Okrutne vladarke: koja je skupljala glave neprijatelja a koja ubijala škrinjama?

Ko, zapravo, vlada istorijom?

Zaboravite nakratko Hitlera, Cepeša i ostale mejnstrim diktatore i prepustite se na milost ili nemilost ovoj neobičnoj skupini dama, koju je za vas !Kokoška probrala kljucajući manje poznatim stranicama istorijskih atlasa.

Budika (20-60 n.e.) – buntovnica, heroj i kolekcionar glava

U periodu okorele vladavine Rimskog carstva, pod čijom je vlašću pokleklo i veliko ostrvo Britanije, sav bes potlačenih plemena otelotvorio se u keltskoj kraljici, zbog koje su Rimljani gubili glavu. Figurativno i doslovno. Budika, kraljica keltskog plemena Icena, povela je nezapamćenu bunu protiv svojih gospodara 60 ili 61. godine. Metiljavi kralj Icena i Budikin otac Prasutagus sklopili su dogovor sa Neronom. Teritorija i bogatstvo njegovog naroda, nakon što je završio ovozemaljski život podeljeni su na dva dela: jedan deo potpao je pod Nerona, dok je drugi deo dobila njegova ćerka Budika. Kao što se može pretpostaviti, Neron je prekršio svaku tačku dogovora (sav novac plemena Icena zaplenjen je, kao i sva njihova zemlja, Budiki nije priznato pravo na presto, išibana je javno, a njene dve ćerke su silovane).

Nedostatak čvrstog stava njenog oca i prevrtljiva priroda rimskih vlastodržaca naterali su Budiku da uzme mač u svoje ruke i narodu donese toliko željenu slobodu. Njena prva meta bio je grad Kamulodunum, na mestu današnjeg Kolčestera. Kada su rimske trupe dobile dojavu da Budika kreće u napad, poslali su 200 ljudi da zastraše poludelu varvarku. Međutim, njenih 120 000 vojnika sravnili su Kamulodunum do temelja i pokazali neprijatelju na šta su spremni. Budika je nastavila pohod, pokorivši i Londinijum, preteču današnje prestonice Ujedinjenog Kraljevstva. Tacit je zapisao: „One koji su ostali (u gradu), žene i stare, ili one koji bejaše vezani za grad, poklali su neprijatelji. Verulamijum (današnji St. Alnas) je zatekla ista sudbina.”

Veština Budikinih snaga jeste zapanjujuća, ali načini na koje je ona demonstrirala svoju moć ne ogledaju se u vojnoj strategiji: Budikini ratnici odsecali su dojke rimskim plemkinjama, prišivali ih im na usta i besili njihova tela ili ih nabadali na koplja; po njihovom verskom načelu Iceni su odsecali glave svojih neprijatelja. Potom bi ih balsamovali i njima ukrašavali svoje kočije. Ostatak tela bacali su u reku (i danas se mogu naći ostaci nesretnih Rimljana na obalama reka).

Nažalost, okolnosti pod kojima je ova silovita vladarka završila ratni i životni vek nisu poznate. Budući da je njen uspeh bio stihijski i iznenadan, okončan je na isti način. Rimske trupe desetkovale su njene. Pojedini izvori navode da je poginula u bici, dok neki navode da je, zajedno sa svojim ćerkama, ispila otrov i tako izbegla zatočeništvo. Koji god da je kraj doživela, ova vrla varvarka zavredila je obožavanje britanskog naroda i jedna je od omiljenih ličnosti njihove istorije.

Fredegund (sredina 500-ih – 597) – paranoik sa brutalnim hobijem

Fredegund, Fredegond, Fredegunda, od milošte Fredi – zovite je kako hoćete, ali ovu franačku kraljicu sigurno nećete zaboraviti. Njeno poreklo, kao i rani period života nisu poznati, osim činjenice da je u tinejdžerskim godinama prodata kao robinja tadašnjoj franačkoj kraljici, ženi kralja Kilperika. Ostatak njenog života podseća na neku vrstu brutalne telenovele. Naša Fredi nije imala nikakve namere da dvori bilo koga, pa ni franačku kraljicu, pa se podružila sa Kilperikom, ubedila ga da se razvede i pošalje bivšu ženu u manastir. Međutim, Fredin plan nije isprva uspeo, budući da se voljeni kralj oženio vizigotskom princezom. Fredi je ponovo morala da se pomuči zavođenjem Kilperika, a u međuvremenu naredila je da se njegova druga žena zadavi u snu. Rečeno-učinjeno, konačno, mladi kralj je doživeo neku vrstu katarze (ili se, jednostavno, uplašio za sopstveni život) i oženio je Fredegund.

Posle godinu i po dana zavođenja i eliminisanja pretnji, činilo se da Fredi može da se zavali u svilenu posteljinu. Ah, da, zaboravili smo da napomenemo da je njen muž imao i brata Zigberta, kao i da je druga franačka kraljica imala sestru Brunhildu – pogađate, par je želeo osvetu. Televisa presenta na franački način. Porodično klanje trajalo je sedam godina, a na kraju je nesretni Zigbert završio sa kopljem u bubrezima (i to za vreme anti-Fredi govora), a Brunhilda je, iako javno bičevana, uspela da se izbavi uz pomoć jednog od saveznika. Razume se, ljuta Fredi ga je pronašla, naterala njegove sluge da ga izbodu do smrti, a njegovog sina je počastila otrovom. Kada se konačno oslobodila svih najmoćnijih neprijatelja, Fredi je konačno mogla da se posveti odgajanju sina i bračnom životu. U slobodno vreme, bavila se svojom omiljenom razonodom:

  •  sinove koje je Kilperik dobio sa prvom suprugom zarazila je dizenterijom;
  • zaverenike je pogubila, raskomadala i razdelila ih vukovima i lavovima za užinu;
  • ulazila je u otvorene sukobe sa sveštenstvom i likvidirala ih;
  • omiljen metod likvidacije: poslala bi žrtve sa plaćenicima u šumu. Nakon što bi pretrpeli ozbiljne batine, bili bi opljačkani i ostavljeni da umru;

Ali, Fredinom idiličnom bračnom životu je odzvonilo nakon ubistva kralja Kilperika (ovoga puta, Fredi je, po svemu sudeći, bila nedužna). Svog sina poslala je u Notr Dam i preuzela ulogu kraljice regenta. Desetak godina vladala je uspešno i mirno, sve dok se njena ćerka nije pobunila, zahtevajući i sama titulu kraljice regenta. Fredi, budući da nije navikla ni na kakve prepreke, rešila je da se sa buntovnom ćerkom obračuna na sebi svojstven način (po autorkinoj slobodnoj interpretaciji):

Fredi: Kćeri, pomozi mi da izaberem nakit iz one škrinje tamo.
Ćerka: Nema problema, mama. Ali ovde se ništa ne vidi…
Fredi:Pogledaj malo bliže… još bliže…

Da, Fredi je zaklopila vrat svoje ćerke poklopcem škrinje, a mlada princeza bi tako i skončala da nije naišla straža i urazumila pobesnelu kraljicu. Punih 40 godina Fredegund je zastrašivala svoje neprijatelje kako je samo ona znala. 597. godine zaspala je zauvek, a njen sin je nastavio da vlada u njenom stilu (sećate se Brunhilde? Pa, mili sin ju je raskomadao na četiri dela, u spomen pokojnoj Fredi, sa kojom se Brunhilda večito sukobljavala).

Tamara Gruzijska (1166 – 1213 ) – pravedni vesnik gruzijskog zlatnog doba

Kako vas ne bismo naveli da pomislite da su vladarke bile sposobne isključivo za pogubljenja, spletke i telesnu obmanu, napravićemo mali predah od krvoprolića. Predstavljamo vam Tamaru Gruzijsku, kraljicu koja je podanicima donela renesansu, možda i jedinu u njihovoj istoriji. Za razliku od prethodno napomenutih kraljica, Tamara nije bila ni izbliza toliko brutalna i okrutna, osim kada su to (ne)prilike zaista zahtevale. Ćerka kralja Džordža III i njegove supruge Burdukan, odrasla je u vreme previranja u Gruziji, predvođenim rođakom Demnom, pretendentom na presto. Kralj Džordž je, međutim, oslepeo, kastrirao i proterao Demnu, a svoju prvorođenu ćerku Tamaru krunisao je kao suvladarku 1178. godine. Zamislite kontekst izrazito tradicionalne, hrišćanske zemlje XII veka i odajte priznanje kralju Džordžu za ovaj revolucionarni korak.

Sve do njegove smrti 1184. Džordž i Tamara vladali su složno. Tamara je nasledila presto, kao i bes nezadovoljne rulje koja nije imala nameru da je prizna kao suverena iz prostog razloga jer je bila žena. Okrutnost koju je Džordž posedovao nije preneo na svoju ćerku: Tamara se trudila da diplomatskim putem reši nesuglasice sa pobunjenim plemstvom i ubedi ih da ona zaista može da vlada (kao i bilo koji muškarac na koje su navikli). Kako bi ih smirila, Tamara se pod njihovim ubeđivanjem 1185. godine udala za ruskog princa Jurija – vrhunskog vojnika, šovinistu i mizogina. Dok je uspela da sredi situaciju u svom kraljevstvu, kraljica Tamara nije mogla da obuzda svog muža (pijančenje i javne optužbe da Tamara nije sposobna da mu rodi decu i ostali manifesti mizoginog ponašanja bili su gotovo svakodnevni). Budući da je sveštenstvo bilo naklonjeno kraljici, Tamara se razvela od Jurija i udala za alanskog princa Davida Soslana, sa kojim je imala dvoje dece.

Kraljica se razvela. U XII veku. Mirnim putem. Pretpostavićete da Juri ovo nije muški podneo, pa je pokušao da povede dve pobune protiv kraljice Tamare – bezuspešno. Istorijski izvori navode jednu zanimljivu anegdotu: sultan Sulejman II, u objavi rata sa Gruzijom, naveo je kako su „sve žene slabog uma“ i postavio uslov: da se Tamara preda i postane Muslimanka i njegova supruga ili da ostane hrišćanka i njegova konkubina. Kao odgovor, Tamara je poslala svoje trupe i sravnila Sulejmanovu vojsku sa gruzijskom zemljom.

Iako nije prezala da pokaže maksimum svoje surovosti kada nije imala drugog izbora, kraljica Tamara upamćena je pre svega po razvoju i uzdizanju gruzijske kulture. Nacionalni gruzijski ep „Vitez u koži pantera“ inspirisan je upravo ovom kraljicom. Pravoslavna crkva ju je kanonizovala (14. maj je nacionalni praznik kraljice Tamare), a njeno ime danas predstavlja drugo najčešće ime Gruzije. „Lav se poznaje po kandžama, a Tamara po delima “, stara je gruzijska izreka koja je možda najtačnije opisuje.

Ranavalona I (1778 – 1861) – ksenofob, sadista, inovatorka

Ako mislite da ste videli skoro sve kada se radi o metodama mučenja i likvidiranja, razmislite ponovo. Naredna vladarka je bila toliko kreativna u eliminisanju svojih suparnika da bi joj se i sam Kaligula poklonio i posramljeno povukao s trona najozloglašenijeg vladara istorije. Ranavalona I, kraljica Madagaskara, bila je sve, samo ne milostiva i dosadna. Njeno poreklo je nepoznato, a vlasti se domogla nakon smrti njenog muža u 36. godini. Svojoj supruzi ostavio je kraljevstvo ušuškano u mir sa Britancima, a ako se Ranavalona ičega užasavala, to su bili stranci. Većinu svoje kraljevske porodice je pobila, a kada se jedan od kraljevih telohranitelja verbalno usprotivio njenoj tiraniji, zaradio je trideset koplja u telo.

Bizarne naredbe i zakoni obeležili su početni period njene vladavine: kako bi ceo narod sa njom delio žalost zbog muževljeve smrti, Ranavalona je naredila da svaka osoba u kraljevstu deset meseci mora da brije glavu, osim profesionalnih narikača (da, u Ravinom kraljevstvu mogli ste imati i ovo zanimanje) koje su morale imati duge kose. Muževljev leš bio je nedeljama izložen podanicima; u periodu žalosti, bilo je zabranjeno plesati, kupati se, svirati, spavati na dušeku, gledati se u ogledalu i tapšati. Ukoliko ste samo zadremali na mekom matracu ili zaboravili da obrijete glavu, prodali bi vas u roblje. Kada nije smišljala nesvakidašnje zakone, Ranavalona se borila protiv najezde britanskih i francuskih snaga (njihove glave nabodene na kolcu krasile su Ranavaloninu tvrđavu). Neostvareni Ravin izum bile su nezamislivo velike makaze skrivene u šumi, koje bi pokosile neprijateljske trupe u sekundi. Ravinu netrpeljivost prema strancima smo već napomenuli, iako ih je u početku svoje vladavine podnosila.

Mrzela je hrišćanstvo i bilo koju stranu religiju, ali je tradicionalnu religiju poštovala i negovala. Upravo je tradicionalna religija bila Ravina inspiracija za tzv. Tangena Ordeal (ne, ovo nije nikakva video-igrica, društvena igra, sport i slično). Ovaj izazov sastojao se iz sledećeg: ukoliko bi draga kraljica smatrala da ste krivi, vaš zadatak bio je da pojedete tri parčeta pileće kože i popijete čašicu otrova (napravljenog od otrovnog oraha drveta tangene). Ukoliko povratite sva tri parčeta i nekim čudom preživite dejstvo otrova, čestitamo! Slobodni ste, sve dok se kraljica ponovo ne okomi na vas. Ukoliko bi optuženik povratio samo deo pileće kože i zakazao u ovom zadatku umiranja, metode kojima bi skončao bile su zaista raznovrsne: davljenje, razapinjanje, lomača, bacanje sa ceremonijalne litice, ponovno bacanje sa pomenute litice ukoliko prvo nije uspelo, dranje kože, testerisanje na pola (uzduž ili popreko, kako više volite), kuvanje na živo… prinuđeni smo da skratimo listu. Nepovraćanje i smrt su takođe značili da ste krivi.

Iako je većina ovih podataka sasvim moguće produkt neprijateljske propagande, zaista je teško odvojiti realnost od fikcije: u oba slučaja, navedeni podaci su, pojednostavljeno rečeno, jezivi. Ranavalona I poznata je prvenstveno kao okrutna i beskrupulozna vladarka. Pozitivna strana njene vladavine (čudno, ali ona postoji) jeste što je u ovom periodu Madagaskar doživeo kulturni i industrijski napredak, a uticaj inostranih kultura zaista je bio sveden na minimum (Ravi je, pak, volela francusku modu). Nakon decenija vladavine Ranavalona mirno je skončala svoj život u dubokoj starosti.

Revolucionarke, oslobodioci, inovatorke ili sadisti, manijaci, diktatorke – s koje god tačke gledišta ih posmatrali, ove nesvakidašnje vladarke svakako su vredne pomena. I pored sve jeze i mučnine koje njihova (ne)dela mogu da vam probude.

1 komentar

  • Влада says:

    Врло интересантно и информативно. Ако ауторка буде размишљала о наставку текста (другом делу), препоручујем да спомене нпр. Олгу Кијевску и Ирину(Византијску).

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *