Preslušavanje: decembar 2015.

Poslednji muzički izdanci za ovu godinu su pred nama. Evo ko se odvažio da objavi novi album u mrtvoj sezoni!

Dobro došli u decembarsko Preslušavanje! Kraj svake godine je generalno najmanje plodan period, budući da su gotovo sve top liste odavno zaključene, pa se izvođači, ukoliko nisu stigli da završe album do decembra, obično odlučuju da odlože izdanje za par meseci. Evo nekoliko „odvažnijih“ koji zatvaraju ovu godinu u muzici.

Napomena: albumi su poređani prema zvaničnom datumu izlaska, a ne prema određenom kriterijumu kvaliteta.

Coldplay
A Head Full of Dreams

coldplay-aheadfullofdreams

Koldplej su oduvek bili bljutav bend, nedovoljno rok, ali ne baš pop; nikad previše mejnstrim, ali ni sasvim alternativni. To ne znači da nisu imali solidan broj hitova; štaviše, upravo takav pristup omogućio im je da steknu obožavaoce koji ne mogu da se odluče šta zaista slušaju. Sedmi album ovog sastava predstavlja malo odstupanje od „recepta“. Istovremeno najavljen kao vedrija protivteža depresivnom prethodniku Ghost Stories i kao oproštajni album, A Head Full of Dreams je pokušaj mejnstrim pop ploče.
U pomoć je pritekao norveški producentski tim Stargate (zaslužan za neke od hitova Kejti Peri i Rijane). Pa ipak, rezultati su, u najmanju ruku, prilično razočaravajući. Većina pesama zvuči prazno i dosadno, gostovanja poznatih muzičara ne iskorišćavaju potencijal, već samo ostavljaju utisak bledih kopija (Bijonse na glupoj klupskoj „Hymn for the Weekend“, Tuve Lu na patetičnoj „Fun“ i Noel Galager na nešto boljoj „Up & Up“), a sempl Baraka Obame koji peva „Amazing Grace“ u pesmi „Kaleidoscope“ je pomalo i neukusan izvađen iz konteksta. Nesumnjivo je, doduše, da će najavni singl, „Adventure of a Lifetime“ biti ogroman hit u predstojećim mesecima, koji bi lako mogao da zameni jedan „Get Lucky“.

The Arcs
The Arcs vs. The Inventors, Vol. 1

thearcsvstheinventorsvol1

Novi uradak Dena Auerbaha i ekipe je drugo izdanje Arksa ove godine (posle vrlo dobrog debi albuma Yours, Dreamily, objavljenog u septembru), zamišljeno kao početak serijala EP-jeva na kojima ova bluz-soul petorka sarađuje sa prijateljima i uzorima, koje kolektivno zovu The Inventors. Gosti odabrani za prvi EP su Dr. John, legenda njuorleanskog džeza i R&B-a, i David Hidalgo, dugogodišnji član meksičko-američkog rok benda Los Lobos.
Kul je što se insistira na stvaranju novog materijala, pa kombinovanje stilova i kreativnosti obećava zanimljive rezultate, koje dobijamo u ekonomičnim pakovanjima. Ono što nije kul je što se radi na brzinu i sa nedovoljno posvećenosti (Arksi su već Auerbahov sporedni bend, a ovo je projekat unutar projekta), pa potencijal ne biva iskorišćen do kraja i pesme, iako vredne slušanja, nisu naročito pamtljive.

Prince
HITnRUN – Phase Two

prince-hitnrun2

Pojavljivanje „drugog dela“ Prinsovog novog albuma nepuna tri meseca nakon Phase One bilo je iznenadno i neočekivano. Premda naslov sugeriše nastavak prethodne celine (i iako se u digitalnim „pakovanjima“ prodaju kao komplet), ova dva LP-ja, osim naziva i vizuelnog identiteta, nemaju mnogo toga zajedničkog. Dok se prvi oslanja na elektronske ritmove i savremeniji zvuk, drugi je više organski – pravi instrumenti pojačani šesnaestočlanom duvačkom sekcijom čine da pesme zvuče mekše i toplije. Doduše, većina materijala bila je dostupna u ovom ili onom obliku ili aranžmanu tokom prethodnih nekoliko godina, u vidu singlova ili piratizovanih snimaka, tako da noviteta gotovo da nema. Ipak, ovo nije kompilacijski album, a Prinsova moć transformacije i dalje ume da iznenadi.

Baroness
Purple

baroness-purple

Tokom letnje turneje 2012. povodom promocije prethodnog albuma Yellow & Green, autobus koji je prevozio bend, pomoćnu ekipu tehničara i opremu sleteo je sa puta u engleskim vrletima. Tom prilikom je devetoro ljudi povređeno. Srećom, niko nije izgubio život, ali posledice jesu bile žestoke. Nedugo nakon oporavka, basista i bubnjar, potreseni situacijom i uplašeni, napustili su bend. Gitarista/frontmen Džon Bejzli ipak nije hteo da se preda, a novi album i nova ritam sekcija dokazuju da mu je odluka bila ispravna.
Nove pesme su odmerenije, manje sludge metal, više progresivni i hard rok; malo tvrđe, a mnogo melodičnije nego ranije. Tekstovi se bave preživljavanjem traume, ali nisu ni patetični ni banalni. U tragovima se prepoznaju uticaji Porcupine Tree, Mastodona i Metallice, ali i Thin Lizzy i Iron Maiden. Osim prve četiri pesme („Morningstar“, „Shock Me“, „Try to Disappear“, „Kerosene“) koje su nabijene kao celina za sebe, ističe se i moćna balada „If I Have to Wake Up (Would You Stop the Rain)“.
A, da. Predivni omot (vidite ga ovde u većoj rezoluciji) kao i omote za sva prethodna izdanja (prvi, drugi treći), a i izdanja nekih drugih sastava) naslikao je sâm Bejzli, u slobodno vreme primenjeni umetnik.

Bloodhound Gang
Hard-Off

bloodhoundgang-hardoff

Od prethodnog studijskog zapisa filadelfijskih zajebanata (i dalje najpoznatijih po kultnoj pesmi „The Bad Touch“ iz 1999.) prošlo je ravno deset godina i ta pauza je značajno uticala na novi album. Neosporno, ponovo pred sobom imamo istu onu ekipu koja s lakoćom žonglira između roka, hip hopa, elektronike, fanka i pop panka, ali sada u malo čvršćoj produkciji i dobrano začinjeno sintisajzerima. Nažalost, to nije dovoljno da ploča zvuči savremeno, čak ni uz uobičajeno svesno prelaženje granice dobrog ukusa i političke korektnosti, zbog čega smo ih obožavali.
Uprkos odličnim pesmama, kao što su uvodna, gitarskija „My Dad Says That’s for Pussies“, hitična dens-pop „Clean Up in Aisle Sexy“ i „Diary of a Stranger“ koja neodoljivo podseća na Kraftwerk iz najboljih dana, ukupan doživljaj je da su BHG zaglavljeni u prvoj polovini dvehiljaditih; to bi bilo okej da im je cilj da malo podgreju tada tinejdžersku publiku, a ne da ponovo budu aktuelni.

Cage the Elephant
Tell Me I’m Pretty

cagetheelephant-tellmeimpretty

Četvrti album alternativnih rokera iz Kentakija udaljava se od južnjačkih korena benda, istovremeno pokazujući koliko je promena zdrava, ali i koliko je praćenje trendova opasno. Zahvaljujući (očigledno sveprisutnom i konstantno uposlenom) Denu Auerbahu kao producentu, svoje uticaje retro roka šezdesetih u energičnom indi izvođenju zamenjuju sporijim neo bluzom: da, neke od najboljih pesama na Tell Me I’m Pretty („Mess Around“, „Punchin’ Bag“) podsećaju na izgubljene snimke The Black Keys, ali dugoročnim stilskim poistovećivanjem CTE rizikuju da postanu klonovi u moru kopija. Iako je muzika lepa, nadamo se da je ovo samo još jedan prelazni period u njihovoj karijeri u kom prisvajaju tuđ zvuk dok ne pronađu svoj.
Odjeci stare žestine mogu se primetiti na završnoj „Portuguese Knife Fight“, ali preovladava mekši, premda blago paranoično-psihodelični sentiment, dok je „Cold Cold Cold“ jedna od najlepših pesama koje su snimili.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *