Andrej Makin i tužne posleratne žene

Priče o ratu i njegovim posledicama ne pripadaju samo muškarcima sa fronta: Andrej Makin u svojim romanima posvećuje pažnju i posleratnoj sudbini žena.

 

Andrej Makin, s bradom

Andrej Makin, s bradom

Rođen na jugu srednjeg  Sibira 1957. godine, Andrej Makin je savremeni pisac kog u sovjetskoj Rusiji baka Francuskinja odgaja preplićući ove dve kulture. Kao jedno od dece koja su odrastala u sovjetskom režimu, iz detinjstva nosi miris krvi, zastrašujuće prizore gladnih i osakaćenih.

Prilikom služenja vojske u Avganistanu preživeo je eksploziju nakon koje je tri nedelje proveo u komi. Potom se vraća u Rusiju, gde završava filološke nauke na Moskovskom univerzitetu, a onda grabi prilikuzahvaljujući programu razmene profesora, 1987. godine odlazi u Pariz i zauvek napušta rodnu Rusiju. Između ostalog, odlazi jer, kako i sam kaže, nije umeo da ćuti o onome čemu je bio svedok u Avganistanu i Rusiji, a to mu nije moglo doneti ništa dobro.

U Parizu počinje da piše na francuskom, iako ne znajući kako će ga tamošnji izdavači prihvatiti. Uprkos činjenici da ga prva objavljena dela nisu proslavila niti obogatila, 1995. godine objavljuje još jedan roman, Francusko zaveštanje, koji biva nagrađen dvema najprestižnijim francuskim nagradama – „Gonkur“ i „Medisis“.

Iako život provodi u Francuskoj,  ipak sve svoje stvaralaštvo posvećuje svojoj domovini, preispitujući obe njene strane, a ne priklanjajući se nijednoj. I sam kaže da, kakva god ona bila, Rusija jeste sve što ljudi u njoj imaju, ne pitajući se da li je to dobro ili loše. 

Francusko izdanje Makinovog prvenca

Francusko izdanje Makinovog nagrađivanog romana

Prevashodno svoje romane koristi kao oružje kojim skreće pažnju na žrtve rata, ali i na žene kojima je rat oduzeo mladost i ljubav, a koje verno čekaju i posle njega peru krv. Tako, u romanu Zločin Olge Arbeljine prikazuje lik žene koja kao žrtva ratne Rusije beži u Francusku – kao i sam pisac. Olgu u izgnanstvu muž napušta, ostavlja je sa bolesnim sinom, i ona će zauvek biti lišena ljubavi, noseći na duši tragove oba svetska rata. U romanu Žena koja je čekala takođe je prikazan tragičan ženski lik – Vera, koja se od lika Olge Arbeljine razlikuje po tome što ostaje u Rusiji, u svom zabačenom sibirskom selu. I njenu sudbinu ispisao je rat, neostvarena ljubav sa čovekom koji se nakon završenog rata ne vraća u svoje rodno mesto, već zanesen velegradom ostaje u Moskvi, dok ga Vera i dalje čeka. Olga u tuđoj, a Vera u svojoj zemlji, imaju istu sudbinu: lišene mladosti, ljubavi i dece, ni jedna ni druga ne uspevaju da pronađu smisao i punoću života. 

Uglavnom ne preobimna, dela potpisana Makinovim imenom (ili pseudonimom Gabriel Osmond), predstavljaju glatke i duboke redove o tragici žene; njemu su svojstveni  likovi koji traže lepotu, teže nemogućem savršenstvu i sudaraju se sa realnošću. Prepoznatljiv je kao pisac priča o večito kratkim ljubavima u kojima otkriva ratne i posleratne ljude Rusije i njihove sudbine.

Ono što oslikava Makinov život i stvaralaštvo, od detinjstva do konačnog odlaska iz domovine, jeste traganje čoveka za sigurnošću i ljubavlju koje otuđenost čini večno nedosežnim. Umeće njegovog pisanja ogleda se u jednostavnosti i toplini ljudskih priča u kojima se gotovo svako može pronaći, s obzirom na mnogobrojnost sudbina koje su odredili rat i njegove posledice; Andrej Makin jedan je od retkih živih autora koji se hvata u koštac sa pitanjima prolaznosti i svrhe života, i to mu polazi za rukom sa prividnom lakoćom koja pleni. 

Makinovi romani prevedeni su na srpski, pa vredi zaviriti u najbližu knjižaru ili biblioteku.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *