Maćeha, krava i osakaćeno stopalo: ono što (možda) niste znali o „Pepeljugi“

Svi smo mi pomalo Pepeljuga i svi živimo (srećno) do kraja života, ali očevi, maćehe, prijatelji i neprijatelji nisu baš isti za svaku Pepeljugu.

Vuk Karadžić je još pre dva veka bajke nazvao ženskim pripovetkama, a !Kokoška se, kako to ženskadiji i dolikuje, već bavila bajkama. Ovog puta, međutim, zanima nas isključivo priča o gospođici koja je nosila fantastičnu obuću mnogo pre nego što je Keri Bredšo iz serije Seks i grad od toga napravila čitavu nauku. Reč je, naravno, o Pepeljugi.

!Kokoška je istraživačkim radom došla do saznanja da širom sveta postojе pričе o devojci iz pepela. Svi pripovedači, kom god narodu, društvenom sloju ili vremenu pripadali, ovoj junakinji su za neprijatelja dodelili maćehu, za postelju čađ, a za amajliju cipelicu. I svaki put Pepeljuga uspeva da svojom dobrotom pobedi zlo i živi, kako to u bajkama već biva, srećno do kraja života. Nama su najpoznatije tri verzije priče o Pepeljugi: autorske bajke Šarla Peroa i braće Grim, i narodna srpska bajka koju je zabeležio Vuk Karadžić. Šta im je, dakle, zajedničko, a po čemu se razlikuju?

Otac-kolac

Mada istog naslova i naoko slične, Peroova, Grimova i Vukova (to jest narodna) „Pepeljuga“ razlikuju se već na samom početku.

Pero i braća Grim glavnu junakinju smeštaju u visoko društvo – u prvoj verziji njen otac pripada plemstvu, a u drugoj je (samo) bogataš, izgleda bez titule. Naš narodni pripovedač ima drugačiju tačku gledišta i Pepeljugi daje mesto u društvu kome i sam pripada: u srpskoj varijanti ona čuva goveda. Naš čovek je veliku maštovitost pokazao i kada je trebalo uvesti lik maćehe. Dok se kod zapadnoevropskih pripovedača gospodin otac ponovo ženi nakon što je postao udovac, ćaća sa ovih prostora ima drugu nevolju – njegova žena se pretvorila u kravu. Da, u kravu. Ne u kokošku. Uvređeni smo i osećamo se pomalo zapostavljeno. Kad smo kod zapostavljanja, da se radnja „Pepeljuge“ odvija u stvarnosti, u 21. veku, socijalne službe bi imale pune ruke posla! I u Peroovoj i u Karadžićevoj verziji otac potpuno zanemaruje Pepeljugu. Oženio se čovek po drugi put i zaboravio da ima kćer! Srpska bajka kaže da se, ako ništa drugo, barem protivio odluci svoje nove žene da zakolje kravu (odnosno svoju prvu ženu i majku svoje jedinice) koja je Pepeljugi pružala kakvu-takvu utehu; jasno, protivljenje nije urodilo plodom. Kod Francuza, međutim, Pepeljugin otac nestaje netragom već posle treće rečenice bajke. U pripovedanju braće Grim vidimo još goru situaciju:

Kad je došao kući [sa sajma], dade pastorkama ono što su tražile [lepe haljine, bisere i drago kamenje], a Pepeljugi dade leskovu grančicu.

U kontekstu današnjeg vremena, nije ni to loše, lešnik, plod leske, prilično je skup (!Kokoškini izvori kažu barem 800,00 din/kg), ali pitanje je koliko se naša Pepeljuga – stara najmanje dvestotinak godina, svedok  vremena u kome je organsko bilo jedino postojeće, a hibridno apsolutno nezamislivo – mogla obradovati ovakvom poklonu. Ako ste se iznervirali i već krenuli po telefon da zovete Centar za socijalni rad, sačekajte, moramo vam nešto priznati. U Grimovoj verziji sama Pepeljuga je donekle kriva. Naime, kada joj otac saopštava da kreće na sajam i pita je kakav bi poklon odande želela, ona sama traži „prvu grančicu koja […] pri povratku zapne za šešir“. I otac joj ispunjava želju. Pastorkama takođe – one su dobile haljine i dragulje. Eto savršenog primera za onu staru „pazi šta želiš, možda ti se i ostvari“.

Nekom je život majka, nekom maćeha

Glavni negativac u bajkama o Pepeljugi je, bez izuzetka, maćeha. Da bi omogućila svojim ćerkama što bolji život (čitaj: da se dobro udaju, ako je moguće za prinčeve), spremna je na sve. Pero kaže da je ona najoholija žena koju je svet video, a da su joj i ćerke takve. Maćeha „nije mogla podneti vrline mlade devojke [Pepeljuge], uz koju su se njene kćeri činile još odurnijima“. Da bi slomila devojčin duh, tera je da radi najgore kućne poslove: da pere posuđe, riba stepenište, čisti sobe. Pero je pripadao otmenom svetu, pa i ne čudi što je njegova vizija ugnjetene devojke upravo ovakva. Da ovaj pisac živi u Evropi 21. veka, morao bi smisliti goru kaznu, pošto navedene Pepeljugine dužnosti danas predstavljaju uobičajene i svakodnevne aktivnosti za većinu žena, a bogami i deo muškaraca. Šarl Pero je zahvaljujući svojoj mašti pisao sjajne bajke, ali sigurno mu ovakva budućnost u kakvoj mi živimo nije bila ni u najluđoj mašti. No, da se vratimo zloj maćehi naše sirotice. Nije joj, dakle, bilo dosta što njena pastorka radi kao sluškinja – morala je tako i da izgleda i da se oseća. Spavala je na slamarici na tavanu i tamo se očigledno smrzavala pošto je, kad bi završila s poslovima, više volela da se smesti u prizemlju pokraj ognjišta, u pepeo. Već nam je poznato da je tako i zaradila nadimak.

Krivicu za Pepeljuginu zlu sudbinu kod braće Grim dele maćeha i njene grozne ćerke. One oduzimaju polusestri sobu u kojoj je boravila i lepe haljine koje je imala, a još joj se i obraćaju pogrdnim rečima. Njihova majka im, naravno, drži stranu. I ovog puta Pepeljuga dobija brdo obaveza. Morala je od jutra do mraka da obavlja teške poslove, rano ustaje, donosi vodu, loži vatru, kuva i pere. I ponovo je prinuđena da spava u pepelu. Pa ipak, braća Grim su otišla korak dalje u količini zlobe koju zapažamo u liku maćehe. Kada se pronela vest o balu koji princ priređuje, Pepeljugina maćeha ismeva devojku čudeći se kako joj tako prljavoj i pada na pamet da pomisli na bal. Ali ova zla gospođa potom pokazuje da je vrhunski manipulator: „Prosuo mi se sud sa sočivom u pepeo. Ako to sočivo za dva sata skupiš, možeš sa nama.“ Sočivo je pokupljeno, ali je Pepeljuga opet popila ispalu. Lažna nada koja joj je data gora je od časnog odbijanja. Da ova bajka nije namenjena deci, za maćehu bismo rekli da je prava kučka. Ali, evo, nećemo. Umesto toga ćemo izneti činjenicu da je pomenuta gospođa svojim rođenim ćerkama nešto kasnije u bajci savetovala da odseku koja prste, koja deo pete ne bi li stale u cipelicu buduće kraljevićeve neveste, i sve to pod izgovorom: „Kad budeš kraljica, nećeš morati da ideš peške“.

Srpska narodna pripovetka donosi nam nove pojedinosti. Prvo, saznajemo Pepeljugino pravo ime. Zove se Mara. (A šta ste očekivali? Aleksandra? Zvezdana?) Drugo, njena maćeha ima samo jednu svoju kćer. Ali ako ste pomislili da će Pepeljugina muka sada biti upola lakša, varate se. Maćeha „stane odmah mrziti na svoju pastorku osobito za to što je ona bila mnogo ljepša od njezine kćeri“. Kako devojka u ovoj verziji priče od početka obavlja kućne poslove, kuva i goni goveda na pašu, pripovedač je morao biti maštovitiji nego njegove zapadnoevropske kolege kako bi smislio šta će je poniziti. Ovoj Pepeljugi zla maćeha zabranjuje da se umiva, češlja i preoblači, sve u cilju da sakrije njenu lepotu, i neprestano traži razloge da je grdi i muči. Jednom joj je, na primer, ujutro dala torbu punu kudelje i naredila: „da je opredeš i u kokošku smotaš“ (pomenuta kokoška predstavlja klupko, svaka sličnost sa !Kokoškom je slučajna). Devojka je uspela da izvrši maćehinu zapovest uz pomoć inkarnacije svoje majke – krave. Činjenica da pepeljuga Mara ima nekoga ko brine za nju i pomaže joj izaziva gnev maćehe. A kakav je to samo gnev bio! Prvo je postradala krava. Onda zamalo i Mara.

Jednom u neđelju maćeha opremivši se sa svojom kćeri u crkvu prospe po kući punu kopanju prosa pa reče pastorci: „Ti, pepeljugo! Ako ovo sve proso ne pokupiš i ručak ne zgotoviš dok mi iz crkve dođemo, ubiću te!

Ma kakav Zapad, kakav Holivud! Čujete li našeg čoveka, čujete li tu surovost! Želite da živite kao u bajci? Razmislite ponovo!

Pomagajte, drugovi

Svaka Pepeljuga se izvukla iz mreže spletki zle maćehe. A nijedna to verovatno ne bi uspela bez pomagača.

U srpskoj narodnoj verziji pripovedač Pepeljugi Mari pruža pomoć na zaista specifičan i maštovit način, koji je, moramo priznati, vrlo blizak vračanju. Naime, pre nego što je devojčina najdraža krava (ex majka) zaklana na zahtev zle maćehe, ona daje pepeljugi savet:

„Kosti moje da pokupiš, […] zakopaš u zemlju, pa kad ti bude kaka nevolja, dođi na moj grob i naći ćeš pomoć.“

Tako je i bilo. Kada je maćeha počela da izmišlja sve strašnije načine da kinji svoju pastorku, Mara je potražila pomoć na grobu svoje majke. Tamo je našla golubove koji su pokupili ono gorepomenuto prosuto proso i sve ostalo uredili, a njoj dali lepe haljine da može u provod. Inače, u ovoj verziji „Pepeljuge“, kad kažemo provod, mislimo na odlazak u crkvu – kakvi balovi, kakvi bakrači! Naš pripovedač je čovek iz naroda i njegovi slušaoci su ljudi iz naroda, a oni žele da čuju priče o sebi sličnima, a ne o nekim tamo bogatunima kakve u životu neće sresti! U običnog naroda, zna se, svečana prilika je odlazak u crkvu. I upravo tamo dolazi do ljubavi na prvi pogled između naše Mare i carevog sina koji se  baš tada „onđe desio“. The rest is history.

Glavni Pepeljugini pomagači u bajci braće Grim su takođe ptice. I ovog puta Pepeljuga ih pronalazi na majčinom grobu i ponovo ptičice skupljaju semenje. Jedna je velika razlika u odnosu na srpsku narodnu bajku: kada se Pepeljuga opravi, odlazi na bal. A bal traje, ni manje ni više, tri dana, i organizuje se ne bi li kraljević pronašao sebi verenicu. Nema kod Grima dva zeca, tri zeca! Bal verenica produžetak loze. Tako je barem trebalo da bude. Naša Pepeljuga, međutim, remeti planove kraljevske porodice i beži s bala. Prvo veče, drugo veče. A onda se kraljević dosetio kako da uđe u trag devojci koja ga je očarala, a koja se uvek na kraju sastanka izgubi kao magare u magli:

Kraljević je dao da se sve stepenice namažu smolom, pa joj se leva cipelica prilepi kad je trčala.

Ala je uncut taj kraljević! Misija je uspela. Pomoću izgubljene cipele on pronalazi ljubav svog života. Mada, ni to nije išlo tako glatko. Kao što ste već znali, Pepeljugine zle sestre pokušavaju da uguraju stopala u cipelicu. Isprva su se obradovale ovakvom načinu izbora kraljevićeve neveste „jer su“, kaže Grim, a to verovatno niste znali, „imale dobre noge“; kasnije su sakatile same sebe.

Priznajte, već ste počeli da sumnjate u svoje ili, nedajbože, !Kokoškino znanje: bili ste uvereni da Pepeljugi treba da pomogne dobra vila, ali nju nikako da spomenemo. E pa evo je, kod Šarla Peroa, sa sve bundevom koja postaje kočija, miševima koji postaju konji, pacovom kočijašem i gušterima lakejima. Ali, to sve već znate. Zamislite da se Volt Dizni, koji je Pepeljugu iznova postavio na pijedestal, odlučio da ekranizuje neku drugu verziju bajke, a ne ovu, danas svima dobro poznatu, s dobrom vilom. Da se odlučio, na primer, za srpsku, to bi svakako bilo odlično za naše kulturno nasleđe, ali moramo priznati da ne bi bilo toliko romantično. Pre bi to bio neki horor.

Živeli su srećno do kraja života

U svakoj verziji „Pepeljuge“ kaže se da glavnu junakinju i princa očekuje lepa budućnost. Međutim, Pepeljugini neprijatelji ne prolaze isto u svakoj bajci.

Peroovoa Pepeljuga je puna vrlina, to i jeste glavni razlog što je maćeha mrzi. Čak i nakon brojnih poniženja koja je pretrpela od svojih nazovisestara, ona ih ne mrzi i ne sveti im se:

U dvorima smesti i svoje dve sestre te ih istoga dana [kad se kraljević njome oženio] uda za dvojicu velike dvorske gospode.

Hvala Dizniju što ovo nije deo crtaća. To bi ipak bilo užasno patetično.

„Pepeljuga“ braće Grim nema toliko sladunjav kraj. Pre će biti da se vodi onim „oko za oko, zub za zub“. Na dan Pepeljuginog venčanja, pakosne sestre su bile uz nju, htele su da se ulaguju.

Kad su mladenci pošli u crkvu, bila je starija s desne, a mlađa s leve strane. Tada im golubice iskljucaše svakoj po jedno oko.

Surovo? Da! Svadba prekinuta, zvali hitnu? Ne!

A kad su izlazili iz crkve, bila je starija s leve, a mlađa s desne strane. Sad golubice iskljucaše svakoj i drugo oko. Tako su one za svoju pakost i zlobu bile kažnjene slepoćom za ceo život.

Hvala Dizniju što ni ovo nije deo crtaća.

Narodni srpski pripovedač zna da kad je neko srećan, njega ne zanimaju drugi, pa zato i ne daje epilog koji uključuje zlu polusestru Pepeljuge Mare. Mara se udala za carevog sina i otišla na dvor, a polusestru i maćehu ko šiša.

Svi smo mi pomalo Pepeljuga

I mada se „Pepeljuga“ razlikuje od pripovedača do pripovedača i od naroda do naroda, ona je i dan-danas jedna od omiljenih bajki širom sveta. U međusobno udaljenim delovima planete, u vremenu pre radija, televizije i interneta nastale su priče sa mnogo sličnosti i sa istom protagonistkinjom. To možda bolje nego išta drugo dokazuje da svi ljudi, uprkos kulturološkim razlikama, pripadaju istom soju, da ih muče iste muke i da imaju iste želje. Svi smo mi pomalo Pepeljuga.

.

Autor naslovne slike i preljepih gifova: Miloš Bogdanović

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *