Jesenje premijere u 5 crtica

Zagrijavanje za sezonu nagrada je uveliko počelo, kao i jesenja bioskopska sezona. Pravimo presjek prošlih i budućih premijera i naših utisaka, da znate šta (ne) treba da propustite.

Bred Pit u akciji, izvor New Yorker

1. Ad AstraI would Fly You To The Moon and Back If You’ll Be My Brad Pitt

U najnovijem filmu Džejms Greja (James Gray), Bred Pit ide u svemir, završava ozbiljne stvari za ozbiljne ljude i usput spasava čovječanstvo? Opširniji opis je malo teže dati bez da se otkrije glavni konflikt filma, kao i rasplet, koji brzo postane prilično očit, što ni na koji način ne oduzima od njegove efektnosti. Druge stvari možda malo oduzimaju, primarno naracija koja nekad zaista značajno doprinosi uvidu u mentalno stanje astronauta, a nekada služi samo da podcrta vrlo očite činjenice ili ideje koje bi trebalo da drugi način da budu predstavljene, kao i činjenica da je Ad Astra suštinski vrlo komptetentna kombinacija većine poznatih i uspješnih filmova o svemiru.  Pored toga, u pitanju je stilski vrlo konzistentan i estetski efektan film, koji nema originalnost kao primaran cilj, a i ne mora – sva egzistencijalna i moralna pitanja koja obrađuje su već obrađivana, ali teško da možemo reći da su razriješena. Suštinski, nema toliko toga što se može reći o svemiru da neko već nije pokušao to da kaže, tako da Ad Astra otvoreno pokazuje svoje uticaje.

Ono što film zapravo odvaja od nekih njegovih prethodnika jeste pokušaj da se univerzalna pitanja postave unutar okvira lične, porodične drame i odnosa između oca i sina, koji su slučajno u centru drame koja može da odredi sudbinu čovječanstva (no big deal!), tačnije mjera u kojoj je to uspješno postignuto. Suštinski je u pitanju film koji se oslanja na odloženo dejstvo zbog koga je ponekad bolji nakon gledanja nego u toku, te uživanje u njemu vjerovatno zavisi od raspoloženja, ali i interesa za temu, a možda i prethodnih iskustava sa žanrom. Sve u svemu, vrijeme uloženo u ovaj film neće biti izgubljeno, budući da je savršeno otjelotvorenje ideala o „pametnom blokbasteru”, čemu doprinosi Bred Pit koji se vratio, jači (a naizgled i mlađi!) nego ikada. Hoće to, valjda, od svemira.

Hoakin Finiks kao Džoker, izvor

2. JokerWe (Still) Live in A Society

Novi film Toda Filipsa (da, onog Toda Filipsa) digao je prašinu prije nego što je uopšte dospio na venecijanski festival, a kamoli osvojio glavnu nagradu. Uslijed priče o potencijalnim nominacijama za najprestižnije nagrade i na talasu dobrih kritika koje film zasnovan na DC stripovima nije dobio još od njihove saradnje sa Nolanom, javlja se isto pitanje: kako odrediti objektivni značaj samog filma, a ne njegov značaj unutar svijeta superherojskih filmova i kako te dvije stvari utiču jedna na drugu? Suštinski, Filipsov Džoker je drugačiji od sličnih filmova do te mjere da je od samog početka vrlo očito da ga niko ko je imao ikakve veze sa bilo kojim uratkom Zaka Snajdera nije dotakao ni štapom – DC Comics se čak samo slabašno pominju kao vlasnici izvornog materijala i ko-producenti koji nisu dobili ni prikaz svog loga. Očito je da su FIlipsu ruke bile prilično odvezane, te da je DC probao drugačiji pristup sa malo prizemnijom „origin” pričom, koja stoji sama za sebe (kako tvrdi Filips, nema govora o nastavcima). U ovom filmu tako, nema CGI-ja, a Gotam je vrlo očito samo Njujork – Džoker se više ugleda na tipično njujorške filmove poput Taxi Driver-a i Raging Bull-a (tako se sam Robert DeNiro pojavljuje u epizodnoj ulozi), nego na bilo koji prethodni film o superherojima.

Džoker suštinski igra na tankoj liniji između pokušaja da dobro poznatoj priči pristupi iz drugačijeg ugla i pokušaja da Džokeru da notu ljudskosti, bez da ga opravdava ili glorifikuje. Ovaj balans je uglavnom dobro zadržan, mada, dosta kritika se bazira na potencijalu ovog filma da inspiriše neželjena tumačenja ili još gore, radikalne činove (ne bi bilo prvi put, aludira se uglavnom na masovnu pucnjavu na projekciji The Dark Knight Rises). Bitno je napomenuti da Tod Filips ili Hoakin Finiks zaista nisu izmislili arhetip odbačenog bijelog usamljenika sa interesom za osvetu, ali je pitanje kako se prema njemu postavljaju. Onako kako ga oni prikazuju, on ne glorifikuje nužno političke ideje koje uglavnom pokreću slične činove, ali prikazuju način na koji oni postaju ono što jesu, što, ruku na srce, nije sasvim bezopasno. Suštinski, Filipsov Džoker je nusprodukt institucija, neko ko ima ličnu odgovornost za svoje postupke, ali je isto tako iznevjeren od strane sistema koji je propustio da mu pomogne ili, u momentu kada to nije bilo moguće, da ga zaustavi. Ono gdje, po nekima, nastaje problem, je u načinu na koji on opravdava svoje ponašanje.

Ovo je zapravo jedina adaptacija stripova o Betmenu i Džokeru koja ozbiljno shvata političke konotacije njihovog odnosa, te ne uzima zdravo za gotovo da je Betmen junak koji zaslužuje povjerenje samo na osnovu toga što je milijarder u borbi sa promjenom statusa kvo simbolizovanog u samoj ideji Džokera. Očito je zašto bi Brus Vejn gotivio status kvo, ali Filips koristi priliku da odvoji samog Džokera od onoga što predstavlja za obespravljene, tačnije odbija da insiniuira da su njegove anti-establišment tendencije simptom ludila – činjenica da Džoker nije prikladna alternativa, ne znači da alternativu ne treba tražiti. Ipak, nikad nije baš sasvim jasno da li sam Džoker shvata ili prihvata svoj politički potencijal, jer Artur Flek, čovjek koji će postati Džoker, ne može ni sam da odluči – u jednom momentu tvrdi da ga ništa slično ne zanima, u drugom propovjednički iscrtava osnovnu ideju filma koja je svakako već očita, predstavljajući sebe kao iznevjerenog pravednika, koji ima pravo na nasilje.

Činjenica je da je Džokera u 2019. nemoguće napraviti bolje nego što je to Filips uradio, ali glavno pitanje koje prožima diskusiju ovog filma i dalje jeste, da li nam je on trenutno zaista potreban. Sjajna izvedba Hoakina Feniksa, kompetentna režija i iznenađujuće prizemljen, solidan scenario (da, sve ovo je prozivka Zeka Snajdera, ako nije jasno) čine ovo filmom vrijednim gledanja, koji manje-više opravdava svoju cijenu (tj. za DC skromni budžet od 55 miliona) u kome će uživati fanovi superherojskih filmova, koji su svakako navikli na to da moraju previdjeti pokoji detalj, ali naročito oni koji to nisu.

Ema (Di Giroloramo) i Gaston (Garsija Bernal), Ema izvor

3. Ema – Dance Like Everybody’s Watching

U novom filmu autora koji je zajedno sa Sebastianom Leliom kriv za dobar dio nedavnih razvoja u južnoameričkom filmu, kao i za procvat čileanske kinematografije posle pinočeovskog perioda, udružuje snage sa najmoćnijim čovjekom sa tri imena, koji je preko 20 godina najveći zajednički sadržilac hispanskog filma, balansirajući između dva kontinenta teret vlastite sjajnosti. Dobro ste čuli, tandem Pablo LarainGael Garsija Bernal se vratio po treći put, a rezultat je vjerovatno jedan od iznenađujućih filmova godine. Radnja je ovaj put pomjerena – geografski iz čileanske prestonice Santijaga u lučki gradić Valparaiso, ali i na sve druge načine. Sve što jeste i nije Ema, neophodno je posmatrati  u kontekstu Larainove filmografije u kojoj je stilska, ali ne i tematska anomalija, ali i u kontekstu venecijanskog festivala na kome je čini se, zalutala među publiku koja nije očekivala da bude ono što jeste, ali je zbog toga samo još više voljela. 

Famozna Ema u sjajnoj izvedbi Mariane di Gilorolamo je plesačica u maloj trupi pod vođstvom njenog muža i koreografa (Garsija Bernal), koja pokušava da povrati njihovog zajednički usvojenog sina, koga su zapravo, svojevoljno, vratili nazad u sistem? Ovaj splet odluka ima otprilike jednako praktičnog smisla kao i svi Emini planovi da tog sina vrati, ali niko nije rekao da plan mora da bude smislen da bi upalio. Tu se završava svaka mogućnost konciznog opisa filma, koji se najtačnije može okarakterisati kao socijalno angažovana, eksperimentalna drama sa postmodernističkim pristupom. Koliko god to pretenciozno zvučalo, tačno je – u pitanju je film koji je, baš kao i sama Ema, oslobođen, divlji, krajnje anarhistički postavljen prema opšteprihvaćenim društvenim konvencijama, posvećen primarno skiciranju drugačijeg svijeta, koji je futurističan, ne samo po svojoj estetici, već i po razumijevanju seksualnosti, međuljudskih odnosa i porodice, ali i umjetnosti i njenih „ispravnih” oblika.

Suštinski, Ema je sve što je Gaspar Noe ikada pokušao, u kraćem i efektnijem pakovanju, film do kraja posvećen idealu oslobođene žene 21. vijeka i novih društvenih institucija koje bi je pratile. Istovremeno je i potpuno ludo iskustvo koje samo od sebe nije lako ispratiti, ali se trud isplati, budući da se radi o stilski uzbudljivom i promišljenom radu filmskog vizionara, koji ne mora da vam se dopadne da bi bio od velike važnosti. 

Madre, izvor cinematographe.it

4. Yo (No) Soy Tu „Madre”

U nastavku svog kratkog filma nominovanog za Oskara 2017, Rodrigo Sorogojen razvija poznatu materiju u neočekivanim pravcima. Štaviše, dugometražni film sadrži krajnje stresni kratki u cijelosti na samom početku – što je ujedno i najupečatljiviji početak filma koji smo ove godine ispratili na festivalu – da bi se ubrzo u potpunosti odvojio od njega. Nakon uvoda koji aludira na triler ili potragu za nestalim djetetom u stilu Lijama Nisona, Sorogojen u potpunosti preokreće očekivanja gledaoca – svaki put kada se čini da je jasno šta će se dogoditi, narativ kreće u drugačijem smjeru i više se bavi privatnom dramom jedne majke i pokušajima da se prebrodi tragičan gubitak, nego težnjom da se dođe do konačnog razriješenja misterije. 

Madre pita da li je moguće ikada prestati biti roditeljem, kao i da li je odnos baziran na sličnostima, sjećanjima i projekcijama isti kao onaj zasnovan na istinskim vezama, prateći emocionalni sunovrat majke koja pokušava da se izbori sa traumom uz pomoć nekih ne baš zdravih, a ni društveno prihvatljivih mehanizama. U filmu nije prikazano previše fizičkog nasilja, ono je samo implicirano što ga čini još stresnijim, ali još upečatljivije je psihičko nasilje koje likovi trpe prikazano u trajnom osjećanju jeze i nelagode postignutom radom kamere i dizajnom zvuka, kao i neobičnim načinom prikaza lokacija na obali Francuske. Ipak, prikaz tabua čini se publici tradicionalno izaziva više nelagode nego nekontrolisano nasilje, pa poigravanje sa ovakvom tematikom ima najveći značaj, ali i potencijal da šokira.

Pored toga, sjajna bilingvalna uloga Marte Nieto i njenog mlađahnog partnera Žila Poriera, izvlače najbolje iz dosta jakog scenarija. Sve u svemu, u pitanju je više nego uspješna adaptacija i reinterpretacija koja ne uspijeva jednako dobro da do kraja izvede sve narativne linije, sa poslednjim činom koji značajno dodaje na dužini, ali neodređenosti, uz neke likove koji su značajno uspješniji od drugih. Predstavlja intrigantan, ali i pristupačan film, koji je samo zapečatio reputaciju ovog autora kao nekoga na koga je potrebno obratiti pažnju.      

Kristen Stjuart kao Džin Siberg, izvor Evening Standard

5. SebergLet Me Down Slowly

Novi igrani film o ikoni francuskog novog talasa ima prilično težak zadatak pred sobom, ali ne nužno i zalet neophodan da se on uspješno obavi. Naime, Seberg ima sve što bi dobar film trebao imati, ali nije mnogo više od sume svojih pojedinačnih dijelova jer ne uspijeva dovoljno uvjerljivo da opravda svoje postojanje. Film se prilično uspješno bavi životom Sebergove kao ikone 60-ih i važne političke figure koja je zbog svoje saradnje sa strankom Crni Panter bila meta američkih obavještajnih službi i njihovih prisluškivačkih odbora, koji su, prema svemu sudeći, zajedno sa medijima bili glavni krivci za njen psihološki sunovrat. Narativni dio je sasvim dobro urađen, kao i konačna poruka, tačnije kritika američkih službi i konzervativnog, punitivnog američkog društva koje je bilo voljnije raditi na uništavanju svih za koje su smatrali da su ga ugrožavali, nego na uvažavanje sasvim konkretnih problema i argumenata zašto je status kvo i potrebno ugroziti, u eri rasne segregacije i potpuno podivljalih ugrožavanja ljudskih prava najranjivijih slojeva. 

Zaista, bilo bi prilično teško provući bilo kakvu drugu poruku gledajući na priču Sibergove iz 2019, ali ono što se u svemu tome gubi jeste glas same Džin Siberg. Ona je prikazana kao neko ko je bio sa više strana iskorišćen za razne političke ciljeve, da bi bila na sličan način tretirana od filma koji je njoj posvećen. Brojne zamjerke su od premijere upućene na račun Kristen Stjuart i njene glume, ali suštinski, ona je uradila koliko je mogla, što ne mijenja činjenicu da je konstantno sasvim očito da je ona Kristen Stjuart koja glumi Sibergovu, što nije čak ni njena krivica. Ovo je sasvim neminovno u filmu koji govori o ikoni velikog ekrana i jednom od najpoznatijih lica 60ih koje je poznato i onima koji nemaju previše interesa za Godara, bez da to lice ikada prikaže, već i isječke iz nekih filmova Sibergove rekonstruiše sa Stjuartovom. Materijal za sjajan dokumentarac je ispušten u korist finansijskih isplativijeg projekta koji je sasvim prijatan, gledljiv, možda čak i dobar nakon prilagođavanje nekih očekivanja i kada se uzme dosta dobra glumačka ekipa (pozz za Džeka O’Konela), ali na kraju balade, nikada ono što je moglo i trebalo da bude.

Plesovi, slomovi i tragedije – ukratko !Kokina selekcija, montaža Tamara Tica


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *