Rut Bekerman: Svaka generacija se mora boriti za ono što joj je važno

Rut Bekerman je bila u Beogradu na Beldocs-u sa svojim novim filmom „Valdhajmov valcer”. !Kokoška je pričala sa Rut Bekerman upravo o tom filmu i još koječemu.

Na ovogodišnjem Beldocs-u prikazan je film Valdhajmov valcer o Kurtu Valdhajmu i aferi koja ja pogodila javnost kada je, za vreme predsedničke kampanje u Austriji, razotkrivena njegova nacistička prošlost. Rediteljka filma Rut Bekerman se i u svojim prethodnim filmovima bavila temama Drugog svetskog rata i holokausta, a najviše je zanimaju ljudska sećanja i konstruisanje ovih događaja, pa tako u Papirnom mostu ide putem kojim su njeni preci išli pre Drugog svetskog rata da bi se njeni roditelji našli u Beču nakon rata, a u Istočno od rata intervjuiše vojnike o njihovoj ulozi tokom rata. Iako svakako imaju zajedničke teme i Bekermanova istražuje slične koncepte u ovim filmovima, jasno je da je Papirni most mnogo ličniji nego Istočno od rata. Valdhajmov valcer je negde između, Bekermanova je učestvovala u protestima protiv Valdhajma i snimala ih je tako da je tema donekle lična, a takođe je i temeljno istražila sve u vezi sa aferom i pokušala da rasplete Valdhajmovu mrežu laži i bolje razotkrije to parče istorije.

Upravo o ovom filmu i njegovoj aktuelnosti danas pričali smo sa Bekermanovom koja je bila i gost Beldocs-a:

K!K: Fokus filma nije na Valdhajmovoj ratnoj prošlosti ili učešću u zločinima, već o njemu kao ličnosti i njegovim lažima. To je aktuelna polemika u eri lažnih vijesti kada znamo više nego ikada i privatnim životima političara. Da li vas je specifičan politički momenat potaknuo da tek sada iskoristite snimke iz 1986, ili je u pitanju slučajnost?

Ako vjerujete u slučajnosti, slučajnost je (smijeh). Možda je to sve bilo u vazduhu kada sam počela rad na filmu 2013. Više puta mi se desilo da počnem raditi na nečemu i odjednom postane aktuelno – čudno je to, možda sam to sve nekako nanjušila. Naravno, filmovi se dugo prave, nisam počela prije tri mjeseca.

K!K: Da li je ultra-desničarski populizam bio u vazduhu 2013?

Ne bih rekla. Orban je bio tu, ali u mnogo manjoj mjeri nego sada. Uostalom, nisam zbog toga pravila film, već zbog mladih ljudi koje je zanimala afera i pomislila sam, zašto se ne bih vratila i zaista sve to istražila. Saznala sam mnogo toga što tada nisam znala, naravno, budući da sam i sama bila dio toga, ali samo u nekim dijelovima.

K!K: Kakav je osjećaj ponovo pogledati snimke iz tog vremena radi istraživanja, da li ste se šokirali? Tokom projekcije, većina gledalaca je znala šta će se desiti, ali ipak su bili razočarani na kraju – kao da su se nadali da će nešto biti drugačije.

To se desilo i u Berlinu – na kraju se čuo kolektivni uzdah, kao da su se svi nadali srećnom kraju. To znači da je film dobro urađen.

K!K: Svakako. Poigrali ste se sa našim očekivanjima; svi su pomislili „Nema šanse da ovaj lik pobijedi“.

To je do hronološkog narativa – postoji odbrojavanje koje pomaže da se postigne taj efekat; odbrojavanje mi omogućava i da napustim hronološki redoslijed i da se dotaknem različitih tema – da govorim o Ujedinjenim Nacijama, Arafatu ili o asocijaciji na svoje djetinjstvo i krst u učionici. Gledaocu je lakše da se vrati slijedu događaja kada imate odbrojavanje – ne morate ništa previše da objašnjavate.

© Ruth Beckermann Filmproduktion

K!K: Gledalac je prosto u trenutku.

Baš tako.

Forsiranje osvrtanja iz sadašnje perspektive olakšava kontrolisanje narativa i „mijenjanje“ istorije?

Da, od početka sam odlučila da ne želim nikakve intervjue iz sadašnje perspektive, jer su dosadni – to televizija stalno radi i mislim da korišćenje samo istorijskih snimaka podstiče gledaoca da o njima diskutuje nakon filma, što je i najvažnije. U suprotnom, gledalac samo čuje o događajima onako kako ih se ti ljudi sjećaju. Po meni je konciznije i zanimljivije imati svježe snimke i intervjue iz te ere, a ne samo samo snimiti stare muškarce kako o nečemu pričaju danas.

K!K: Djeluje skoro kao uspomena kojoj pristupamo i o njoj i razmišljamo, umjesto o tuđim razmišljanjima.

Upravo tako. Čak i kad se radi o ljudima koji tada nisu bili rođeni, kao vi – ne treba vam niko da nešto analizira umjesto vas.

K!K: Poput ljudi koji su se nadali da će se film drugačije završiti, možda svi mi lažemo sebe kako bismo vjerovali da su stvari uvijek bolje nego što jesu. Da li je zbog ovoga ljudima kao Vandhajm lakše da lažu sebe a pritom i nas?

Da. Mislim da je Valdhajm svoju priču osmislio netom pred kraj rata i nje se držao, ne mogavši da se od nje odmakne jer je bio tvrdoglav i krut čovjek. Nije mogao da kaže „Žao mi je što nisam pisao o tih dvije godine“ ili bilo šta slično – uvijek je pokušavao da održi tu priču. Tek kada je suočen sa činjenicama malo se odmaknuo od prvobitne verzije.

K!K: Onima koji tada nisu bili u Austriji ili među živima, malo je teško povjerovati da je Valdhajm ipak na kraju pobjedio. Da li je austrijsko učestvovanje u Drugom svjetskom ratu na strani Njemačke još uvijek tema diskusija u austrijskom društvu?

Danas, ne. Čak ni Štrahe ne poriče austrijsku umješanost, niti implicitno – ekstremna desnica, čak ni u Valdhajmovo vrijeme, nije to poricala jer su otvoreno bili na strani Hitlera. Nisu morali da tvrde da su i sami njegove žrtve, jer su ponosni na svoju umješanost. Danas više nisu ponosni, ili makar tako tvrde. Mislim da je Valdhajm afera bila jako važna za Austriju, svojevrsna prekretnica, budući da su ljudi prestali da tvrde da je Austrija bila žrtva. U Vanhajmovoj eri, ratna generacija je još bila živa – bivši vojnici su se poistovjećivali sa njim i suosjećali, budući da su i sami bili vojnici.

© Ruth Beckermann Filmproduktion

K!K: Tvrdio je da je samo radio što bi i svako drugi.

Baš tako. Dosta ljudi je tako na to gledalo. Za njih smo mi koji smo mu se protivili bili izdajnici koji staju na stranu Amerikanaca.

K!K: I ovde je slična priča.

Na čijoj su kod vas onda strani?

K!K: Uvijek su u pitanju Amerikanci.

(Smijeh) Ili Jevreji. Danas u Austriji, stranci su negativci. Nekada je aktuelan bio anti-semitizam, a danas je fokus na migrantima i strancima, ali mehanizam je isti.

K!K: Uvijek je neko drugi kriv, tako se prebacuje odgovornost.

Naravno.

K!K: U filmu, nakon što je suočen sa prošlošću, Valdhajm se ponaša skoro kao da su nacistički zločini prirodna nepogoda – tornado ili bilo šta što se nikako nije moglo sprječiti i što je slučajno nesrazmjerno mnogo pogodilo Jevreje. Često naglašava autrijske žrtve…

Mnogo je to čudno. Više puta u filmu je primoran da kaže nešto o holokaustu i svaki put ima potrebu da doda isto: „Ne, zaboravite austrijske žrtve“. Ili kad kaže „Da, da užasno je to sa partizanima“, ali i „Ne zaboravimo njemačke vojnike“. Nikad nije bio u stanju da prizna da su drugi žrtve, već je uvijek morao da naglašava austrijske žrtve. To je jako neobičan psihološki profil.

K!K: Da bi neko bio žrtva, neko drugi mora da bude…

Nasilnik, tako je. Kod njega su oni isti.

K!K: I na ovim prostorima se mučimo sa odgovornošću, ne možemo da odlučimo ko je žrtva a ko nasilnik.

Da, Srbi su bili ogromne žrtve Drugog svjetskog rata. Da li postoji polemika o ovome?

K!K: Samo u kontekstu ratova devedesetih.

Ono što je jasno je da su u Drugom svjetskom ratu Srbi odlučno bili protiv fašizma, zato ih gotivimo. Takođe, gdin Mok* iz dokumentarca je bio među prvima koji su počeli da uzburkavaju Hrvate u tom periodu, tako da stvari nikada nisu skroz jednostavne – potrebno je istraživanje. Dosta stvari koje su se desilo nisu razjašnjene, ali je dosta toga imalo veze sa hrišćanstvom.

K!K: Zar nije uvijek tako? To podsjeća na godpođu iz filma koja kaže: „…on nije đavo, on je katolik“.

(Smijeh) To je previše smješno. Kao da đavo nije mogao biti katolik.

K!K: Zanimljivo je da se lideri ekstremne desnice često oslanjaju na tradionalne religijske vrijednosti i hrišćanski moral kako bi pogurali ideje koje ne zvuče baš hrišćanski.

Danas se hrišćanstvo ponovo brani na sve načine – od muslimana ili bilo koga drugog. Na primjer, opet vodimo debatu o abortusu jer se to kosi sa religijskim moralom.

© Ruth Beckermann Filmproduktion

K!K: Na ovim prostorima ne postoji polemika o osuđivanju nacizma i događaja iz svjetskih ratova, ali se čini da drugdje, u SAD-u na primjer, postoje tragovi revizionizma, pa su neka fašistička stanovišta reevaluirana i nekad opravdavana slobodom govora. Skoro da je kontraverzno biti eksplicitno anti-fašistički nastrojen….

To je tačno. Sigurno je da danas postoji dosta konfuzije u svijetu, oko svega. Ljevica više nije ljevica, a desnice je podjeljenja na više grana – svijet nije jasno razgraničen. To je zanimljivo ali i jako opasno jer donosi nesigurnost, a nesigurni i preplašeni ljudi traže jake lidere. Jaki lideri najčešće dolaze od desnice, često ekstremne desnice. Naravno, nisam protiv konzervativne desnice – to je u redu, ali svi ekstremni ljudi su opasni, a danas i ujedninjeni. Na primjer, nedavno je ekstremna desnica imala konferenciju u Nici, u Francuskoj, i tvrdili su kako im gdin Putin daje velike količine novca. Jako čudna kombinacija interesa – Putin koji podržava strane koje podrivaju modernu Evropu.

K!K: Kako je austrijska javnost reagovala na film? Članak o njemu je bio na naslovnici Standarda.

Da, ali film će biti prikazivan tek na jesen – članak u Standardu je zbog Berlinale-a, tako da ne znam da vam kažem.

K!K: U jednom intervjuu ste rekli da su ga ljudi povezani sa ÖVP (Austrijska Narodna Partija, kojoj pripada i Sebastijan Kurc, prim aut) pogledali…

O da. Odmah poslije Berlina, pošto su, naravno filmski kritičari i novinari tamo gledali film, smo već počeli da dobijamo ružne komentare od ljudi koji ga nisu gledali. Čak su mi predlagali neka djela nacisitičke literature koja treba da pročitam…

K!K: Sigurno ćete poslušati te preporuke….

O da (smijeh). Malo me plaši šta će se desiti, ali mislim da će se većini omladine i svim razumnim ljudima dopasti film – uvijek i svuda ima ludaka. Prije godinu dana sam napisala esej o svom istraživanju za konzervativni list Die Presse i reporteri su me kontaktirali da mi kažu da odavno nisu dobili toliko pisama reakcije – svi ti ljudi su branili Valdhajma.

K!K: Otkud to da ste pisali baš za Die Presse?

Imaju jako dobar dodatak vikendom, o književnosti i ostalom – dosta su otvorenog uma.

K!K: Zanimljivo. To sigurno ohrabruje diskusiju.

Neko je napisao: „Ova samo hoće da postane poznata i Valdhajm će joj to omogućiti…“. Jako zanimjivo (smijeh).

© Ruth Beckermann Filmproduktion

K!K: Valdhajm je u neku ruku bio personifikacija austrijske javnosti. Da li mislite da je to i dalje slučaj? Čini se da je istorija ili ciklična ili neke stvari prosto nikada ne nestanu – da li vam se čini da stvari u Austriji mijenjaju nabolje ili nagore?

Stvari su se dosta popravile nakon Valdhajmove afere – isplivale su organizacije civilnog društva, dosta ljudi je progovorilo, kao oni koje vidite na kraju filma i dosta novih projekata je pokrenuto: istraživanja austrijske krivice i svemu što se dogodilo Jevrejima ili homoseksualcima – svim stvarnim žrtvama. To se još uvijek dešava. Antifašistički nastrojeni ljudi, ne bih ih nužno nazvala ljevicom, ali oni su postali glasni i dosta moćni, ali sada se druga strana budi i pokušava da preuzme hegemoniju nad javnim mnjenjem. Mislim da istorija nikada ne stagnira; svaka generacija mora da se bori za svoje vrijednosti. Na primjer, moja generacija nije stupala u brak, prosto nismo o tome razmišljali, nije nam bilo previše važno. Kada god pomislite da stvari idu u jednom smijeru, one se pomjere na suprotnu stranu. Zanimljivo, ali opasno – opet, pravo abortusa je danas za mlade žene je nešto sigurno, evidentno, ali ne možemo nikada biti sigurni da će tako ostati.  Svaka generacija mora da se bori za ono što joj je važno.

K!K: Uzimamo neke stvari zdravo za gotovo, zaboravljajući da se neko borio za njih. Možda ćemo opet morati da se borimo?

Da. Ako pogledate fotografije Egipta pedesetih, žene su nosile dekolte – sve je bilo dosta moderno i pogledajte šta se danas dešava. Niko ne bi pomislio da se to može dogoditi.

K!K: Ove stvari kao da se dese preko noći…

Odjednom, promjena je tu. Turska je bila jako moderna – kada sam bila tamo prije samo pet godina stvari su bile dosta drugačije nego danas. Nisam se vraćala u skorije vrijeme, ali dovoljno čujem.

K!K: Mladi se više ne bune u istoj mjeri kao prije. Kako to objašnjavate?

Internetom.

K!K: Ljudi misle da je dovoljno da nešto otkucaju?

Sve je to budalasto. Možda se stvari promijene – možda su ljudi toliko navikli na internet, da ga više toliko i ne koriste.

K!K: Ljudi misle da je isto otići na protest i označiti da su bili na Fejsbuku?

Da, ali to nije isto. Internet može biti od velike pomoći – mnogo je lakše organizovati demonstracije ili bilo šta uz njegovu pomoć, ali ništa ne vrijedi ako ljudi samo sjede ispred kompjutera i telefona…to je opasnost individualizacije. Ljudi više neće da idu ni u bioskop – samo gledaju filmove na laptopu. Možda se stvari promijene…

*Alois Mok, austrijski ministar spoljnih poslova 1987-1989, član ÖVP

Intervju vodile Anja Anđelković i Tamara Tica (prevod).

Svježe sa Berlinalea,”The Waldheim Waltz”, Ruth Beckermann, filminstitut.at

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *