načelima i ne odstupa od tradicije klasicizma, a od slika da budu prefinjene i ne obmanjuju posmatrača. Bilo da je slikar nameravao da na čuvenom Pariskom salonu izloži akt neke devojke ili sunčani pejzaž, podjednako je bilo teško naći za to pristojno obrazloženje. Salon je odbijao toliki broj radova, da je 1863. godine Napoleon III osnovao Salon odbijenih (Salon des Refusés), u kome su već dve godine kasnije prvi impresionistički slikari pronašli utočište.

Čime su impresionisti zaprepastili kričare? Izmileli su iz ateljea da bi slikali pod vedrim, ili ne tako vedrim nebom (tzv. plenerizam tehnika, od fr. en plein air – „na vazduhu, na otvorenom“). Ovo znači da slikanje po sećanju nije dolazilo u obzir – scena treba da se prikaže onako kako u tom trenutku izgleda pred slikarevim očima. Stvarali su brzo, zanemarivali detalje, a sve u cilju beleženja vazda promenljivih okolnosti u prirodi i ovekovečavanja trenutka. Jasne i čiste linije neoklasičnog stila zamenili su za mrlje nanesene raznolikim i živahnim potezima četkice. Impresionisti su upotrebljavali svetle i jarke boje. Na njihovim paletama manje je crne, jer su i senke bile obojene, a više bele, kojom su izdašno posipali svetlost.

Impresija na temelju nauke

„Slikari svetlosti“ su svojim odvažnim i osvežavajućim pristupom zauvek promenili tok istorije umetnosti. Da li su u tome imali neku pomoć sa strane? Pritom ne mislimo na intervenciju kakve muze ili bogatog mecene. Nastanak impresionizma sigurno su potpomogla naučna dostignuća tog vremena, a posebno fotografija, tube sa bojama i razvoj teorija boja i vizuelnog opažanja.

Fotografija

Inspirisani fotografijom, impresionisti su nastojali da sačuvaju trenutke iz svakodnevnog života koji je tehnologija drastično promenila – trenutke na gradskim ulicama, železničkim stanicama, mostovima, brodovima. Dega je umesto za snimkom svetlosti, poput većine impresionista, tragao za savršenim snimkom pokreta. Pokatkad je fotoaparatom „krao“ momente iz života plesača ili obnaženih deva, i kasnije te fotografije koristio za izradu slika.

Sintetičke boje u tubi

Impresionisti su bili prvi slikari koji su uživali u luksuzu unapred spravljenih i pomešanih boja. Nisu morali sami da melju pigmente i da ih čuvaju u kesama od svinjske bešike. Godine 1840. Džejms Rand je izumeo tube iz kojih boja može lako da se istisne, a kasnije im je dodat i zatvarač, pa su mogle da se sačuvaju za ponovnu upotrebu bez prethodnog sušenja. Tube su slikarima omogućile da sa sobom ponesu boje dok rade na otvorenom, i iz njih su mogli direktno i brzo da nanose boju, čak i bez korišćenje četkice. Time je izbor tema postao znatno širi, a savršeni trenutak je bilo lakše naslikati. Osnovu palete impresionista činile su sintetičke boje na bazi novootkrivenih elemenata, hroma, kadmijuma, cinka i kobalta. Dakako, neke pigmente je kasnije trebalo poboljšati (poput Šeleove zelene koja je bila malo otrovna, ali verovatno korisna pri slikanju apsinta).

Teorije o bojama i očima

Na impresionističku upotrebu boje uticala je teorija simultanog kontrasta hemičara Ežena Ševrela (1786–1889). Ševrel je primetio da dolazi do promene u našem opažanju jedne boje u zavisnosti od druge koja se nalazi tik uz nju. Slikari su tada počeli i da eksperimentišu sa komplementarnim bojama, parovima boja koje među sobom imaju najveći kontrast od svih boja na spektru (na primer, crvena–zelena, žuta–ljubičasta, plava–narandžasta). Kada se postave jedna do druge, te boje dobijaju na dubini i blistavosti. Impresionistima su značili i uvidi naučnika u to kako um obrađuje podatke koji dospevaju do naših očiju. Kada posmatramo neki pejzaž ili skupinu ljudi, mi ne možemo odmah da osmotrimo svaki list u krošnji drveta ili svako lice do detalja. Tako su impresionisti, na primer, figure ljudi u daljini prikazivali u mrljama, i time često navlačili na sebe gnev uskogrudih kritičara.

Vraćanje duga nauci

Da li su impresionisti planirali da se ikada oduže naučnicima za sve što su za njih uradili? Možda i nisu, ali izgleda da savremeni naučnici čine sve što mogu da posle gotovo 150 godina dug bude vraćen.

Moneova opsesija…

Klod Mone je u periodu između 1900. i 1905. napravio seriju slika Zgrada Parlamenta u Londonu. Ti gotički tornjevi koji se zagonetno uzdižu u svetlucavoj magli nisu samo jezovito lepi, već i poučni, bar prema mišljenju eksperimentalnog fizičara Čarlsa M. Falkoa.

Kada analizira impresionističku sliku, Falko prvo utvrdi tačnu poziciju na kojoj se umetnik nalazio dok ju je stvarao. Zatim fotografiju napravljenu sa te iste pozicije pažljivo poredi sa slikom. U slučaju Moneovih Zgrada Parlamenta, linije horizonta na slici i na fotografiji se precizno poklapaju, sem u slučaju glavnog tornja, koji je naslikan višim i užim nego što je to u stvarnosti. Falko je zaključio da je Mone namerno preuveličao dimenzije tornja i tako uspeo da putem dvodimenzionalne slike izvornu trodimenzionalnu scenu bolje predstavi posmatraču.

TWArt_MonetParliamentCompos

Mone, zašto ti je Toranj tako visok?, preuzeto sa Photonics Spectra

Ovakva analiza impresionističkih slika na kojima je realistično prikazivanje predmeta od drugorazrednog značaja i čiji su stvaraoci želeli da otkriju šta to „leži između njih i predmeta“, može naći primenu u različitim oblastimaNa osnovu dobijenih podataka o izobličenjima na slikama, mogu se razviti kompjuterski algoritmi koji bi fotografije pretvarali u nešto što je posmatraču lakše da razabere. Ove slike bi se onda koristile za obučavanje osoba čiji posao uključuje brzo prepoznavanje elemenata neke scene, ili za projekcione ekrane na vetrobranskim staklima (engl. head-up display), koji su značajni za sigurnu vožnju.

Da nije bilo Monea i impresionizma, sigurno ne bi bilo ni postimpresionizma na izmaku 19. veka. Zato i ne treba da čudi što su naučnici i od pripadnika tog slikarskog pokreta krenuli da potražuju dug. 

…I jedan postimpresionista

I to ne bilo koji postimpresionista, već melanholični Holanđanin Vinsent van Gog (1853–1890). Van Gog nije pripadao ni jednoj slikarskoj školi, ali je sa impresionistima delio istančan osećaj sa svetlost i boju i voleo je da radi na otvorenom. Guste slojeve boje nanosio je brzim pokretima četkice, kao da je znao da vremena za slikanje baš i neće imati na pretek.

Trinaest meseci pre nego što će počiniti samoubistvo, Van Gog je stvorio remek-delo. Jedne noći pogledao je kroz prozor duševne bolnice u Sen Remiju, opštini na jugu Francuske, i naslikao zvezdano nebo tik pred svitanje. Da li je to do nekog magičnog svojstva francuskog etra ili do Van Gogovog unutarnjeg nemira, tek neki današnji naučnici tvrde da Zvezdano nebo (1889) skriva ključ za razumevanje jednog od najkomplikovanijih koncepata fluidne dinamike i nauke uopšte. Izgleda da kovitlaci oblaka i vrtlozi zvezda prilično precizno prikazuju kako izgleda turbulencija. Mada je ruski matematičar Andrej Kolmogorov (1903–1987) došao do formule koja je delimično rasvetlila ovaj koncept, potpun opis turbulencije odvajkada izmiče fizičarima.

night sky

Hipnoza Vinsentovim turbulencijama, preuzeto sa aftoiasis

Verovatno će svima nama, pomno zagledanim u plavetnilo Van Gogovog uskovitlanog neba, turbulencija i dalje ostati nedokučiva, ali ćemo se ipak prepustiti i uživati u delima (post)impresionista. Mladim naučnicima preporučujemo da se u nekoj umetničkoj galeriji pokatkad odmore od formula i da paze na časovima istorije umetnosti.

 Ukoliko ste zainteresovani da pogledate još slika ili da pročitate više o pokretu, skoknite ovde.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *