Persepolis – revolucija, porodica, rokenrol

Treći mjesec Godine žena donosi „Persepolis” – strip i istoimeni animirani film Marđan Satrapi o njenom odrastanju u Iranu ’80-ih koji nam govori kako ostati vjeran sebi, čitati kao buntovnik i odgovara na suštinska pitanja, poput: „kako postati osrednji nihilist” i „da li je pank mrtav?”

Bez obzira da li rane osamdesete pamtite po Josipu Brozu Titu i anti-gravitacionim šiškama junaka Dinastije ili ih ne pamtite uopšte jer niste bili ni zigoti, ali ste pogledali Stranger Things,  velike su šanse da su za vas značajno različite nego za Marđan Satrapi (Marjane Satrapi). Francuska ilustratorka, spisateljica i rediteljka iranskog porijekla kroz medijum takozvanog romana u stripu, a zatim i animiranog filma zajedno sa Vensanom Paranauom (Vincent Paronnaud) donosi autobiografsku priču iz dva dijela: priču o djetinjstvu tokom Islamske revolucije i povratku u Iran u odrasloj dobi.

Satrapi u akciji. Izvor: Voxfeminae

STRIP, KNJIŽEVNOST I BUNT 

Specifičnost Persepolisa leži u naizgled hibridnoj narativnoj prirodi – ne samo da se strip kao forma oslanja na kombinaciju vizualnog i tekstualnog elementa, već je Persepolis jedinstven kao sinteza zapadnjačke i istočnjačke perspektive i pripovjedačke tradicije. Strip se u pop-kulturi vezuje za tipično muško adolescentsko iskustvo; tradicionalno, smatra se da stripove prave muškarci za muškarce žene su manje-više zanemarene i kao autorke i čitalačka publika. Satrapi se opredjeljuje za roman u stripu nakon upoznavanja sa radom i dijelom Arta Špigelmana kroz njegov strip o holokaustu Maus, koji smatra otkrićem u vezi sa pripovjedačkom snagom medijuma i ključnim za vlastiti umjetnički identitet.

Špigelman mi je jednom rekao da nikada ne vjerujem ljudima koji sebe na crtežu predstavljaju ljepšim nego što jesu. Mislim da je u pravu. Čim vidim da neko na svom crtežu izgleda fenomenalno, pomislim: Ne vjerujem toj osobi.

— Satrapi za LA Times

Uprkos književnoj tradiciji bildungsromana sa fokusom na adolescenciji i sazrijevanju (uglavnom bijelih) muških protagonista sa Zapada, Persepolis već skoro 15 godina opstaje kao predstavnik žanra jedinstven po tome što prebacuje fokus na žensko iskustvo u potpuno drugačijem kulturološkom, istorijskom i religijskom kontekstu. Tako motiv cjelokupnog djela ostaje svojevrstan sukob Istoka i Zapada, viđen kroz prizmu glavnog lika, male Marđi, odbacujući biranje strana i jasnu podjelu na dobro i zlo generalno povezivanu sa stripom. Takođe, ilustracije su urađene isključivo crnom tintom kao kontrast opširnom tekstualnom dijelu sa ciljem postizanja ujednačenog ritma – još jedna stilska odlika djela.

REVOLUCIJA: PANK, BOG I/ILI KARL MARKS

Malu Marđan (Marđi) prvi put upoznajemo kao desetogodišnjakinju. Unuka princa iz kraljevske porodice Kadžar, Marđi je nadprosječno inteligentna djevojčica za izraženim osjećajem za kritičko razmišljanje, što nema baš veze sa njenom plavom krvi. Djelomično zbog toga što je njen pradeda kralj imao stotinjak žena što bi činilo pozamašan broj Iranaca potomcima dinastije, ali uglavnom jer obrazovanje duguje roditeljima, marksistima iz srednjeg staleža koji su ohrabrivali njenu individualnost kao i skeptičnu, buntovničku prirodu koja će ostati glavna karakteristika njene ličnosti i katalizator velike velikog broja događaja u romanu.

Da je većina ljudi u pravu, živjeli bismo u raju, ali svijet u kome živimo više liči na pakao. Šta to znači? Znači da većina uvijek griješi, zato nikada ne vjerujem u ono što mi ljudi kažu.

— Satrapi za The Guardian

Marđi odrasta u kući bez igračaka, pa se zanima čitajući knjige, jedući čips sa kečapom i radeći na ostvarenju životnog plana: želi da postane posljednji prorok galaksije. Planove joj pomalo remete Islamska revolucija, građanski rat i nova intelektualna klima islamskog ekstremizma. Novi zakon, koji između ostalog primorava žene svih uzrasta na nošenje vela, tj. hidžaba, zabranjuje konzumaciju alkohola i bilo kog vida zapadnjačke pop kulture, ne sjeda najbolje sa svojeglavom Marđi, koja u svoje idole ubraja Brusa Lija, Igija Popa i Kim Vajld. Uslijed neposredne opasnosti po svoju ćerku, roditelji šalju sada već četrnaestogodišnju Marđi u francusku školu u Austriji, nadajući se da će tamo njen način razmišljanja biti primjereniji ili makar manje opasan.

Priznajte da ste isto primjetili. izvor

AUSTRIJA: ADOLESCENCIJA, DEKADENCIJA I PNEUMONIJA

Nažalost, Marđino iskustvo u Austriji je po svemu drugačije od onoga čemu se nadala. Za svoje austrijske vršnjake je stranac, fascinantna isključivo kao predstavnik naroda koje smatraju drugim i kao svjedok političkih dešavanja brutalnosti kakvu mogu samo zamišljati. Marđan se muči da uskladi svoj lični identitet sa okruženjem koje je nikada neće smatrati jednakom na kulturološkom i civilizacionom nivou. Zapad koji je smatrala svojevrsnom sekularnom utopijom, polako se čini kao još jedna verzija zatvora, ali odbija da se žali ili samosažaljeva zbog griže savjesti – dok njena porodica i sunarodnici preživljavaju rat, ona uživa u slobodi o kojoj bi kod kuće mogla samo sanjati.

Čitajući omiljenu knjigu svoje majke, Mandarine Simon de Bovoar, te njezin Drugi pol, Marđan pokušava da pomiri svoje stare ideje o emancipaciji sa zahtjevima novog okruženja, te zauzima trajan stav o religiji – po njoj, svaku karakteriše esktremizam u određenoj mjeri. Istovremeno, otkriva cigarete i marihuanu. Ako izuzmemo kratku (ali uspješnu!) karijeru dilera, doživljava donekle tipično adolescentsko iskustvo uz prijateljstva, razočarenja i nezaobilazne ljubavne drame – njena prva ozbiljna veza završava upalom pluća i povratkom u Iran.

POVRATAK: O OTPORU, VELU I (ISLAMSKOM) FEMINIZMU

Slično tumačenje religije karakteriše Marđin povratak kući. Iran u koji se vraća je umnogome drugačiji, ali je položaj žena i dalje sve samo ne zavidan – zakon nalaže nošenje vela, a svaki incident potencijalno protumačen kao neprikladno ponašanje može da dovede do fizičkog kažnjavanja ili zatvorske kazne. Njen otpor prema velu predstavlja otpor prema nametnutom životnom stilu i njegovoj opresivnoj prirodi: u ovom kontekstu, veo je instrumentalizovano sredstvo regulisanja i demonizovanja ženskog tijela. Ipak, Persepolis povlači pitanja o odnosu zapadnog feminizma prema muslimankama koji se temelji na potrebi Zapada da ih spase ili prosvjetli – ideja koju tekst opovrgava. Za Satrapi, veo je ugnjetavački kada je silom nametnut – u određenom kontekstu, poput slučaja zemalja koje brane nošenje hidžaba, on se iz simbola opresije može transformisati u simbol otpora. Po njoj, korišćenje sile za nametanje i zabranu vela su suštinski identično motivisane radnje – obje imaju za cilj uspostavljanje kontrole i dominacije nad ženskim djelom populacije i ukazuju na zanemarivanje prava na lični izbor.

Persepolis 1: The Story of A Childhood, izvor

Nekada Iranka na Zapadu, Marđi je sada pretjerano slobodna zapadnjakinja u Iranu; strože joj sude i druge žene koje su uprkos trudu i dalje i te kako dobro istrenirani instrumenti opresivnog, patrijarhalnog režima. Njen javni i privatni život su u potpunom neskladu, slično kao što je njen odgoj potpuno suprotan očekivanjima koje joj nameće novo društvo. Marđina majka na samu pomisao prerane udaje svoje ćerke reaguje suzama, a država strogo osuđuje, pa čak i zakonski kažnjava bilo kakav prisan kontakt muškaraca i žena van bračne zajednice, što dodatno svjedoči o nemogućnosti izjednačavanja zapadnjačkih vrijednosti i emancipacije; Marđine vrijednosti u mnogo većoj mjeri proizilaze iz njenog odgoja, nego života u Evropi.

Marđina priča završava se njenim konačnim odlaskom iz Irana u Francusku: za razliku od austrijske epizode, selidba u Strazbur rezultat je konačne i neopozive odluke. Ipak, Marđi ne pripada u potpunosti ni evropskoj ni iranskoj kulturi, već objema istovremeno, ali razlika je u njenoj nemogućnosti ponovne adaptacije na pravila i društveni poredak rodne zemlje koji smatra isuviše restriktvnim.

PERSEPOLIS I ZABRANE: SUBVERZIJA, DISIDENCIJA, REAKCIJA   

Persepolis, roman u stripu, preveden je na 24 jezika i prodan je u blizu dva miliona primjeraka, a animirani film je učinio Marđan Satrapi prvom ženom nominovanom za nagradu Akademije za najbolji animirani dugometražni film 2007. Ako vam uspjeh ovog originalnog, duhovitog, inteligentnog i nadasve edukativnog štiva pomalo grije srce kao i nama, treba da se sjetite da je zabranjen u Iranu, gdje je dostupan isključivo u obliku samizdata i popularan koliko mogu biti samo ilegalne stvari. Iran nije usamljen slučaj, jer Persepolis redovno predvodi liste najčešće zabranjenih knjiga u američkim školama i javnim bibliotekama, čime Marđi po notornosti zaostaje samo za Džuniorom.

Izgovor pobornika zabrane je da je tema previše osjetljiva za krhke mozgove djece određenog uzrasta; pominje se i navodna uvredljivost političkih konotacija. Očekivano, niko ne navodi islamofobiju ili sklonost cenzuri glasova koji odstupaju od američkog književnog kanona koji favorizuje hrišćanske, bjelačke i, što je najvažnije, muške glasove, iako se to čini kao vjerovatniji razlog. Ovakav stav ne dijeli i !Kokoška, koja ohrabruje čitatelja da u Godini žena potraži uzbuđenje novih i drugačijih perspektiva, ali i ono univerzalno ljudsko.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *