Hamlet nije lud – svet jeste

Ludilo na sceni, manični ples, elektronska muzika i neonska svetla, podmlađeni i postareni likovi… Novi „Hamlet” u JDP-u nudi sve ovo, i još ponešto. Donosimo vam razgovor sa Goranom Šušljikom, glumcem iz predstave, kratak siže drame (za pozorišne početnike) i svoja filozofiranja o predstavi!

(izvor: jdp.rs)

Nešto je trulo u državi Danskoj… (izvor: jdp.rs)

Posle 11 godina, Hamlet se vratio na beogradsku pozornicu. To što ga dugo nema bilo bi čudno da nije činjenice da se Šekspirove ozbiljne tragedije veoma retko postavljaju zbog odsustva programske politike u srpskom pozorištu (to je ono kada imate ikakav plan pri smišljanju repertoara).

Novo viđenje Hamleta u režiji Aleksandra Popovskog, po adaptaciji Gorana Stefanovskog, izmešteno je iz epohe u neodređeno vreme i prostor. Komplikovana i obimna priča o danskom kraljeviću koji se pita (u)biti ili ne (u)biti, skraćena je i pojednostavljena na osnovne crte.

Hamlet (Nebojša Glogovac) tuguje zbog gubitka oca, za čije ubistvo sumnja na očevog rođenog brata. Hamletov stric Klaudije (Nikola Rakočević) i majka Gertruda (Jasna Đuričić) nisu sačekali ni da se Hamlet stariji ohladi a već su organizovali svadbu, čime Hamletu Klaudije simultano postaje i očuh. Hamlet gubi nadu u ljubav i napušta Ofeliju (Jovana Stojiljković), mladu devojku čiji se svet vrti oko njega. Klaudije počinje da sumnja da li je Hamlet stvarno poludeo ili se samo pravi da ne bi izgledao kao pretnja, dok zapravo planira da preuzme tron. Zbog toga unajmljuje Hamletove prijatelje, Gildensterna (Boris Milivojević) i Rozenkranca (Miloš Samolov), da drže oko na njemu i pobrinu se za njega, ako već bude neophodno. Hamlet u jednom trenutku preseče (u)biti ili ne (u)biti i ubija nesuđenog mu zeta, Ofelijinog oca Polonija (Goran Šušljik), što je prva od niza smrti. U okršaju između Hamleta i Klaudija sem njih dvojice stradaju i Gertruda, Ofelija i drugi Danci zahvaćeni u njihovu igru moći. Bitni likovi iz drame poput Horacija, Hamletovog vernog pratioca, Laerta, Ofelijinog brata, i Fortinbrasa, norveškog kraljevića, sasvim su isključeni u ovoj postavci.

O ulozi koju tumači, novom Hamletu i komadu kao takvom pričali smo sa glumcem Goranom Šušljikom u salonu JDP-a.

K!K: Ko je za Vas Polonije? Kako ste gradili taj lik? Da li su na to uticala neka prethodna tumačenja koja ste gledali?

Goran: Ovo je jedno neobično iskustvo, zato što ne pristupamo klasično i standardno Hamletu i Šekspiru, iako naravno Šekspir dominira i dominiraće i u ovom izvođenju. Možda će i studentima dramaturgije biti zanimljivo, jer je u stvari Goran Stefanovski napravio sa Acom jedno neobično dramaturško čitanje, te u tom smislu ovo nisu standardni, uobičajni likovi kod Šekspira.

Pre svega neobično je što su u ovoj postavci Hamlet i Polonije istih godina. Dakle, ne mogu se osloniti na neka ranija izvođenja, ali sam naravno gledao i igrao Hamleta u prethodnoj verziji u Jugoslovenskom dramskom. Igrao sam Horacija i gledao sam mog dragog kolegu Diklića (kao Polonija), ali ovo će prosto biti moj Polonije. Taj čovek pripada dvoru, ima ćerku. Na te dve osnovne linije pokušavamo da ga ispričamo.

Hamlet-12-foto-Nenad-PetrovicNesuđeni zet Klaudije (Šušljik). (Izvor: jdp.rs

K!K: Sve se češće klasici postavljaju modernizovano. Šta Vi mislite o modernizaciji? Koja je razlika od postavljanja klasika u epohi?

Goran: Razumem i jednu i drugu stvar kao glumac i možda jednog dana i kao reditelj. Mogu da razumem potrebu da se klasik postavi iz svog vremena, a gledao sam nekoliko Šekspirovih komada u Londonu. Oni pokušavaju da ostanu do kraja verni načinu na koji je tada pričana priča. To su naravno moderna sredstva što se glumačkog izraza tiče, ali to jeste neka moguća verzija onoga što je izvorno, u pozorišnom smislu, ta priča bila. Ovo je jedno autorsko viđenje. Pokušavamo da ispričamo priču iz našeg vremena i prostora i to je suvereno pozorišno pravo. Nismo mi po tome neobični, to se dešava već vekovima. Hamleta su još davno prekrajali, dopisivali, pitanje je i koja verzija stiže do nas sada. Pronalaženje srži je ono čime se bavimo i ovo će biti naš Hamlet.

K!K: A šta je po Vašem mišljenju srž vašeg Hamleta?

Goran: Ono čime se bavimo je da Hamlet iznova izlazi iz groba. Njegova priča oživljava još jednom, to je priča koju već toliko puta čujemo, priča o nepravdi, potrazi za istinom, osveti.

K!K: Čitala sam izjavu Gorana Stefanovskog da Hamletovo ludilo nije samo njegovo ludilo, nego i ludilo cele jedne države koja je pala u opštu paranoju i predratno stanje. Naravno, ovo se može povezati sa našim vremenom, ali da li mislite da postoji vreme na koje se ne može primeniti ta politička paranoja i bolesna ambicija koju Šekspir stalno opisuje u svojim delima?

Goran: I Goran i ti ste u pravu. Uvek je bilo ludila ovog sveta. Očigledno nije bilo tog zlatnog doba. Haos traje od kad je civilizacije. Hamlet nije lud. Svet jeste.

Poludeli svet Popovskovog "Hamleta". (izvor: jdp.rs)

Poludeli svet Popovskovog Hamleta. (izvor: jdp.rs)

K!K: Gledala sam nekoliko predstava Aleksandra Popovskog i vrlo su mi interesantne. Kako biste Vi opisali njegov rediteljski sistem?

Goran: Ja ne mogu da mu nadenem ime. Dosta sam radio sa Acom i mogu da kažem da se oseća jedinstvo u pristupu kako on vidi pozorište, ali to su sve pojedinačni slučajevi. U tom smislu Hamlet koga sada radimo je novo iskustvo. Dosta nas se poznaje sa njim profesionalno dosta dobro. Opipavamo moguću trasu. Ono što je važno je da te on natera da poveruješ da je taj put kojim zajedno hodamo jedini mogući za nas i ukazuje nam na druge puteve koji su potpuno pogrešni. Sa njim je uvek drugačije i novo. To nije sigurna staza. Neuobičajenim načinima dolazimo do pozorišta.

K!K: Mislim da je to odlično jer pravite neuobičajnu predstavu i treba vam i neuobičajan put do nje. Kako biste opisali razliku između ovog vašeg Hamleta i drugih Hamleta koje smo do sad videli? Šta možemo da očekujemo od predstave?

Goran: Ne mogu objektivno da govorim. Volim da gledam pozorište kada je dobro a volim i da učestvujem u istom i to su potpuno različite pozicije. Publika je sastavni deo pozorišnog čina, što je Šekspir i pretpostavio. Bez emotivnog i racionalnog učešća publike mi nećemo znati šta smo napravili.

K!K: Koju biste Polonijevu repliku ili bilo koju repliku iz Hamleta izdvojili kao omiljenu?

Goran: Zanimljivo je što je najčešća reč koju koristi Polonije u ovom izvođenju „strah”. Možda mi je i dalje najvažnija replika: „Biti ili ne biti”.

K!K: Vi se bavite i režijom. Kakva je razlika biti u ulozi glumca i u ulozi reditelja?

Ogromna, a i nema je. Ne mogu da razdvojim, ni kada režiram, glumca od sebe. Ima nekih delova kojima se glumac ne bavi a reditelj prosto mora, od izbora do sagledavanja svega zajedno. Ne verujem u zadrte koncepte koje glumci moraju da ispune. Ja pripadam toj vrsti reditelja. Drugačija je vrsta pripreme i gledanja glumca i reditelja. Tu treba naći zajednički jezik i to je u stvari građenje pozorišnog čina. I jedno sam i drugo, u isto vreme.

Pretpremijera – !Kokoškin osvrt 

U predstavi koju smo imali priliku da vidimo u petak u JDP-u, Hamlet nije, kao u originalnoj drami, mladić koji ne zna kako da kontroliše svoj gnev zbog nepravde. On je čovek koji se nepravde nagledao dovoljno da zaključi: „Moram biti surov, da bih dobar bio”.

Za ovog zrelog Hamleta, Nebojša Glogovac, koji je odlično dočarao Hamletov bes, gađenje i tugu, bio je najbolji izbor, a kako kaže sam reditelj koji „nije želeo da uđe u projekat bez Glogovca jer bi to bilo besmisleno”, i jedini.Hamlet-3-foto-Nenad-Petrovic„Biti ili…” :gleda u suflera: (izvor: jdp.rs)

Dva para – Hamlet i Ofelija, Gertruda i Klaudije – skloni su maničnim, histeričnim radnjama, napadima panike i plača. Njihovo ponašanje je naglašenije i stilizovanije od Polonijevog, koga Šušljik realistično igra kao ozbiljnog, zabrinutog i zastrašenog oca i podanika. Gildenstern i Rozenkranc predstavljeni su kao primitivni plaćenici kojima je dovoljno baciti hranu, kao životinjama, da budu u šaci onog ko ih hrani. Zanimljiva je pojava Vlaste Velisavljevića koji tumači duh Hamletovog oca, ali takođe i sam predstavlja celu glumačku trupu koja u tekstu posećuje danski dvor.

Umesto replika akteri često divlje plešu ili haotično sviraju. Scena je gola sem zavesa koje izgledaju kao visoki zidovi koji opasuju likove. Oni se bacaju na zavese, čupaju ih, sakrivaju se u njima. Tehno muzika Kirila Džajkovskog, ogromna slova koja trepere na zavesama i koreografija dočaravaju atmosferu transa u kome su likovi.

Hamlet svakako ima nekoliko vrlo vizuelno interesantnih scena i nekoliko jakih izvođenja (Glogovac, Đuričić, Šušljik, Rakočević). Međutim, nekada znatno skraćivanje drame i eliminisanje sporednih likova dovede do isticanja same srži teksta, a ovde to nije bio slučaj. Šekspir nije slučajno gradio izuzetno slojevite likove i njihove kompleksne odnose. Razvoj likova bačen je u drugi plan u korist scenske efektnosti, i tako su se izgubile brojne linije priče kao i trodimenzionalnost karaktera. Nije dovoljno da se Klaudije ponaša kao diktator-histerik u odelu koji će sklopiti ruke na prepoznatljiv način koji često gledamo na televiziji. U tekstu, on je ambivalentan lik čija se strana može braniti. Nije dovoljno da Ofelija ima funkciju da bude lepa i zaljubljena i da plače. Čar Šekspirovog dela je u njegovim nepreglednim značenjskim, psihološkim i sociološkim slojevima, koji su se ovde izgubili, ili su u najbolju ruku bili bledi.

Sa svojim vrlinama i manama, predstava ipak postavlja intrigantno hamletovsko pitanje: ko je lud? Hamlet, koji proživljava halucinacije i planira ubistvo, ili ljudi oko njega koji dopuštaju da svet u kome žive tone u sve dublju dekadenciju? Može li se na ludilo odgovoriti bilo čime sem – ludilom?

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *